O APSOLUTNOJ KONTINGENCIJI NUŽNOSTI
Ljubav je nemoguća upravo zato jer je smisao moguć. Pad u ljubav je rasprostiranje, odnosno rez na margini rasprostiranja iz sebe u sebe (raz i po mještenosti) kao nikada već uvijek dodirivanja. Prava ljubav dodirujući (u padu) sebe razvlašćuje (ega kao smisla) samo da bi se ovlastila u razvlaštenosti za ponovnu mogućnost razvlaštenja - razvlaštenja kao principa njena „smisla“.
Pojednostavljeno: ljubav kao pad i stoga u padu sebe poništava, tj. poništava svoju mogućnost ponovne emergencije jednom se aktualiziravši. Ljubav, dogodivši se u padu razvlašćuje se; Tu – bitka kao Ega, odnosno Tu – bitkovog Ega koji je i koji sam nastupa kao smisao. (Prvobitno su Ljubav i Ego povezani sve dok se ne dogodi pad, odnosno aktualiziranje Ljubavi).
S obzirom da „smisao“ Ljubavi (razvlaštenje od Ega koji je uvijek već i – sam svoj – smisao) i „smisao“ smisla Ega (koji je zapravo želja za ostajanjem pri i sa Ljubavi) proturječe jedan drugome (nakon pada), događa se ništenje oba smisla koji ipak ostaju zarobljeni u formi „smisla“, odnosno koji mogu funkcionirati još samo kao unutarnji smisao (jedan Ljubavi drugi Ega).
S padom u Ljubav događa se raspad prijašnjeg (iako Virtualnog) zajedništva Ljubavi i Smisla. Samim padom, lišavajući se upravo tog Virtualnog intrinzičnog Smisla kao povezanosti Ljubavi i Ega, otvara (se) horizont u kojem nastupa (to emerge, eng.) događanje „istinskog“ Smisla (Tu – bitka).
Sam „rezultat“ čina Pada, u potpunosti stoji u opoziciji prema intuitivnom zaključku da ne može nastati ikakav „istinskiji“ Smisao, ako se prvobitno Padom: napušta da bi se sebe našlo samo zbog novih napuštanja. To izgleda kao da označava principijelni i „primordijalni“ nedostatak smisla. No, s obzirom da je „novonastali“ „istinski“ Smisao (svršeni) događaj Ljubavi, tada moramo biti u mogućnosti vidjeti da on nastaje isto tamo gdje se i ostvaruje „smisao“ Ljubavi, a to je u rasprostiranju - u rezu na margini. Dodirivanje (u svojoj biti kao samo svoje ostvarenje i isto tako kao prepreka samoga sebe) iznjedrava / iznosi jednaku istinu, tj. jednak „smisao“ Smisla kao što je i „smisao“ Ljubavi – napuštanje samoga sebe da bi se samoga sebe našlo isključivo radi novih napuštanja.
Događanje Ljubavi i Smisla su jednaki, no ne i identični. Zapravo, oni (događanja) se veličanstveno mnogo razlikuju. S obzirom da je Ljubav tvoritelj Smisla, ona je finitudalna. Ona stremi vječnom ponavljanju iako ga ne ostvaruje, kao što je slučaj kod Smisla.
Ako pitamo: koliko puta Smisao može odlazit samo da bi se ponovno (pro) našao, a koliko pak puta Ljubav može nalaziti sebe samu, odnosno koliko je puta moguće pasti u ljubav; odgovor na pitanje postaje jednostavan.
S obzirom da Pad postaje početna točka događanja Smisla, nemoguće je ponovno Pasti. U Ljubav se pada samo jednom. Tu, Ljubav bivstvuje kao singularnost, a upravo iz tog razloga ona se ne može dva puta ponoviti; - kao Jedno ona je sama sebi beskonačno bliska, ali ujedno i beskonačno daleka i stoga se ne može nikada ponovno sabirati (sabrati) u sebe. U svom događanju ona se događa jednom jer jeste jedno.
Ono što nam preostaje nije ne ostvarenje Ljubavi i stoga Smisla, već nužno ostvarenje Smisla.
Ljubav je kontingencija, a Smisao Nužnost.
Ljubav kao Jedno ( kao singularnost ) je pukotina između tj. u kontinuitetu (kontinuiteta) - i - diskontinuiteta. Smješten u istoj pukotini, kao posljedica dodirivanja reza (Ljubavi), Smisao u svom obliku, koji se pokazuje kao krajnja granica iskustva ljudskoga života, tj. kao istina; nije niti transcendencija, niti imanencija.
Upravo je istina ljudskog postojanja egsistencija (iz-za-državanje (raz)tegnutosti, napetosti) između čežnje za ljubavlju i patnje manifestirane kao očaj pred onim znanim (našeg) postojanja - da smo osuđeni na beskonačno događanje Smisla, koji nam se nužno pokazuje kao Besmisao zbog fakticiteta života kao već uvijek uronjenosti u smrt. Znajući da smo osuđeni na smrt dok nam se kao jedini "smisao - esencijalni supstancijat "" pojavljuje vječno događanje Smisla, s obzirom da je ljubav onemogućena samom mogućnošću sebe same (tj. kao sama mogućnost) događanja Smisla, kod čovjeka se jasno javlja osjećaj besmislenosti. Za čovjeka besmisao kao apsolutno čovjekovo stanje (apsolutno u smislu spoznaje vlastite granice koja uopće ne može da se ikada potvrdi niti kao transcendentna niti kao imanentna granica) stoga se javlja, ne kao preostatak (jer besmisao ne može biti niti čisti nihil - to je smrt; ali niti negacija, jer je to već uvijek Smisao ukazan kao besmisao), već nužno, jedino i neosporno - kao tjeskoba.
Ali s obzirom da je, ne intuitivno, već neposredno svaki Tu - bitak iskusio Ljubav, čovjek se mora, ali ne može izmiriti s time da je ljubavno biće, biće sposobno ljubavi, ali je (je) navlastito lišeno.
Ljubav je tada svojevrsna analogija realnom. Doduše, ona nije nemoguća za simbolizirati i nije da se opire simbolizaciji. Ljubav strši, iskače, ponaša se kao rana i izraslina; - u vidu nerazumijevanja, odnosno u vidu ne mogućnosti mišljenja same Ljubavi iz razloga što ne znamo kako misliti ono iskušeno kao stvar po sebi koja se direktnom percepcijom na svojevrstan način odjednom (kao da) briše i počinje pojavljivati (priviđati - to appear, eng.). Jednom iskušena kao Singularnost i kao stvar po sebi, Ljubav se kao takva briše i postaje nedodirljiv obris same sebe - iako se (i to je dostupno znanju) i dalje nastavljajući događati/zbivati.
U našem odnosno ovom: ovdje - tu " tematoriju" možemo tvrditi tezu suprotnu onoj Meillassoux-ovoj o apsolutnoj nužnosti kontingencije razvijenoj u knjizi „Nakon konačnosti“. Upravo zato jer se Ljubav svakome ipak – nekako - uvijek - uvijek nepredvidljivo dogodi; mi tvrdimo da se ne radi o apsolutnoj nužnosti kontingencije, već o apsolutnoj kontingenciji nužnosti ( koju čovjek proživljava kao tjeskobu).
NAPOMENA:
Iako se Meillassouxova teza odnosi na ono što bi mogli nazvati Apsolutnom, ili da se preciznije izrazimo – na „filozofiju prirode i povijesti“, naša apsolutna kontingencija nužnosti ne ide u pravcu da se odnosi na „filozofiju prirode“ i da uopće pokušava „dešifrirati“, kako bi se Jaspers izrazio Šifre Apsoluta, već joj je cilj da isključivo obasja istinu fenomena biti čovjekom.
ZAVRŠNE NAPOMENE:
I, ako se čini kao da prije Pada, ne postoji ništa osim možda samog ispražnjenoga Tu – bitka; da je prije Pada praznina, bezdan, to je tako zbog toga što je Pad u svojoj biti postajanje (becoming, eng.) Smisla. Prije Pada upravo nema niti same Ljubavi (jer Pad u ljubav je već zapravo samo događanje Ljubavi), ali nema niti Smisla niti svega ostalog kao bitno čovjekovog. Upravo prije pada i nema čovjeka kao čovjeka. Prije pada možemo govoriti još samo o Tu – bitku; i to kao o nečemu što čak niti nije i ne znači zapravo biti Tu, već biti „negdje“ „drugdje“.
ISTINSKI EPILOG:
U filozofiji već neko vrijeme nedostaje snage, odvažnosti, bljeskova. Nedostaje istine. Ali evo, sada napokon pokazuje svoje lice pred nama, a mi i dalje strepimo pred njenom dijaboličnom grimasom. Bez obzira na strahove, nama više nije dozvoljeno da vodimo bitke okrenutih leđa. Sve naše molitve su razbacane nebom, satrane do u najmanje komadiće. Izgubili smo pravo da naše molitve budu uslišane. Pogledajmo! Pogledajmo joj to ružno lice. Pred nas je napokon stupila istina. Dakako jedna tužna i strahovita istina, no istine već takve jedino i jesu. Ne oklijevajmo. Ne drhtimo, ne cvokoćimo! Tek sada je imamo. Tek sada zaplačimo nad našom gorkom pobjedom.