PROSLOV
Zahvaljujući nizu sve opširnijih i rigoroznijih istraživanja, među kojima posebno mjesto zauzima knjiga Raula Hilberga, pitanje je povijesnih (materijalnih, tehničkih, administrativnih, pravnih…) okolnosti u kojima se dogodilo istrebljenje židova dostatno objašnjeno. Nova će istraživanja možda osvijetliti pojedine aspekte novom svjetlošću, ali možemo reći da je slika cjeline orisana.
Situacija je pak posve drukčija kad je posrijedi etičko i političko značenje istrebljenja ili samo ljudsko razumijevanje onoga što se dogodilo – to jest, u konačnici, njegova aktualnost. Ne samo što tu nedostaje nešto kao pokušaj cjelovita razumijevanja nego se i smisao i razlozi ponašanja krvnika i žrtava i, veoma često, njihove vlastite riječi nastavljaju činiti nedokučivom zagonetkom, ohrabrujući mnijenje onih koji bi željeli da Auschwitz ostane zavazda nedokučiv.
S povijesne točke motrišta poznajemo sve najmanje podrobnosti, primjerice kako je u Auschwitzu tekla konačna faza istrebljenja, da je deportirce u plinske komore vodila jedinica sastavljena od njihovih vlastitih drugova (tzv. Sonderkommando), koja je potom leševe vukla van, prala ih, čupala im zlatne zube i strigla kose, te ih na posljetku stavljala u krematorijske peći. No, svejedno, čak ti događaji, što ih možemo opisati i razvrstati prema vremenskom slijedu, ostaju svaki za sebe nejasni čim ih nastojimo doista razumjeti. Možda je to razilaženje i tu nelagodu najneposrednije izrekao član Sonderkommando Salmen Lewental, svjedočenje koje je na nekoliko listića, zakopanih uz krematorij br. III, otkriveno sedamnaest godina nakon oslobođenja Auschwitza. Ovako piše Lewental na svojemu jednostavnom jidišu:
Događaje tako vjerno kako su se odvijali ne može predočiti nikakvo ljudsko biće, i doista nije moguće predočiti da bi o našim doživljajima izvještavali toliko precizno kako smo ih mi doživljavali… mi - mala grupa beznačajnih ljudi s kojom se povjesničari nikada neće dovoljno baviti.
Naravno, ovdje nije posrijedi teškoća koju ćutimo svagda kad nastojimo drugima opisati svoja najintimnija iskustva. Razilaženje je upisano u samu strukturu svjedočenja. Preživjelima se, naime, ono što se dogodilo u logorima čini jedinom istinitom stvari i kao takvom posve nezaboravnom; istodobno je pak ta istina u točno jednakoj mjeri nezamišljiva, to jest nesvodljiva na realne elemente koji je tvore. Aporija je Auschwitza upravo to: elementi koji su toliko realni da naspram njih ništa više nije istinito; realnost koja je takva da prekoračuje svoje činjenične elemente. „Sva je istina“, kako piše na Lewentalovim listićima – „puno tragičnija, još strahovitija…“ Tragičnija, strahovitija od čega?
Ipak, barem je u jednoj točki Lewental pogriješio. Možemo biti uvjereni da se tom „malom skupinom beznačajnih ljudi“ (beznačajnih ovdje valja razumjeti i u doslovnom značenju nevidljivih, nezamjetljivih) povjesničari neće neprestano baviti. Aporija je Auschwitza na posljetku aporija povijesne spoznaje: nepodudaranja između činjenica i istine, između ustanovljavanja i razumijevanja.
Između onih kojima je tumačenje sve, i koji bi voljeli razumjeti previše i prebrzo, i jeftinih sakralizatora, koji ne žele razumjeti, činio nam se jedino korisnim put ustrajavanja u tom zijevu. Toj se teškoći pridružuje još jedna, koja posebice pogađa onoga tko se navikao baviti literarnim i filozofskim tekstovima. Mnoga svjedočenja – bilo žrtava ili krvnika – dohode od običnih ljudi budući da su, naravno, „beznačajni“ ljudi činili većinu onih koji su bili u logorima. Jedan je od nauka Auschwitza upravo to da je razumjeti um obična čovjeka beskonačno zahtjevnije negoli shvatiti Spinozin ili Danteov um (toliko puta pogrešno shvaćenu tvrdnju o „banalnosti zla“ valja razumjeti i u tom značenju).
Čitatelji će možda biti razočarani jer će u ovoj knjizi, osim svjedočenja preživjelih, malo toga novog naći. Po svojem je obliku, ako tako možemo reći, nekakav neprestani komentar svjedočenja. Činilo nam se da drukčije nije moguće postupati. No, kad se na nekoj točki očito pokazalo da svjedočenje kao svoj bitni dio sadrži čvor, da dakle preživjeli svjedoče o nečemu o čemu nije moguće svjedočiti, komentar njihova svjedočenja nužno se pretvorio u istraživanje toga čvora – ili, bolje, u pokušaj njegova osluškivanja. Osluškivanje čvorova za autora nije bilo jalovo djelo. Ponajprije ga je prisililo da odbaci gotovo sve teorije koje su htjele – nakon Auschwitza – određivati sebe imenom etike. Kao što će se pokazati, gotovo nijedno etičko načelo, kojemu je naše vrijeme vjerovalo da mu može priznati valjanost, nije izdržalo odlučno iskušenje, iskušenje pred kojega ga je postavila Ethica more Auschwitz demonstrata [etika dokazana na način Auschwitza]. Autor će se sa svoje strane osjetiti plaćenim za svoj trud i ako mu pri pokušaju da identificira mjesto i subjekt svjedočenja uspije samo tu i tamo zabosti nekoliko kolčića po kojima će se možda orijentirati budući kartografi nove etičke zemlje. Ili, ako bude dosegao samo to, da neki izrazi, kojima je bio zapisan odlučan nauk stoljeća, budu popravljeni, da neke riječi budu napuštene, a druge shvaćene drukčije. I to je način – štoviše, najvjerojatnije jedini mogući način – osluškivanja neizrečenog.
''MUSLIMAN''
Nemogućnost svjedočenja ima svoje ime. U logorskom žargonu imenuje se der Muselmann, musliman.
Takozvani Muselmann, kako smo u logorskom jeziku zvali zarobljenika koji je od sebe digao ruke i od kojeg su drugovi digli ruke, koji više nije posjedovao prostor svijesti u kojem bi se mogli sučeliti dobro i zlo, plemenitost i niskost, duhovnost i neduhovnost. Bio je živi mrtvac, snop tjelesnih funkcija u zadnjem trzaju. Moramo ga, koliko god se ta odluka činila bolnom, isključiti iz našeg razmatranja (Améry, str. 39).
(Ponovno praznina u svjedočenju, ovaj put sa svjesnim preuzimanjem odgovornosti za nju.)
Spominjem se da su, dok smo se spuštali po stepenicama koje su vodile u kupaonicu, zajedno s nama poslali dolje skupinu muslimana, kako smo ih kasnije zvali, bili su ljudi mumije, živi mrtvaci; a dolje su ih poslali zajedno s nama da bi nam ih pokazali, kao da su nam željeli reći: postat ćete takvi (Carpi, str. 17).
Esesovac je hodao polagano i gledao muslimana, koji je dolazio direktno prema njemu. Svi smo bacali poglede na lijevo da bismo vidjeli što će se dogoditi. To otupjelo i bezvoljno biće, koje je jedva vuklo svoje drvene klompe za sobom, okončalo je direktno u rukama esesovca koji se derao na njega i bičem ga udario po glavi. Musliman se zaustavio, ne bivajući svjestan što se dogodilo, i kad je dobio drugi i treći udarac, jer je zaboravio skinuti kapu, počeo se onerediti jer je imao dizenteriju. Kad je esesovac ugledao kako se smrdljiva, crna tekućina slijeva po klompama, posve je pobjesnio. Planuo je na njega i nogom ga bijesno udarao u trbuh, i kad je nesretnik pao u vlastiti izmet, udarao ga je i dalje u glavu i rebra. Musliman se nije branio. Pri prvom udarcu savio se dvostruko i nakon sljedećih udaraca već je bio mrtav (Ryn i Klodzinski, str. 128 i dalje).
U svezi sa simptomima bolesti zbog pothranjenosti valja razlikovati dva stupnja. Prvi označava mršavljenje, mišićna slabost i sve intenzivnije gubljenje energije pri kretanju. U tom stadiju organizam još nije teško pogođen. Osim usporenosti u kretanju i gubitka snage, bolesnici ne pokazuju druge simptome. Izuzmemo li veću razdražljivost i tipičnu uzavrelost, u njih se ne uočavaju duševne promjene. Teško je bilo ustanoviti trenutak prelaska iz jednog stadija u drugi. Kod jednih je do toga dolazilo polagano i postupno, kod drugih vrlo brzo. Ako bi bolesnik i dalje mršavio, mijenjao mu se i izraz na licu. Pogled je postao bezizražajan i lice je dobivalo bezbrižan, bezvoljan i žalostan izraz. Oči su bile zastrte koprenom, očne šupljine duboko udubljene. Koža je postajala blijedožuta, tanka, slična papiru, počinjala se ljuštiti. Moćno je osjetljiva bila za svaku zarazu i bolest, posebice šugu. Kosa je postala čekinjava, gubila je sjaj i lako se lomila. Glava se produljivala, jagodice i očne šupljine bile su jako naglašene. Bolesnik je polagano disao, govorio tiho i s velikim naporom. Ovisno o trajanju pothranjenosti, nastajali su veći ili manji edemi. Najprije su se pokazivali na očnim kapcima i stopalima, u različitim satima dana na različitim točkama. Ujutro, nakon noćnog odmora, vidjeli su se prije svega na licu. Navečer su se pak selili na stopala i na gornje i donje dijelove noge. Zbog stanja na nogama, tekućine su se, naime, gomilale u donjem dijelu tijela. Kad se pothranjenost nastavljala, edemi su se, posebice kod onih koji su na nogama morali biti satima, širili najprije na bokove, stražnjicu, genitalije i čak trbuh. Otekline je često pratio proljev koji je nastajao još prije razvoja edema. U toj su fazi bolesnici postajali bezbrižni spram svega što se oko njih događalo. Isključili su se iz svih odnosa s okolicom. Ako su još bili kadri micati se, micali su se usporeno, ne sagibajući pritom koljena. Jer, njihova se tjelesna temperatura obično spuštala ispod 36°, tresli su se od hladnoće. Ako si pogledao grupu bolesnika izdaleka, imao si dojam da je riječ o Arapima pri molitvi. Iz te je slike izišla oznaka koja se u Auschwitzu obično upotrebljavala za osobe koje umiru od pothranjenosti: muslimani (Ryn i Klodzinski, str. 94).
Musliman kod nikoga nije pobuđivao sućut niti se mogao ni od koga nadati naklonosti. Drugovi u zarobljeništvu, koji su se neprestance bojali za vlastiti život, nisu se udostojili niti pogleda. Za zarobljenike kolaborante muslimani su bili vrelo bijesa i skrbi, za esesovce samo nekorisno smeće. Jedni i drugi, svaki na svoj način, mislili su samo na to kako ih se osloboditi (op. cit., str. 127).
Svi „muslimani“ koji odlaze u plinsku komoru imaju istu prošlost; ili, bolje reći: nemaju prošlost; išli su nizbrdo sve do dna, naravno, poput brzaca koji završavaju u moru. Došavši u logor, zbog vlastite urođene nesposobnosti, ili zbog nesreće, ili zbog bilo kakvoga bezazlenog nesporazuma, pregaženi su prije nego što su se mogli prilagoditi; savladani su vremenski: ne počinju učiti njemački i raspoznavati ponešto od paklenske zbrke zakona i zabrana, tako da, kada im je tijelo u rasulu, ništa ih više ne može spasiti od selekcije ili od smrti zbog iscrpljenosti. Njihov je život kratak, ali je njihov broj neizmjeran; oni su, ti Muselmänner, potonuli, jezgra logora; oni, bezimeno mnoštvo, koje se sveudilj obnavlja i vazda je identično, nekadašnji ljudi koji koračaju i trpe u tišini, s ugašenom božanskom iskrom u sebi, prazni već previše a da bi zbilja patili. Ljudi oklijevaju da ih zovu živima, oklijevaju nazvati smrću njihovu smrt, koje se oni ne boje, jer su odveć umorni da bi je shvatili.
Svojom bezizražajnom nazočnošću oni nastavljaju moje sjećanje, a kada bih u samo jednoj slici mogao skupiti sve zlo našega vremena, odabrao bih tu sliku koja mi je bliska: suhonjav čovjek, pognute glave i pogurenih ramena, na čijem se licu i u očima ne može naslutiti trag misli (Levi 3, 82).
Mnijenja o podrijetlu izraza Muselmann razilaze se. Uopće, kao što je u žargonima često, ne manjka sinonima.
Izraz se rabi prije svega u Auschwitzu, odakle je potom prešao u druge logore… U Majdaneku riječ nisu poznavali, i za označavanje „živih mrtvaca“ upotrebljavali su izraz Gamel (porcija); u Dachauu su ih zvali Kretiner (kreteni), u Stuuuhofu Krüppel (krpelji), u Mauthausenu Schwimmer (to jest oni koji plutaju na morskoj površini praveći se „mrtvi“), u Neuengammeu Kamele (kamele, ali u prenesenom značenju, kreteni), u Buchenwaldu müde Scheichs (umorni šeici, to jest mekušci) i u ženskom logoru Muselweiber(muslimanke) ili Schmuckstücke(ukrasi ili dragulji) (Sofsky, str. 464).
Najvjerojatnije tumačenje nas vraća doslovnom značenju arapskog izraza muslim; taj izraz označava čovjeka koji se bezuvjetno podređuje Božjoj volji i koji je izvorište legenda o navodnom islamskom fatalizmu, koje su bile veoma proširene u europskim kulturama već od srednjeg vijeka nadalje (u toj prezrenoj modulaciji, izraz je opsežno posvjedočen u europskim jezicima, posebno talijanskom). No, dok se predanost sudbini kod muslimana temelji na uvjerenju da se Alahova vojska svaki tren pokazuje u svakom najmanjem događaju, čini se da je musliman iz Auschwitza izgubio svaku volju i svijest:
… razmjerno najopsežnija strana onih koji su već odavna izgubili svaku volju za životom. U logoru su ih zvali muslimani, to jest apsolutni fatalisti. Njihova spremnost na smrt nije imala ništa s činom volje, nego s njezinim raspadom. Pustili su neka se događa što se događa budući da su sve njihove moći okrnjene i uništene (Kogon, str. 400).
Postoje i druga tumačenja, premda manje uvjerljiva. Primjerice, ono zapisano u Encyclopedia Judaica, u natuknici Muselmann: „Izraz, rabljen prije svega u Auschwitzu, potječe, kako se čini, iz karakterističnog ponašanja tih deportiraca, to jest da su nogama, istočnjački savijenim, i licem, očvrsnulim kao maska, šćućureni ležali na tlu“. Ili pak tumačenje koje predlaže H. Maršalek, koji misli da izraz upućuje „na karakteristične pokrete Arapa pri molitvi, s njihovim neprestanim dubokim klanjanjem i uzdizanjem gornjega dijela tijela“ (Sofsky, op. cit., str. 464). Ili pak ono, doista nevjerojatno, prema kojemu se Muselmamm tumači kao Muschelmann, čovjek školjka, to jest savijen i zatvoren sam u sebe (čini se da Levi cilja na njega, govoreći o „ljudskim školjkama“).
U svakom je slučaju pouzdano da židovi s nekakvom krutom autoironijom znaju da u Auschwitzu neće umrijeti kao židovi.
Nesuglasju o etimologiji izraza precizno odgovara neizvjesnost u svezi sa semantičkim i discipliniranim okvirom u koji bismo ga trebali uvrstiti. Ne iznenađuje ako je liječnik poput Fejkiela, koji je dugo radio u logorima, sklon tretiranju muslimana kao nozografskog slučaja – posebne, u logorima endemičke bolesti uslijed pothranjenosti. Na svoj je način utro put Bruno Bettelheim, kad je 1943. godine u reviji „Journal od Abnormal and Social Psychology“ objavio svoju raspravu Individualno i masovno ponašanje u krajnjim situacijama (Individual and Mass Behavior in Extreme Situations). Bettelheim je 1938.-1939. godine, prije nego što je posredovanjem Eleonore Roosevelt oslobođen, preživio godinu dana u dva tada najveća koncentracijska logora za političke zatvorenike, Dachauu i Buchenwaldu. Premda tadašnje životne okolnosti u logoru nisu usporedive s okolnostima u Auschwitzu, Bettelheim je vidio muslimane na vlastite oči i odmah postao svjestan nečuvenih promjena što su ih „krajnje situacije“ izazivale u osobnosti interniranih. Zato je musliman za njega postao paradigmom na kojoj je kasnije, nakon što je emigrirao u Sjedinjene Države, utemeljio svoja istraživanja dječje shizofrenije u Orthogenic School za liječenje autističke djece, što ju je, nekakav suprotan logor, u kojem su muslimane učili kako ponovno postati ljudima, otvorio u Chicagu. U podrobnoj fenomenologiji dječjeg autizma, opisanoga u Praznoj tvrđavi, nema crte koje ne bi imala mračnu prethodnicu i interpretativnu paradigmu u ponašanju muslimana. „Ono što je bila za zarobljenika izvanjska stvarnost jest unutarnja stvarnost za autistično dijete. Zbog različitih uzroka naposljetku ima svatko od njih slično iskustvo svijeta“ (Bettelheim 2, str. 46). Kao što autistična djeca baš ništa ne mare za vanjski svijet i bježe u sebe, tako su i logoraši, koji su postali muslimani, prestali biti pozorni na istinske uzročne sveze i zamijenili ih bludnim fantazijama. A Bettelheim je u naizgled škiljavim pogledima, bezvoljnom hodu, ustrajno ponavljajućim pokretima i mutizmu Joeya, Marcie, Laurie i ostale djece u školama tražio moguće rješenje zagonetke što mu je postavio musliman u Dachauu. Pojam pak „krajnje situacije“ za Bettelheima nikada nije prestao sadržavati moralne i političke obojenosti, kao što se musliman za njega nikada nije reducirao na kliničku kategoriju. Budući da je u ekstremnim situacijama bilo posrijedi hoće li „ostati ljudsko biće ili ne“ (Bettelheim 3, str. 214), musliman je na svoj način označavao pokretan prag preko kojeg je čovjek prelazio u nečovjeka i klinička dijagnoza u antropološku analizu.
Što se tiče Levija, čije je prvo svjedočenje bilo Izvješće o higijensko-sanitarnoj organizaciji koncentracijskog logora za židove u Monowitzu (Auschwitz, Gornja Šleska), napisano 1946. godine na prošnju sovjetskih vlasti, nije bilo o prirodi iskustva, zbog kojeg je bio pozvan svjedočiti, nikada nikakve sumnje. „Zapravo me zanimaju dostojanstvo i manjak dostojanstva kod čovjeka“, izjavio je 1986. godine Barbari Kleiner s ironijom koju je ispitanica najvjerojatnije previdjela (Levi 1, str. 78). Novo etičko gradivo, što mu ga je Auschwitz omogućio otkriti, doista nije dopuštalo površne sudove i razlikovanja i hoćeš-nećeš ga je morao manjak dostojanstva zanimati isto toliko koliko i dostojanstvo. Etika je, naime, u Auschwitzu počinjala – i to je ironično sadržano u retoričkom naslovu Ako je to čovjek – upravo u točki na kojoj je musliman, „svjedok koji bi mogao reći sve“, zauvijek uklonio svaku mogućnost razlikovanja između čovjeka i nečovjeka.
Nedvosmisleno je potvrđeno bilo da bi političko značenje mogao imati i krajnji prag na kojem je stajao musliman, prag između života i smrti, između ljudskog i neljudskog.
Musliman otjelovljuje antropološko značenje apsolutne vlasti u najradikalnijem obliku. Činom ubojstva vlast naime sama sebe abolira: smrt drugoga čini kraj društvenom odnosu. Stradanjem i ponižavanjem svojih žrtava apsolutna vlast, naprotiv, pridobiva vrijeme, i to joj omogućuje ustanoviti treće carstvo između života i smrti. I musliman, kao i gomila leševa, osvjedočuje njezin savršen trijumf nad ljudskom ljudskošću: premda je takav čovjek još na životu, figura je bez imena. Namećući takvo stanje, režim doseže vlastito dovršenje… (Sofsky, str. 294).
Musliman, sada nozografska figura i etička kategorija, politička granica i antropološki pojam, neodređeno je biće u kojem bez trajna rješenja prelaze jedna u drugu ne samo ljudskost i neljudskost, nego i vegetativni i relacioni život, fiziologija i etika, medicina i politika, život i smrt. Zato je njegovo „treće carstvo“ dovršena oznaka logora, ne-mjesta gdje padaju sve granice među disciplinama, gdje se prekoračuju svi okviri.
S talijanskog preveo Mario Kopić
[Giorgio Agamben, Ono što ostaje od Auschwitza, preveo Mario Kopić, Zagreb: Izdanja Antibarbarus 2008, str. 5-7, 29-34]