Iz-kožiti se svijetu
Predavanja objedinjena u knjizi Doći na svijet, dospjeti u jezik, Petar Sloterdijk počinje fenomenološki obojenim riječima Paula Celana: poezija se ne nameće, ona se izlaže. A poezija se izlaže jer je analogna egzistenciji – bezobjektna otvorena vratolomija[1]. Izloženost je „mjesto“ Sloterdijkovog nedvojbenog dosluha s Heideggerom[2] i Merleau-Pontyjem[3]. Izlaganje (svijetu) jeste egzistencija i stvaranje, odnosno, poetičnim nansijanskim rječnikom, iz-koženje sebe. Nancy opisuje i šta se dešava na meridijanu na kojem riječ izrasta u tijelo i tijelo prerasta u riječ: Ekspozicija je potpis sušte kože, kao kože bivstvovanja. Egzistencija je svoja vlastita tetovaža[4].
Pjesnička riječ je dodir/rez/tetovaža i kao takva ostavlja biljeg i trajno mijenja meso svijeta. Ona, poput Stanescuovog Autoportreta, kaže: Ja nisam ništa drugo do mrlja krvi koja govori[5]; ona je krv i koja intervenira u krv. Je li ta gesta mazohistična intervencija neophodna za sveopći ekvilibrijum, da ne bismo bili usisani u crnu rupu bešćutnosti i samodovoljnosti? Je li to svojevrsno bezumlje poezije koja je oduvijek i bila heretično zazorna, onostrana, sablazna riječ koja to nije? Darivana divljenjem ili podsmijehom, ostajala je, uvijek, u nekom drugom, svetotajanstvenom poretku, neopoziv čin nepristajanja i krivovjerja, koji se zbiva beskompromisnim ogoljavanjem. Od jurodivih pjesničkih glasova istkan je meridijano kojem govori Celan, ljekoviti zasjek u mundano tkivo; unutrašnjost izokrenuta vani, rana koja poziva na nelagodnu istinu, sakrament koji kaže "smrt". Ali i više od toga.
Sloterdijk, prisjećajući se zaboravljenog Sokratovog primaljstva za duše koje postaje djelotvorno time što se duša opovrgavanjem i postiđivanjem dovodi u bezizlazan položaj, kroz koji zapada natrag u lebdeće stanje neznanja (1992: 47) poziva na promjenu smjera, unatrag, unutra, ka sebe-rođenju, ovaj put obnavljajućem umjesto traumatičnom. I upravo tu, u toj kretnji, da se čuti eho Celanovog doživljaja i promišljanja poezije, kao "povratka domu", koje opet priziva Heideggerovu „kuću bitka“[6]. Ta žudnja za povratkom na početak, u predjezično počivalište, uprisutnila se i u stihovima Tadeuzsa Rozewicza:
riječi moje žude
za vječnim počinkom
žele se vratiti
POČETKU[7]
Poezija kao obećanje
Sloterdijk kroz pet predavanja uobličava sedam svjetotvornih gesti: apriorij rođenja, hitnosti, inicijative, odgađanja, otvaranja pozornice, prenošenja jezikom, i oslobađajuće odluke-obećanja, ističući "neparne" geste (rođenja, inicijative i odluke) kao najvažnije. Apriorij rođenja znači, između ostalog, nedostatak što smo rođeni preobratiti u prednost što slobodnim jezikom dolazimo na svijet (1992: 72), ili, u Celanov stih preodjeveno, koju god od riječi izgovoriš – zahvaljuješ propasti[8]. Gesta inicijative podrazumijeva započimanje sa sobom, koje znači doslovno: započeti se. Dovesti sama sebe do praizvedbe, otkočiti se, preuzeti se (1992: 77); Heidegger je rekao, samopreuzeti se iz propalosti (1992: 79); dok Celanove riječi iz Meridijana (koje su i moto Sloterdijkove knjige) neprestano blistaju: Pođi umjetnošću u svoju najosobniju tjeskobu. I oslobodi se[9].
Preostaje još najznačajnija gesta odluke-obećanja, ona koja omogućava disanje (1992: 107). A pisac koji diše ima lakomislenost da sebi obeća svijet (1992: 112); onaj svijet što ga valja izmucati[10]. Poezija je borba za disanje, pisao je i Rozewicz[11].
Taj dah koji se preostvaruje kroz Sokratov fetalni negativitet je dah književnosti i pjesništva (1992: 112), a veliko obećanje bilo bi disanje fetalne šutnje koja svojom pažnjom depozitivira, debrutalizira i razoružava svijet (1992: 108). U istočnjačkim tradicijama "izvor" postanka je bio upravo univerzalni kosmički zvuk, Aum: praiskonski materijalizirani ozvukotvoreni dah. Zapad ga prepoznaje kao sveti duh, životni dah, ruah[12], koja, kad se izlije na ljude, svako svakoga čuje kako govori njegovim jezikom[13].
Tek nakon udaha/odluke/obećanja, možemo sebe čuti govoriti, „preuzeti se“ iz zaglušujućeg refrena svakodnevne reprodukcije koji čini da zaboravimo da svaka riječ/stvar ima svoju manu, svoje božanstvo, (kristal) dah(a) – kojim diše meso svijeta.
Poezija je obećanje i sebi i svijetu; tragalaštvo unatrag: za onim najvlastitijim dahom/duhom koji jedini može svjedočiti i o sebi i o svijetu, sebi-svijetu.
Poezija kao svjedočenje
Nadahnut Celanovom pjesmom Aschenglorie, u prevodu Trude Stamać naslovljene Pepelna glorija, Derrida je pokušao opisati mogućnost tumačenja pjesme. Na kategorični pjesnički iskaz, niko ne svjedoči za svjedoka, Derrida kaže da naprosto nema svjedoka za svjedoka, a samo pjesma nadživljuje svjedočeći[14], budući da pjesma, doslovno, svojim mesom svjedoči i obećava (nemoguće) svjedočanstvo. Je li to nemoguće koje nadolazi, u koje se vjeruje, neizgovorivo koje se ostvaruje i (prepo)rađa?
U jezovito potisnuto, strah od smrti, života i/li besmisla uranja se da bi se o tome svjedočilo. Aschenglorie je svjedočenje o tajni smrti koju nitko ne može predvidjeti ni vidjeti je kako dohodi, niti je pak dati ili primiti umjesto drugoga, i zato, pored ostalog, svjedok nema svjedoka. Nadalje, Celanova poetika je poetika tišine[15], ostajanja bez daha, ali i vraćanja daha. Tu je presječeni dah je upravo ona odluka, razdirući rez, koji utjelovljuje govor smrti.
Duboko
u prosjeklini vremena
u lednom saću
čeka, kristal daha,
neoborivo ti
svjedočanstvo[16]
Ali, odluka je i obećanje i odgovornost (za bližnjeg koji je mrtav i onog koji dolazi). Poezija je, naglasio je Celan u „Meridijanu“, putanja glasa u pravcu "tebe", metaforički meridijan koji spaja dvoje (ili više); jedino preostalo mjesto susreta i dodira[17]. Tu je uvijek sagovornik, svjedok, ona(j) ti koji u njegovoj pjesmi izumire (ali ne umire), već i u posljednjem čvoru daha stoji s jednim trunom života[18]. On je Gost, bez kojeg nema svijeta ni svjetostvaranja:
Mnogo prije večeri
navratio je tebi, koji je pozdrav razmijenio s tamom.
Mnogo prije dana
budi se
i prije no što pođe, potakne san,
jedan san ozvučen koracima:
čuješ ga kako odmjerava daljine
i u njih bacaš svoju dušu.
Hoćemo li imati hrabrosti izložiti se, odlučiti iznova pokuša(va)ti pronaći put kući, iz truleće nagomilanosti, vidjeti kako nam se otvara svijet, usred nas[19]? Jer, jedina moguća zadaća (praxis), koja još preostaje, jeste da se svakoj kretnji, svakom vođenju, svakom habitusu i ethosu postavi pitanje: Kako se ti uključuješ u svijet? Kako se vraćaš uživanju svijeta kao takvom, a ne usvajanju neke količine ekvivalencije?[20]
Iščekujući odgovor, dočekujući nemoguće, pjesnički čin je, još uvijek i oduvijek, jedina nezaštićena i odvažna, bezuvjetna i nesamjerljiva gesta, (re)iz-kožavanje za susret, svjedočanstvo, posljednji (uz)dah kad nastupi potpuna paraliza, krajnja kristalizacija, kad svijet utone u konačni zagrljaj kosmičke tamne vode.
[1] Sloterdijk, Peter, Doći na svijet, dospjeti u jezik, Zagreb: Naklada MD, 1992, str. 5.
[2] Bitku tubitka pripada samoizlaganje (Heidegger, Martin, Bitak i vrijeme, Zagreb: Naprijed, 1985, str. 355.)
[3] Svijet nije ono što ja mislim, već ono što živim, ja sam otvoren svijetu (Merleau-Ponty, Maurice, Fenomenologija percepcije, Sarajevo: Veslin Masleša-Svjetlost, 1990, str. 15.)
[4] Nancy, Jean-Luc, Nacistički mit/Dekonstrukcija hrišćanstva, Beograd: Fakultet za medije i komunikacije, 2017, str. 130.
[5] Stanescu, Nichita, Stanje poezije, Beograd: Rad, 1981, str. 67.
[6] Heidegger, Martin, O biti umjetnosti (Izvor umjetničkog djela, Čemu pjesnici?), Zagreb: Mladost, 1959, str. 130.
[7] Rozewicz, Tadeusz, Moja poezija, Sarajevo: Krug 99 i Međunarodni centar za mir, 2002, str. 52.
[8] Celan, Paul, Poezija, Sarajevo: Svjetlost, 1989, str. 125.
[9] Balazs, K. Paul Celan's Speech "The Meridian" as a Manifest of Art Theory. Preuzeto sa: http://tinpahar.com/sed-ornare-nulla-in-luctus-pellentesque/ dana 10.03.2018.
[10] Celan, Op.cit., str. 629.
[11] Rozewicz, Op. cit., str. 19.
[12] Duh (hebr. ruah, gr. pneuma, lat. spiritus) ima pregršt značenja: vjetar/oluja, životni dah, životvorni/sveti duh, duh koji predskazuje uskrsnuće i obnovu (prema Ezekielu), duh kao pomoćnik, tješitelj, parakletos... (Rebić, A. Religiozno iskustvo duha u Bibliji. "Bogoslovska smotra", Vol. 59. br. 1-2, listopad, 1989. str. 40-66.)
[13] Schungel-Straumann, Helen, Žensko lice Boga. Concilium, br. 2 (1995): 232-243.
[14] Derrida, J. Poetika i politika svjedočenja. „Odjek“, br. 1-4 (2018): 58-73.
[15] I ovdje je moguće "čuti" Merleau-Pontyja: Naš pogled na čovjeka ostat će površan sve dok se ne vratimo ovom početku, sve dok opet ne pronađemo, pod bukom riječi, iskonsku šutnju, sve dok ne opišemo gestu koja prekida ovu šutnju (1990: 221).
[16] Celan, Op.cit., 1989, str. 311.
[17] Ne poznajem pisanje koje ne dodiruje. (Nancy, Jean-Luc, Corpus, New York: Fordham University Press, 2008, str.11.)
[18] Celan, Op. cit., str. 541.
[19] Celan, Op. cit., str. 213.
[20] Nancy, Jean-Luc, Stvaranje svijeta ili mondijalizacija, Zagreb: Jesenski i Turk, 2004, str. 55.