Zimski dan na zaleđenoj vodi – na dugom rukavcu rijeke, koji ovako ostavljen i zaboravljen od velikog riječnog toka opasuje svojim mjesečastim, srpastim polukrugom nekoliko živahnih, ljudima i djecom napučenih sela. Zima je debela – mjesec prosinac, ili još bolje, siječanj, vrijeme zimskih raspusta. Sva su se djeca – i ona mala, i srednja, i malo veća, spustila na ovu zaleđenu vodu, vodu koja se je pretvorila u led debeo dvadesetak centimetara, i koji se tek pri rubovima, u dodiru s kopnom, sa osušenom, sparušenom trskom i drugim raslinjem, naglo stanjuje, pa na tim mjestima puca i krcka kao da se je polomila kora jajeta, a maleni hodači – klizači, bez kaputa i zimskih jakni, samo u vunenim majama i u toplim hlačama padaju u vodu močeći stražnjice, i tako mokri napuštaju zimsko poprište dječjih igara, takmičenja i dokazivanja, blentavih šepurenja kakva ne napuštaju niti odrasle, zrele ljude, od kakvih je, zapravo, sačinjena pozamašna zapremina svačijeg života.
Lijepa, krotka zima, kao sa starih fotografija i razglednica, na kojima snijeg donese nenadanu čistoću, a blještavilo zimskoga sunca presijava se na krovovima, limenim obrubima malenih kuća, skladno nanizanih jedna pored druge, kao tipke klavira na kojemu netko upravo sklada malenu etidu kojom bi se željelo poreći sve prljavo i zlo, sve nečasno i nisko unutar grandiozne slike svijeta, koju, eto, čine i ovakva malena sela sa zaleđenim barama ili jezerima po kojima se naganja i kliže dječurlija, na kojima se čak igra nogomet i vozi bicikle, sigurno i spretno vijugajući između rupa koje su ovdje izbušili ribiči, čiji drveni čamci sada čame zavučeni u obalnom šipražju, ili povučeni iznad, na travnatu strminu i nasipe prekrivene snijegom, koji ova naselja štite od mogućnosti prekomjernih bujanja vode.
Nitko nema pravo da ovu sliku zaleđene vode po kojoj jure djeca i maleni, kudravi seoski psi, čiji se lavež odbija o zimsku hladnoću stvarajući zvonku jeku, psi koji ponekad upregnuti vuku saonice natrpane djecom – nitko nema pravo da zlim mislima i slutnjama osujeti i poremeti ovu sliku, nad kojom postojano treperi obećanje toplih soba, malih peći na drva i tanjura dobre, masne i zasitne zimske juhe po čijoj površini plivaju griz knedle i puno ukusnih kokošjih iznutrica – kokošjeg želuca, jetrica, srca, vrata, krilaca i dva duga i kruta, koščata kokošja papka, sastojaka bez kojih je domaća juha u ovim krajevima gotovo pa nezamisliva.