Filozofija pecka, filozofija štipa, filozofija svrbi – ona svakako uznemiruje. Sve je posvuda u redu, sve je na svome mjestu i sve je opravdano dok filozof ne progovori. U tom trenutku i najstabilniji red se pretvara u kaos, sve biva izbačeno iz svoga mjesta, a opravdanja za bilo što više nema ni na vidiku. I ne događa se to iz razloga što bi filozofija donosila mač, vatru, grmljavinu. Naprotiv, sve što filozofija donosi je pitanje. Pravo pitanje, primjereno pitanje, bitno pitanje; onakvo pitanje kakvo bez prisustva filozofije nužno izostaje.
Filozofska pitanja su pitanja prirodne, dječje inteligencije. U njima nema ničeg teškog niti zagonetnog, ona su zaigrana te iznimno jednostavna. Jedina teškoća leži u tome što um prepunjen odgovorima ne smije sebi dopustiti niti jedno bitno pitanje jer će se u suprotnom raspasti na tisuće komadića.
Filozofija ne zna i ne pretvara se da zna pa ni drugima ne dopušta to pretvaranje. Cjelinu filozofskog znanja moguće je sabrati u svega četiri riječi: sve je samo priča. Čovjek je samo priča, bog je samo priča, znanje je samo priča, istina je samo priča, ljubav je samo priča, društvo je samo priča, individua je samo priča. A sloboda? Sloboda je kraj svake priče, ledeni dah bezdana.
Filozofija ne razara tuđe pretpostavke kako bi nametnula svoju. Ona ne ruši ni znanost ni teologiju kako bi nametnula metafiziku. Ona ne potkopava politiku kako bi nametnula utopiju. Oni koji su tako postupali a dobili su svoje mjesto unutar povijesti filozofije, takvi joj uistinu ne pripadaju. Sama povijest filozofije oskudijeva filozofima pa zašto se onda čudimo što je filozofirajuća svijest endemska vrsta na širem, društvenom planu?
Samo društvo pak nije ništa drugo doli skup laži i uvreda za inteligenciju. Društvo kao takvo je jedna velika prevara. Svaki društveni proizvod je laž, počevši od samog jezika. Školstvo je laž, medicina je laž, pravo je laž, rad je laž, politika i religija su laži. Nitko s imalo duha ne može ozbiljno shvatiti ovo društvo i voljno ispunjavati njegove prohtjeve. Ovdje smo već (najmanje) deset tisuća godina i što smo napravili? Glavno pitanje danas, u tako naprednom 21. stoljeću glasi: radiš li? Da ni ne govorimo o tome da rad na ovom planetu ne postoji niti je ikada postojao - postoji samo lakše i teže podnošljivo robovanje. Bacimo li na ovaj planet pogled iz udaljenosti, možemo zaključiti samo jedno – ovo je cirkus. Vrtić. Zoološki. Čovječanstvo kao pojava toliko je infantilno da već i svaka kritika postaje smiješna.
Mnogi će ovdje filozofa prozvati pesimistom, no bit će u krivu: filozof je samo realan, on ne zatvara oči pred činjenicama, koliko god porazne one bile. S druge strane, to što živi u središtu sebe sama proždirućeg cirkusa njega samog ne čini depresivnim niti nervoznim. Filozof je nadišao društvo (upravo to ga i čini filozofom) i ono mu nije prijetnja budući da poznaje samoga sebe. Zahvaljujući samospoznaji, filozof zna da ga ništa u ovom svemiru ne dotiče, ne određuje niti ograničava. On nema potrebu mijenjati društvo jer zna da njegova sudbina ne ovisi o načinu na koji društvo funkcionira. On je svjestan da ne živi u društvu, da društvo živi u njemu. On je slobodan. Što bi njemu značilo ovakvo ili onakvo društveno uređenje? Čak i kad strastveno bjesni, pjeni se i riga vatru na društvene besmislice, on se istovremeno u sebi smije.
Dok je sam sa sobom filozof se ni o čemu ne pita. On je prevladao sva moguća pitanja i sve moguće odgovore te prebiva u tišini. Filozof pita tek pri susretu s onima koji imaju odgovore i njima se šepure. Zbog toga je filozof virus društva. Međutim, filozof je jedan osebujan virus. Iako nagriza svojeg domaćina (što čini samo zato što je domaćin već bolestan), on mu nije potreban za preživljavanje i filozof je ovdje samo u prolazu.
On nije poput kritičara društva koji bez tog društva koje kritizira ne bi ni postojao, nije poput ateista čiji bi opstanak bio ugrožen kada bi se religije ugasile. Za razliku od tih takozvanih istinoljubaca, filozof nije opsjednut onime što ne valja, a još manje kakvom idejom boljitka. Svoju hranu i nadahnuće on ne izvlači iz svojih neprijatelja i on nema poriv za pobjedom, za to je on isuviše neozbiljan. Filozof je neovisan i on se smijulji. I upravo to ga čini najopasnijim virusom.
Biti filozofski prije svega znači biti bez temelja, bez oslonca, bez uporišta, bez svrhe, bez cilja. Za onoga koji vidi, već je i letimičan pogled na povijest ljudskog roda dovoljan za otkrivanje svakog mogućeg temelja, svake moguće osnove na kojoj se do sada gradilo kao, najblaže rečeno, neučinkovite. Uz to, samospoznaja otkriva bestemeljnost kao osnovno obilježje sebstva, potvrđujući prevlast, nadmoć i prethodnost onog besformnog u odnosu na svaku moguću formu.
Slabost nefilozofske svijesti koja ne uspijeva izdržati pustinju bestemeljnosti nije niti izdaleka dovoljan razlog za prihvaćanje bilo koje vrste temelja, mada je posvuda povod za njegovo izmišljanje. Stoga je sve što filozof ruši i na što se obrušava tek obična izmišljotina, dječja igrarija, prodaja priče, marketinški trik. On ne uništava ništa što bi imalo vrijednost, već jedino iluziju pa ga se niti ne može smatrati pravim razoriteljem.
Na koncu, filozof drugima oduzima samo ono što je prethodno oduzeo samome sebi. A zašto to čini? Zato što je njegova ljubav samo jedna – sloboda bez ostatka. Jedino filozof poteže do kraja.