Već kao student filozofije početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Ivan Urbančič je ustrajavao da se filozofija temelji na misliocima poput Kanta i Schopenhauera. Nešto kasnije, kada ih je započeo i prevoditi na slovenski jezik, na njih je nadovezao Diltheya i Jaspersa, Husserla i Sartrea, te nadasve Nietzschea i Heideggera. Urbančič nije bio samo prvi koji je nakon Drugog svjetskog rata vratio filozofiju iz ideološke i religiozne »dijaspore« u Sloveniju, nego i prvi koji je uveo fenomenologiju, taj ključni filozofski smjer 20. stoljeća. Već krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih objavljeni su njegovi prijevodi Heideggerovih izabranih spisa i Husserlove Kartezijanske meditacije. Uz njih su se pojavljivale i opsežne i temeljite Urbančičeve studije o tim i drugim suvremenim europskim filozofima.
Nakon kratkog angažmana na uspostavi parlamentarne demokracije u Sloveniji, Urbančič se početkom devedesetih vraća čistoj filozofiji, mišljenju bivstvovanja i njegova smisla. Već u to doba kod Slovenske matice započinje objavljivati prijevode Nietzschea, objavljujući i dvije vlastite knjige posvećene Nietzscheu pod naslovom Zaratustrina predaja. Potom je slijedila značajna knjiga pod naslovom Opasnost bivstvovanja u kojoj se suočio ne samo sa svjetsko-povijesnom krizom humanosti, krizom moderne ljudskosti, nego prije svega s krizom samog bivstvovanja. Pod opasnošću bivstvovanja Urbančič započinje misliti ono što se prigađa kao konačna epoha bivstvovanja, kao epoha koja ugrožava europskog čovjeka raščovječenjem, a svijet pak rastvaranjem stvari svijeta u nešto puko raspoloživo. Bit te opasnosti izvire, prema Urbančiču, iz biti tehnike, iz kapitalističko-ekonomske i političko-terorističke, čak biotehnološke opasnosti. Jer to je konačnica epohe povijesti ne-biti bivstvovanja, ne-biti koja pripada samom bivstvovanju. I zato, formirajući prezentnu formaciju nihilizma, dovodi ta epoha povijesti u pitanje sve postojeće vrijednosti, pa i one najviše. S tom je knjigom Urbančič intervenirao ne samo u jezgro današnjih rasprava o duhu europejstva nego i o globalizmu i globalnoj etici.
Njegova Povijest nihilizma kao idući filozofski korak neće stoga imati ništa s historiografijom, kronološkim opisivanjem povijesnih događaja neke duhovno-povijesne konstelacije, nego će zapravo biti posrijedi sama povijest filozofije kao mišljenja bivstvovanja. A zašto nihilizam? Nihilizam opet nije neka moralistička oznaka za dekadenciju, razvrat, bezbožništvo i tomu slično, nego oznaka razumijevanja ništine kao ništine bivstvovanja. Niština nije nešto puko negativno, nego ima dva lica, odnosno, kako kaže Urbančič, »pogađa mislećeg čovjeka kao ona ras-položenost, koja mu otkriva skrovitu tajnu filozofije kao uskraćenosti Bivstvovanja, ali na način da se ta uskraćenost pokazuje kao najdalja Darežljivost: kao zadnja istina Ništine samog Bivstvovanja.«
Za Urbančiča se povijest nihilizma dovršava modernom epohom europske svjetske povijesti, u »dovršenoj svjetsko-povijesnoj epohi ništavnosti istine i bivstvovanja kao od strane subjekta, na način vlasti, postavljene vlastite izvjesnosti sebe samog«. Uvid u taj nihilizam danas je kako za intelektualce tako i za široke mase skriven, gotovo nedostupan: »Na jednoj strani vidim idolopoklonike 'prirode', na drugoj strani vidim idolopoklonike 'povijesti', na trećoj strani vidim idolopoklonike 'kulture', na četvrtoj strani vidim mnogovrsne idolopoklonike znanstvenog proizvođenja.« A za to je, prema Urbančiču, »krivo« Bivstvovanje samo, koje se u našoj epohi svjetske povijesti daje tako da se istodobno uskraćuje.
Uvid u tu i takvu ambivalenciju bivstvovanja ostat će i posljednjom riječi filozofa koji je cijelu svoju egzistenciju stavio u njezinu službu, ustrajavajući neodstupivo na njezinom dignitetu i izvornom samoutemeljenju.
Mario Kopić