SAMOPOTVRĐIVANJE NJEMAČKOG SVEUČILIŠTA
Preuzimanje rektorske službe obveza je prema duhovnom vodstvu ove visoke škole. Jedino iz istinske i zajedničke ukorijenjenosti u biti njemačkoga sveučilišta budi se i jača sljedbeništvo nastavnika i učenika. A ta će bit do jasnoće, položaja i moći doći tek ako vođe na prvome mjestu i svagda budu vođeni — vođeni neumoljivošću one duhovne zadaće koja sudbinu njemačkog naroda utiskuje u karakter njegove povijesti.
Znamo li mi za tu zadaću? Bilo da znamo ili ne, neizbježno je pitanje: jesmo li mi, nastavnici i učenici ove visoke škole, istinski i zajednički ukorjenjeni u biti njemačkoga sveučilišta. Ima li ta bit pravu snagu oblikovanja za našu egzistenciju? Pa valjda samo onda ako iz temelja hoćemo tu biti. A tko bi u to htio posumnjati? Prevladavajući karakter biti univerziteta obično se vidi u njegovoj »samovladi«; ona treba ostati očuvana. Samo — jesmo li u potpunosti promislili i to što to pravo na samoupravu od nas zahtijeva?
Samouprava konačno znači: da sami sebi postavimo zadaću i sami odredimo put i način njezina ozbiljenja, da bismo sami u njemu bili onim što trebamo biti. Znamo li mi međutim uopće tko smo mi sami, to tijelo nastavnika i učenika najviše škole njemačkoga naroda? Možemo li to uopće znati bez najpostojanijeg i najstrožeg samopromišljanja?
Ni obaviještenost o današnjem stanju univerziteta ni upoznatost s njegovom ranijom poviješću same po sebi ne jamče dostatno znanje njegove biti — osim uspije li nam da prije jasno i nepokolebljivo omeđimo tu bit za budućnost, da je u tom samoograničenju hoćemo i da sebe potvrdimo u takvu htjenju.
Samovlada postoji jedino na temelju samopromišljanja. Samopromišljanje se zbiva u snazi samopotvrdivanja njemačkog sveučilišta. Hoćemo li ga provesti, i kako?
Samopotvrđivanje njemačkoga sveučilišta je izvorna, zajednička volja za njegovu bit. Njemačko sveučilište važi nam kao visoka škola koja iz znanosti i znanošću na odgoj i stegu uzima vođe i čuvare sudbine njemačkog naroda. Volja za bit njemačkog univerziteta je volja za znanost, kao volja za povijesni duhovni zadatak njemačkog naroda, kao naroda koji sebe zna u svojoj državi. I znanost i njemačka sudbina moraju ujedno doći do moći u volji biti. A to će moći onda, i samo onda, ako mi — nastavnici i učenici — znanost s jedne strane izložimo njezinoj najunutarnjijoj nužnosti, a s druge izdržimo njemačku sudbinu u njezinoj krajnjoj nuždi.
Bit znanosti naravno nećemo iskusiti u njezinoj najdubljoj nužnosti sve dok — govoreći tek o »novom pojmu znanosti« — jednoj isuviše današnjoj znanosti samo odričemo samopostojnost i bespretpostavnost. Takvo djelovanje koje samo niječe i pogledom seže tek unatrag zadnjih desetljeća postaje upravo prividom istinskog nastojanja oko biti znanosti
Hoćemo li shvatiti bit znanosti moramo se prvo suočiti s odlučnim pitanjem: treba li u budućnosti za nas još biti znanosti ili je trebamo prepustiti brzome kraju? Da znanosti uopće treba biti, to nije nikad bezuvjetno nužno. Ali ako znanosti treba biti, i ako je treba biti za nas i putem nas, pod kojim uvjetom onda može ona istinski postojati?
Samo onda ako se ponovno podvrgnemo moći početka naše duhovno-povijesne egzistencije, Taj početak je osvit grčke filozofije. U njemu zapadnjački čovjek po prvi put iz jednoga naroda snagom svojeg jezika ustaje protiv bića u cjelini, propituje ga i shvaća kao biće koje ono jest. Svekolika znanost je filozofija, bilo da ona to zna i želi — ili ne. Svekolika znanost ostaje usko povezana s onim početkom filozofije. Iz njega crpi snagu svoje biti, pod pretpostavkom da je tom početku uopće još dorasla.
Ovdje želimo našem bivstvu vratiti dvije odlične osobine izvorne grčke biti znanosti.
U Grka je u opticaju bilo staro izvješće kako je Prometej bio prvi filozof. Eshil pušta tog Prometeja kazati izrijek:
τέχνη δ’ ανάγκης άσθενεστέρα μακρω.
(Prom. 514 ed. Wil.)
»Znanje je međutim daleko nesnažnije od nužnosti.« To će reći: svako znanje o stvarima ostaje unaprijed izručeno nadmoći sudbine i zatajuje pred njom.
Stoga upravo znanje mora razviti svoj najveći prkos, kojemu se tek otvara cijela moć skrivenosti bića, da bi zaista zakazalo. Tako se biće otvara upravo u svojoj nedokučivoj nepromjenjivosti i daruje znanju svoju istinu. Taj izrijek o stvaralačkoj nesnazi znanja je riječ Grka, kod kojih se htjelo suviše jeftino naći uzor za neko čisto znanje koje počiva u samome sebi i pritom u samozaboravu, što nam se onda tumači kao »teorijsko« držanje. — Ali što je za Grka θεωρία? Kaže se: čisto promatranje koje ostaje vezano samo uz stvar u njezinoj punini i zahtjevu. To bi se promatračko ponašanje trebalo, uz pozivanje na Grke, zbivati radi samoga sebe. Ali to pozivanje nije u pravu. Jer, s jedne strane »teorija« se ne zbiva radi sebe same, nego jedino iz strasti da se ostane u blizini bića i u njegovu tjesnacu. S druge strane, Grci su se borili upravo za to da to promatračko pitanje: shvate i sprovedu kao jedan način čovjekova (bitka), i to kao kao najviši vid ένέργεια-e, »bitka na djelu«. Njihov duh nije težio tomu da praksu prilagodi teoriji, nego naprotiv da teoriju shvati samo kao najviše jzbiljenje prave prakse. Grcima znanost nije neko »kulturn0 dobro« nego najunutarnjije odredujuća sredina cijele narodno-državne egzistencije. Ali znanost njima nije ni puko sredstvo dovođenja do svijesti onog nesvjesnog, nego moć koja održava izoštrenost cijele egzistencije i obuhvaća je.
Znanost je propitujuće odolijevanje usred bića koje se stalno u cjelini prikriva. To djelatno istrajavanje pritom zna za svoju nesnagu pred sudbinom.
To je početna bit znanosti. Nisu li međutim od tog početka prošla već dva i pol tisućljeća? Nije li napredak ljudskoga činjenja promjenio i znanost? Svakako! Potonje kršćansko-teološko tumačenje svijeta, isto kao i kasnije natematičko-tehničko mišljenje novovjekovlja, udaljili su ‘znanost, kako vremenski tako i u pogledu stvari same, od ljezina početka. Ali time početak nije nadmašen, a pogoovo nije uništen. Jer ako stoji to da je izvorna grčka znanost nešto veliko, onda početak toga velikog ostaje ono njegovo najveće. Bit znanosti čak ne bi mogla biti ni ispražnjena i istrošena, kao što je to danas slučaj, svim rezultatima i »internacionalnim organizacijama« usprkos, kad ne bi još postojala veličina početka. Početak još jest. On ne leži iza nas kao nešto davno minulo, nego stoji ispreci nas. Početak je, kao ono najveće, već unaprijed prekoračio preko svega dolazećeg, pa tako i preko nas. početak je upao u našu budućnost, on stoji tamo nad nama kao daleki nalog da ponovno dostignemo njegovu veličinu.
Samo ako se riješeno uklopimo u taj daleki nalog, da bismo ponovno zadobili veličinu početka, samo će nam onda znanost postati najunutarnjijom nužnošću egzistencije. U protivnome će ostati slučajem u koji zapadamo, ili smirena ugoda bezopasnog poslovanja u svrhu unapređivanja pukog napretka znanja.
Uklopimo li se međutim u daleki nalog početka, znanost mora postati temeljnim događajem naše duhovno- narodne egzistencije.
A ako čak i sama naša najvlastitija egzistencija stoji pred velikom preobrazbom, ako je istina ono što je, strastveno tražeći boga, rekao zadnji njemački filozof, naime »Bog je mrtav«, — ako tu napuštenost današnjega čovjeka usred bića moramo ozbiljno uzeti, kako onda stoji stvar sa znanošću?
Onda se početno zadivljeno istrajavanje Grka pred bićem mijenja u potpuno nepokrivenu izloženost onome prikritom i neizvjesnom, tj. onome vrijednom pitanja. Pitanje tad nije više tek premostivi predstupanj odgovora kao znanja, nego samo pitanje postaje najvišim likom znanja. Pitanje onda razvija svoju najvlastitiju snagu otvaranja onoga bitnog svih stvari. Pitanje onda sili na krajnje pojednostavljenje pogleda na ono neophodno.
Takvo pitanje razbija začahurenost znanosti u izdvojene struke, vraća ih iz neograničene i besciljne raštrkanosti po upojedinjenim poljima i kutovima te ponovno postavlja znanost iz plodnosti i blagodati svih svjetotvornih moći Ijudsko-povjesne egzistencije, a to su: priroda, povijest, jezik; narod, običaj, država; pjesništvo, mišljenje, vjera; bolest, ludilo, smrt; pravo, privreda, tehnika.
Hoćemo li bit znanosti u smislu propitujućeg, nepokrivenog odolijevanja usred neizvjesnosti bića u cjelini, onda ova bitna volja priskrbljuje našem narodu njegov svijet najunutarnjije i najkrajnjije opasnosti, tj. njegov istinski duhovni svijet. Jer »duh« nije ni prazno oštrumlje ni neobvezna igra dosjetljivosti ni neograničeno bavljenje razumskim raščlanjivanjem, a niti je svjetski um, već je duh izvorno ugođena, znajuća riješenost za bit bitka. A duhovni svijet jednoga naroda nije nadgradnja kulture, kao ni spremište za upotrebljiva znanja i vrijednosti, nego je on moć najdubljeg očuvanja njegovih zemljanih i krvnih snaga, kao moć najunutarnjijeg uzbuđenja i najšire potresenosti njegove egzistencije. Jedino duhovni svijet jamči larodu veličinu. Jer on sili na to da stalna odluka između ralje za veličinom i dopuštanja propadanja postane zatonom hoda u maršu kojim je naš narod zakoračio svojoj uiđućoj povijesti.
Hoćemo li tu bit znanosti, onda nastavnici sveućilišta noraju zbilja stupiti naprijed na najistaknutije mjesto opasnosti stalne neizvjesnosti svijeta. Ako tamo izdrže, ako im amo — u bitnoj blizini opasnosti svih stvari — iznikne zajedničko propitivanje i združeno ugođeno kazivanje, onda će biti snažni za vodstvo. Jer kod vođenja nije važno puko hodanje na čelu, već snaga da se može ići sam, ne iz samovolje i vlastoljublja, već snagom najdubljeg određenja najšire obvezanosti. Takva snaga vezuje uz ono bitno, donosi odabiranje najboljih i budi čisto sljeđbeništvo onih koji su stekli hrabrost. Ali mi sljedbeništvo ne trebamo tek buditi. Njemački studenti marširaju. A koga oni traže — to se one vođe preko kojih žele svoje vlastito određenje podići do utemeljene, znane istine, i staviti ga u jasnoću tumačeći-djelatne riječi i djela.
Iz riješenosti njemačkih studenata da izdrže njemačku sudbinu u krajnjoj nuždi nastaje volja za bit sveučilišta, fa volja je istinska volja ukoliko se njemački studenti preko novoga studentskog prava podvedu pod zakon svoje biti i time tu bit ponajprije ograniče. Sebi samome dati zakon, to je najviša sloboda. Mnogo opjevavana »akademska sloboda« bit će istjerana s njemačkog sveučilišta; jer ta je sloboda bila patvorena, jer bila je samo niječuća. Pretežno je značila nehajnost, proizvoljnost nakana i nagnuća, nevezanost svekolikog djelovanja. Pojam slobode njemačkoga studenta bit će sada ponovno doveden do svoje istine. Iz nje će se u budućnosti razvijati vezanost i služba njemačkih studenata.
Prva vezanost je ona uz narodnu zajednicu. Ona obvezuje na sunoseće i sudjelatno sudioništvo u trudu, teženju i umijeću svih slojeva i članova naroda. Ta će vezanost u budućnosti putem radne službe biti uglavljena i ukorijenjena u studentsku egzistenciju.
Druga vezanost je ona uz čast i sudbinu nacije usred drugih naroda. Ona zahtijeva znanjem i umjećem osiguranu i stegom izoštrenu spremnost na zalaganje do kraja. Ta će vezanost ubuduće kao obrambena služba obuhvaćati i prožimati cjelokupnu studentsku egzistenciju.
Treća vezanost studenata je ona uz duhovnu zadaću njemačkog naroda. Taj narod radi na svojoj sudbini time što svoju povijest meće u otvorenost nadmoći svih svijeto- tvornih moći ljudske egzistencije i uvijek iznova sebi izboruje svoj duhovni svijet. Izložen tako krajnjoj upitnosti vlastite egzistencije, hoće taj narod biti duhovnim narodom. On od sebe i za sebe u svojim vođama i čuvarima zahtijeva najoštriju jasnoću najvišeg, najšireg i najbogatijeg znanja. Studentska se omladina, odvažujući se zarana u muževnost i razapinjući svoje htijenje preko buduće sudbine nacije, iz osnove sili na službu tom znanju. Služba znanja njoj ne će više smjeti biti tupa i brza dresura za neko »otmjeno« zvanje. Zato što državnik i nastavnik, liječnik i sudac, svećenik i graditelj žive narođno-državnu egzistenciju, nadgledaju je i izoštruju u njezinim temeljnim odnosima sa svijetotvornim moćima ljudskoga bitka, zato su ta zvanja i odgoj za njih predani u ruke službe znanja. Znanje ne stoji u službi zvanja, nego obrnuto: zvanja proizvode i nadziru ono najviše i bitno znanje naroda o njegovoj cjelokupnoj egzistenciji. Ali nama to znanje nije onaj smireni uvid u bitnost i vrijednost po sebi, nego je ono najljuće ugrožavanje bivstva usred premoći bića. Upitnost bitka kao takvog iznuđuje od naroda rad i borbu i sili ga u njegovu državu, kojoj pripadaju zvanja.
Ove tri vezanosti — kroz narod uz sudbinu države po duhovnom nalogu — njemačkoj su biti isto-izvorne, Tri službe koje odatle izniču — radna služba, obrambena služba i služba znanja — jednako su nužne i iste su po položaju.
Tek sudjelatno znanje o narodu, znanje o sudbini države, koje se drži u pripravnosti, tvore zajedno sa znanjem o duhovnom nalogu izvornu i punu bit znanosti, čije nam je ozbiljenje predano — pod pretpostavkom da se uklopimo u daleko raspolaganje početka nad našom duhovno-povijesnom egzistencijom.
Na tu znanost se misli kad se bit njemačkog sveučilišta omeđuje kao visoku školu koja iz znanosti i znanošću preuzima u odgoj i stegu vođe i čuvare sudbine njemačkog naroda.
Ovaj izvorni pojam znanosti ne obvezuje samo na »stručnost«, nego prije svega na bitnost i jednostavnost pitanja usred povijesno-duhovnog svijeta naroda. Da — tek se iz toga stručnost može istinski utemeljiti, tj. naći svoj karakter i granicu.
Znanost mora u tom smislu postati oblikujućom moći tijela njemačkog univerziteta. Tu se radi o dvije stvari: nastavnici i učenici moraju s jedne strane svaki na svoj način biti obuzeti i ostati obuzeti pojmom znanosti. A istovremeno mora taj pojam znanosti i preoblikujuće zahvatiti u temeljne forme unutar kojih nastavnici i učeni« svaki put znanstveno djeluju u zajednici: u fakultete udruženja odsjeka.
Fakultet je samo onda fakultet ako se razvija k jedne od mogućnosti koja je ukorijenjena u biti njegove znanosti, da bi preoblikovao moći egzistencije koje je utiskuju jedan duhovni svijet naroda.
Udruženja su to samo onda ako se unaprijed stave područje toga duhovnog zakonodavstva i time obore pregrade među strukama i nadiđu memljivost i lažnost površne strukovne dresure.
U onom trenutku kad fakulteti i udruženja odsjek pokrenu bitna i jednostavna pitanja svoje znanosti, bit ć nastavnici i učenici već zahvaćeni istim zadnjim nužnost ma i pritješnjenostima narodno-državne egzistencije.
Međutim, uobličavanje izvorne biti znanosti zahtjev toliki stupanj strogosti, odgovornosti i promišljene strpljivosti da savjesno sprovođenje ili revnosno ispravljanje ustanovljenih načina postupaka ima naspram toga malu težinu.
Ako je Grcima trebalo tri stoljeća da samo i pitanje što je znanje postave na ispravan temelj i siguran put, ond pogotovo mi ne smijemo misliti da će rasvijetljavanje biti njemačkog sveučilišta i njegov razvitak uslijediti u tekućem ili nadolazećem semestru.
Ali nešto naravno znamo iz naznačene biti znanja, naime to da će njemački univerzitet oblik i moć doseći sam ako se tri službe — radna, obrambena i služba znanja – izvorno slože u jednu određujuću snagu. To će reći:
Bitna volja nastavnika mora se probuditi i osnažiti jednostavnost i širinu znanja o biti znanosti. Bitna volja učenika mora se siliti naviše u najveću jasnoću i steg znanja, a upoznatost s narodom i njegovom državom mora se zahtjevno i odredbeno ugraditi u bit znanosti. Obje volje moraju se međusobno upustiti u borbu. Sve voljne i misaone mogućnosti, sve snage srca i sve sposobnosti tijela moraju se razvijati kroz borbu, u borbi se osnažiti i ostati kao borba očuvane.
Biramo znajuću borbu onih koji pitaju i izjašnjavamo se s Carlom von Clausewitzom.» Odričem se lakoumne nade u spas igrom slučaja.«
Borbeno zajedništvo nastavnika i učenika njemačko će sveučilište preobraziti u mjesto duhovnog zakonodavstva i u njemu postaviti sredinu najnapetijeg sabiranja za najvišu službu narodu u njegovoj državi samo onda ako nastavnici i učenici svoj život urede na jednostavniji, krući i skromniji način nego drugi sunarodnjaci. Svako vodstvo mora sljedbenicima dopustiti vlastitu snagu. Svako sljedbeništvo pak nosi u sebi otpor. Ta bitna suprotnost između vođenja i slijeđenja ne smije biti zamagljena, a pogotovo ne izbrisana.
Jedino se borbom drži suprotnost otvorenom i u korpus nastavnika i učenika usađuje onaj temeljni ugođaj iz kojega samo sebe omedujuće samopotvrdivanje daje riješenom samopromišljanju ovlasti za pravu samoupravu.
Hoćemo li bit njemačkog univerziteta ili je ne ćemo? Do nas je hoćemo li se, i koliko iz temelja, a ne tek usputno, truditi oko samopromišljanja i samopotvrđivanja, ili ćemo — u najboljoj namjeri — samo promjeniti stare ustanove i pridodati nove. Nitko nas ne će spriječiti da to činimo.
Ali također nas nitko ne će pitati ni hoćemo li ili ne ćemo kad zataji duhovna snaga Zapada i kad on popuca po svojim sponama, kad se preživljena prividna kultura uruši i sve snage povuče u rasulo i uguši u ludilu.
Hoće li se takvo što zbiti ili se ne će zbiti ovisi jedino o tomu hoćemo li mi kao povijesno-duhovni narod još uvijek i ponovno same sebe — ili sebe više ne ćemo. Svaki pojedinac suodlučuje o tomu, također onda, i upravo onda, kad se toj odluci uklanja.
Ali mi hoćemo da naš narod ispuni svoju povijesnu zadaću.
Mi hoćemo sebe same. Jer mlađa i najmlađa snaga naroda, koja već zahvaća preko nas, to je već odlučila.
Ali veličanstvenost i veličinu tog prodora shvatiti ćemo potpuno tek ako u sebi budemo nosili onu duboku i širok razboritost iz koje je stara grčka mudrost izrekla riječi:
τά… μεγάλα πάντα επισφαλή…
»Sve veliko stoji u vihoru…«
Platon, Politeia 497 d, 9
Prevod D. Melčić, Izvor sa koga je tekst prenet - PROTIV STRUJE