[1] Jesi Kerényiju
[Torino,] 30. 5. 1964.
Poštovani profesore,
dopustio sam sebi da Vam u odvojenoj pošiljci dostavim izvatke nekoliko svojih članaka o egipatskoj i grčkoj religiji i nadam se da Vas oni mogu zanimati.
To mi pruža priliku da Vam pišem i uvjeravam Vas da je za mene ovakav epistolaran odnos vrlo važan jer Vaše su mi studije služile kao vodič još otkako sam se prihvatio proučavanja ovakve vrste. Posebno Vaš i Jungov Uvod u bit mitologije, to je bila prva znanstvena knjiga o toj temi koju sam pročitao zamalo kao dječak i ona mi je omogućila razumjeti iz kojih se perspektiva može promatrati – i potom pokušati približiti – mitološka činjenica. Dugo sam stoga htio iskazati Vam svoju zahvalnost za ono što ste me naučili, ali priznajem da nisam nalazio opravdanja da Vam pišem jer nisam imao ništa za predstaviti a da Vas to može zanimati. Sada sam, premda uz poneku dvojbu, prikupio što sam do danas napisao i to sam Vam poslao. Ako nađete strpljenja da pročitate moje članke vidjet ćete barem to da je vaše podučavanje dovelo do prikupljanja kojeg novog dokumenta.
Posebno tijekom [arheološkog] istraživanja provedenog u Grčkoj, u Dodoni, Samotraki, Thasosu i Mikeni, zadržavao sam se na svemu onome što mi je dopuštalo bolje upoznati sliku izvorne Kore u njezinim prvim manifestacijama na grčkome tlu.
Ne želim Vam više dosađivati ovim već predugim pismom. Ako pronađete nešto zanimljivo u mojim radovima, bit ću Vam zahvalan na prosudbi. U protivnom, molim da oprostite mojoj odvažnosti, s obzirom na interes i predanost kojima se godinama nastavljam nadovezivati na Vaša proučavanja.
Primite već sada moje najdublje zahvale
Furio Jesi
[2] Jesi Kerényiju
[Torino,] 21. 9. 1964.
Cijenjeni profesore,
dopuštam sebi ponovno da Vam zasmetam pismom, ponajprije zato da bih toplo zahvalio na Vašem članku “Agalma, eikon, eidolon”, meni posebno dragocjenom jer se bavi onom temom – eidolon – o kojoj sam i sâm pokušao iznijeti poneka razmišljanja u tekstu “Izidinski aspekti kod Helene”.
Potom, bio bih Vam iznimno zahvalan, ako mi dopustite, da upitam za poneki savjet u vezi sa započetim radom, točnije rečeno studijom o odnosu pisca Cesarea Pavesea te etnoloških i povijesno-religijskih proučavanja. Ta je studija namijenjena idućem broju časopisa Kratilos, posvećenom u cijelosti Paveseu.
Kao što se možda sjećate, Pavese je za nakladnika Einaudi uređivao ediciju etnoloških i religijskih studija u kojoj su, u talijanskom prijevodu, bila objavljena razna temeljna djela poput Povijesti afričke civilizacije Lea Frobeniusa i pojedini Vaši eseji (Kćeri Sunca, Uvod u bit mitologije itd.). Iz proučavanja Paveseovih radova o mitologiji, odnosa mitologije i poezije itd. jasno proizlazi da su Vaši i Frobeniusovi radovi značajno utjecali na njegova uvjerenja s time u vezi. Zanimljivo je konstatirati i to da je, preko Vas i Frobeniusa, Pavese stupio u kontakt s njemačkim poetikama s početka stoljeća koje on nije izravno poznavao.
Upravo s time u vezi, evo moje prve dvojbe: odnosi Lea Frobeniusa i kruga oko Stefana Georgea. Čini mi se neprijepornim da Frobeniusovo učenje o paideumi nije strano onome što je Klages vidio u Georgeu. A Frobeniusovo poticanje na “življenje vlastite uloge”, posebno gdje se ono odnosi na Nijemce, nije daleko od Georgovih proricanja ljudske budućnosti. Vi koji ste izbliza upoznali Frobeniusa, možete li mi dati kakav savjet s time u vezi? Za mene bi bilo zanimljivo znati je li Frobenius bio u izravnim odnosima s Georgeom. Znam jedino to da je brat Lea Frobeniusa, Hermann, naslikao pjesnikov portret.
Dopustite mi još jedno pitanje. Vi poznajete djelo pjesnika Giovannija Pascolija u kojemu se pojavljuje slika “djeteta” koje živi u pjesnikovoj duši i koje – jer Pascoli je veliki poznavatelj klasičnog svijeta – otkriva platonovske crte? To mi je pitanje došlo spontano čitajući Vaš zadivljujući esej “Božansko dijete”. Spontano sam pomislio da je upravo Kerényi mogao pozornije od drugih čitati Pascolijevo djelo.
Još jedanput Vas molim da mi oprostite na odvažnosti kojom remetim Vaš mir a nalazi svoje jedino opravdanje u divljenju što ga gajim prema Vašim studijama, koje su mi doista bila najautoritativnija poduka na putu povijesno-religijskih proučavanja.
Vaš najštovaniji
Furio Jesi
[3] Kerényi Jesiju
Prof. Dr. D. K. Kerényi
Ascona, 5. 10. 1964.
Dragi gospodine direktore Jesi,
mnoge mi stvari trebate u ovome času oprostiti: to da tek danas odgovaram na Vaše pismo od 21. rujna, toliko bogato sadržajima – ali kada je ono stiglo bio sam na putovanju zbog niza konferencija u Njemačkoj i Nizozemskoj; to da odgovaram kratko – ali za duže pismo ne bih do daljnjega mogao pronaći vremena; da odgovaram na njemačkom a ne na talijanskom – ali Vi na tako pohvalan način citirate njemački izvornik mojih knjiga koje su se pojavile i na talijanskom; i napokon, primivši bogat dar vaših radova – zbog razloga netom navedenih – na njih još uvijek nisam dao epistolaran odgovor. Držim ih ipak u blizini i vjerojatno ću ih često čitati u skorim vremenima, tijekom rada o Dionizu i njegovim prvim odnosima s drevnim Orijentom.
Cesare Pavese bio je upravo onaj, u Italiji, koji me je otkrio, i to ne jedino na području povijesti religija, nego na onome talijanske kulture općenito. Posjedujem primjerak njegovih Dijaloga s Leukojom, sa srdačnom posvetom, iz 1947.; njegovom je inicijativom 1948. bio objavljen Uvod u bit mitologije. On nije priredio samo izdanje te kentaurske kompozicije, koja je imala u Italiji takav učinak da se više nije htjelo (ili moglo) razlikovati ne samo dva tijela, nego ni dvije duše – koje su bile udaljene koliko je god to moguće – nego i izdanje Kćeri Sunca, prijevod daleko ljepši i precizniji od onoga što je Angelo Brelich uspio napraviti, s obzirom na to da je madžarski njegov materinski jezik (tražim uzalud ime prevoditelja) – a ta je knjiga još manje jungovska (napisana nakon što sam upoznao Junga) od Božanskog djeteta i Božanske djevojčice, napisanih prije upoznavanja s Jungom. Ne znam je li Pavese uviđao duboku razliku u ponašanju i senzibilitetu dvojice autora – koja je ipak dopuštala uzajamno poštovanje. Kao Talijan, on je bio dobronamjerno eklektičan prema nama drugim Europljanima, čak je uspio da se jedan uz drugoga pojave Frazer i Frobenius. Njegova su čitanja bila odviše široka, a njegov je život po vlastitoj volji bio odviše kratak da bi mogao steći potrebnu distancu prema svojim izvorima. Do Stefana Georgea sigurno nije došao preko Frobeniusa. Obojicu su slavili njihovi učenici i njihovi sljedbenici kao “duhovnog vođu u njemačkoj breši” – kroz brešu je potom prošao đavo, na kojega ni jedan ni drugi nisu mislili, ali ne vjerujem da je Frobenius posebno cijenio Georgea ili George Frobeniusa. Helmut von den Steinen, koji je za Frobeniusov šezdeseti rođendan napisao esej s netom navedenim naslovom, dobro se pazio da ne spomene ime Stefana Georgea, učitelja svojega brata Wolframa von den Steinena. Ipak, i ti su učenici bili od velikog značenja. Nikada se nisam sastao s Georgeom, ali morao sam npr. slušati mišljenja što su ih Thomas Mann i Frobenius imali jedan o drugome, unatoč tome što su i jedan i drugi znali da prijateljujem i s onim drugim. Otrova i niskosti nije bilo. Ali bilo je nemoguće oživjeti galeriju važnih osobnosti koju sam, kao Madžar, odabrao iz daleka, tako da se portreti međusobno promatraju dobrohotnih pogleda.
Pitate me za Pascolija pa moram Vam priznati da je prvi talijanski pjesnik kojega sam čitao bio Leopardi, a drugi Dante. Potom je došlo snažno zanimanje za Poliziana i renesansnu poeziju pa u mojem životu, jer tu su bili i suvremenici, nije ostalo mnogo za Pascolijevo doba. Dojmila me se međutim jedna čuvena Wordsworthova pjesma o djetetu, koje je otac čovjeku, i na nju sam ponekad pomišljao, ali ne tijekom rada na Božanskom djetetu, koji je bio elaboriran na Elbi i napisan u San Gimignanu, u malom rustičnom hotelu – danas dom seljacima, izvan grada. Pročitat ću sada Pascolijeva “Dječačića” – sigurno će se naći u jednoj od antologija kojima su se moja djeca, odrasla ovdje, poslužila za školu. Ali ne mogu zaboraviti ni Petrarku, ako već prizivam talijanski poetski glas koji je u meni ostavio dubok trag.
Pa dobro, zahvalan sam Vam da ste mi dali povoda za čitanje. Šaljem Vam, s pismom, tekst jednog kratkog izlaganja o mitu održanog u Rimu – ali ne i posljednjeg: do najpotpunijeg pokušaja razumijevanja mita došlo je kasnije, u Münchenu, na predavanju čije špalte još uvijek očekujem. Trebamo biti strpljivi jedni s drugima i radovati se kada uspijevamo – kako mi tako i drugi – napredovati. Ostajati na mjestu ne trebamo.
Primite najsrdačnije pozdrave. Uvijek Vaš
K. Kerényi
[10] Kerényi Jesiju
Ascona, 16. 4. 1965.
Dragi gospodine Jesi,
moram zahvaliti za posve neočekivano čitanje na Veliki petak: Vaš “Rilke i Egipat”. Taj kratak rad ujedinjuje tri važne stvari: nadahnuće, značenje definirano trima velikim imenima Poliziana, Botticellija i Husserla te Vaš prijevod [ulomka iz X “Devinske elegije”] koji sam riječ po riječ usporedio s izvornikom i na taj ga način iznova pročitao.
Kao i uvijek, nestrpljivo očekujem razgovor s Vama, ali moram reći ne u skora vremena kako ne bih razočarao ni Vas ni sebe.
Nadam se da ćete provesti ugodan Uskrs s Vašom obitelji. Uvijek Vaš,
K. K.
[11] Jesi Kerényiju
Torino, 24. 4. 1965.
Dragi profesore Kerényi,
Vaša uskrsna razglednica posebno me obradovala, uputila na Vaše zanimanje za moj tekst “Rilke i Egipat”. Vi sigurno znate da sam, povezavši na prvoj stranici članka imena Botticellija i Poliziana, mislio na Vašu evokaciju Anadiomene s početka poglavlja o Kori u Uvodu u bit mitologije.
Kad bi te mitske figure toliko bliske prvotnim izvorima i najčišćeg postojanja mogle djelovati na nas i izliječiti! Proživio sam u djetinjstvu razdoblje kad su kriminalni mistifikatori nastojali nametnuti propise nasilja i smrti zloupotrebivši riječ “mit”. Ali ne vjerujem da su danas vremena manje mračna. Upravo sutra, 25. travnja, obilježava se u Italiji dvadeseta godišnjica oslobođenja od nacifašista; bilo bi sljepilo vjerovati da su tih dvadeset godina dovele do izlječenja koje se činilo da počinje travnja 1945. Isto tako, čini mi se da je ova situacija ograničena samo na Italiju. K tome, ovako niska razina na koju su se ovih desetljeća spustile znanosti kojima se bavim ne može biti negoli simptom mračnih vremena.
Ipak, ograničiti se na konstataciju o žalosnim vremenima pasivno je držanje koje mi nije prihvatljivo. Neka dakle ljudske snage izliječe čovjeka prije svega od iscrpljenosti koja navodi na mirenje sa sudbinom. S ovim osjećajima uzvraćam Vam čestitke, uvijek s nadom da se mogu jednoga dana susresti s Vama.
Vaš
Furio Jesi
[12] Jesi Kerényiju
Torino, 2. 5. 1965.
Dragi profesore Kerényi,
dopustite mi da Vam svega nekoliko dana nakon svojeg prethodnog pisma ponovno zasmetam slanjem uvodnog poglavlja nedavno naručene mi knjige. Radi se o knjizi – volio bih je nazvati Tajnovita Njemačka – koja ima cilj proučiti prežitke pojedinih mitskih slika u njemačkoj kulturi 19. i 20. stoljeća.
Osjećam potrebu doznati Vaše mišljenje o toj svojevrsnoj “programskoj izjavi” jer ste ovdje predložene probleme proživjeli sa sviješću proučavatelja mita i istodobno nepasivnog promatrača moderne europske civilizacije. Posebno me Vaše sudjelovanje u duhovnoj pustolovini Thomasa Manna navodi da se posavjetujem s Vama kao svjedokom, senzibilnijim od drugih, teških moralnih implikacija u djelu najvećeg njemačkog umjetnika 20. stoljeća.
Vi ćete mi možda odgovoriti kako ste nalazite u takvom položaju da su isključene izjave koje bi bile odveć površne i u suprotnosti sa zahtjevima osobnog duhovnog iskustva, intimnog, koje nije namijenjeno postati širom poznato. Znam, međutim, da ste učitelj i kao takvog sam Vas upoznao. Zbog toga dopustit ću sebi zatražiti odgovor i ponadati se da uživam Vaše razumijevanje.
Uz moje zahvale, dragi profesore, budite uvjereni u moje najiskrenije i najsrdačnije poštovanje.
Vaš
Furio Jesi
[dodatak pismu]
Nijemci i nenijemci smatrali su prinos Njemačke u okviru europske kulture 19. i 20. stoljeća toliko tipičnim da dopušta uvrštenje definicije nijemstva u analitičke kategorije moderne povijesti civilizacije. Povijesna zbilja nijemstva bila je neprijeporna činjenica i za one koji su prema njemu zauzeli polemičan stav – od Hölderlina do Nietzschea, Thomasa Manna i Lukácsa – i za one koji su u njemu prepoznali ideal koji valja ponuditi i zaštititi ga – od Fichtea do Stefana Georgea, Frobeniusa i teoretičara nacizma.
Događaji posljednjih pedeset godina s dramatičnim očevidom naglasili su potrebu da se zauzime jasan stav prema onome što se definira nijemstvom, a izbor koji se tako nudi svim savjesnim ljudima u prvom redu je moralan izbor. Pa ipak, izlažemo se riziku da budemo površni i nepravedni time što u nacizmu prepoznajemo vrhunac i amblem nijemstva, uplećući stoga u istu osudu, kao da su odgovorni za iste krivnje, Frobeniusa i Rosenberga, Gottfrieda Benna i Goebelsa. Dilema nastala pristupanjem dijela njemačkih intelektualaca nacizmu, a još više prisutnošću elemenata što su nadahnuli nacizam kod umjetnika koji su unatoč tome bili protivnici toga političkog režima, bila je aktualna još od vremena Prvog svjetskog rata, od Proglasa njemačkih intelektualaca i Razmatranja nepolitičkog čovjeka Thomasa Manna. Romain Rolland je tada svojom formulom trahison des clercs masovno osudio sve one koji su prihvatili dijeliti i podržavati sudbinu wilhelmovske Njemačke. Ali upravo nas je Drugi svjetski rat svojim prekomjernim užasima i tragičnom moralnom dvoznačnošću u postupcima gotovo svih njegovih protagonista bolno poučio da budemo oprezniji. Kada krivice postaju tako velike, a svijet tako široko i duboko potresen, tada je teže moralne kriterije strogo primjenjivati. Bol ponekad nadvladava jasnoću pogleda a želja za osvetom često uzima mjesto osjećaju za pravednost.
Iskustvo posljednjih desetljeća mora, među brojnim tragičnim konsekvencijama, dati dobrog ploda: buđenje neotklonjive potrebe da se ide dublje, da se u krivnjama prepozna što je krivnja svih jer je od svih (ili gotovo svih) bila prihvaćena, premda uz mentalne rezerve kojima teško moral može pripisati vrijednost.
Iz ovog istraživanja – možemo to već sada prognozirati, i to ne zbog prevencije – neće manje krivi proizići Hitlerovi drugovi. Ali tako će biti moguće izbliza i dublje negoli sredstvima mržnje upoznati prirodu njemačkih i nenjemačkih krivnja, na način da se položi kakav temelj, premda tanak i krhak od sumnji, procesu čovjekova izlječenja iz kojeg se rađa svaka povijesna afirmacija morala.
Jedna od posljednjih velikih pjesama Stefana Georgea naslovljena je Geheimes Deutschland, tajnovita Njemačka. Te riječi, koje smo odabrali za naslov naše knjige, pojavljuju se i u Hölderlin und die Deutschen Herberta von Hellingratha i označavaju onu njemačku dušu, skrivenu i izvrnutu, kojoj Hölderlin želi dodijeliti misiju preporoda veličine klasične kulture. Hölderlin je, uostalom, bio jedan od najoštrijih sudaca svojeg naroda pa njegov idealan program zvuči poput velike nade, preživjele s onu stranu svih opovrgnuća današnjice. Možda nije bio tek slučaj što su posljednje riječi grofa Klausa von Stauffenberga, odgovornog za atentat na Hitlera, glasile “Es lebe das geheime Deutschland”.
Ali kada bi to bio zaključak, a ne početak, našeg diskurza, onda bismo možda bili optuženi za simpatije ili barem iluzije o jednom njemačkom supstratu koji je lako zamijeniti s nijemstvom Hitlerovih sljedbenika. Tajnovita Njemačka za nas ostaje simbol onoga što kod Fausta ostaje ljudsko i nakon pakta s Mefistom; onih ponora ljudske psihe u kojima bog ljubavi i demon zla jesu imena bez značenja, isprazni i proizvoljni termini neprikladnog jezika. Misterij što ga naš “model” ljudske psihe smješta s onu stranu svijesti simbolizira trajnu zalihu zbilje i slika kojima čovjek može biti nadvladan. Takvo nadvladavanje nije podložno ograničenjima koja nameće svjesna volja te stoga smješta samo sebe izvan morala temeljenog na odgovornosti. Odgovorno je jedino ponašanje onoga tko pred pojavljivanjem slika iz nesvjesnog njih prihvaća radosno, bez patnje i neizvjesnosti, kao odrednice svojih postupaka ili čak kao predmete štovanja.
Ali moral temeljen na odgovornosti nije jedini zamisliv. Ako ono što se iz nesvjesnog pojavljuje navodi svojom prevlašću na idolatriju smrti, ispravno je onda da ljudska zajednica osudi onoga tko, premda mimo htijenja, trpi njihovo posjedovanje. Što on čini jest zlo: ne metafizičko zlo, nego šteta sebi sličnima, napad na njihovo preživljavanje.
S moralom tako svedenim na praktični moral, kakav može biti stav prema onome tko u sebi prima slike smrti, premda ne dospijeva do toga da počini ubojstvo? Sve dok nije upleten u radnju ubojstva, on je moralno nedužan?
To pitanje postaje posebno bremenito u našem diskurzu, ako ga primijenimo na specifičan slučaj umjetnika poput Thomasa Manna, predanog promatrača slika smrti koje su zadivljujuće nicale iz njegove psihe te istodobno svjesnog opasnosti što u njima leže, deklariranog protivnika onih koji su iz tih slika htjeli izvesti normu ponašanja.
Odgovor na naše pitanje stiže nam, opravdano, od onoga koji je možda najveći predstavnik nijemstva, tj. od Goethea. U sam božji glas on [u Faustu] stavlja ohrabrujuću sentenciju:
Ein guter Mensch in seinem dunklen Drange
Ist sich des rechten Weges wohl bewusst.
“In seinem dunklen Drange”: u tajanstvenim dubinama bitka, gdje se smrt i život bore, leži snaga zbog koje će “dobar” čovjek ipak i dalje biti “dobar”, premda uz višekratne pogreške. Ondje gdje se manifestira “plemenitost duha”, ni promišljanje zla nije drugo negoli tama na površini, takva da ne priječi spasenje. Kriv je jedino onaj tko prisvaja niskost osjećanja, tko se ne prepušta prevlasti strasti nego prednostima što ih ona pribavlja, tko, na kraju krajeva, ne poznaje i ne štuje smrt kao neizbježnu zbilju, nego kao sredstvo za postizanje vlastitih ciljeva.
Upuštajući se u šumu njemačke kulture dobro ćemo postupiti ako prihvatimo Goetheovo upozorenje. Izvan istine koju ono potvrđuje ne može biti humanizma: naspram onoga čemu se svojim podučavanjem suprotstavlja opravdani su jedino odbojnost, strah i žaljenje.
[14] Kerényi Jesiju
Ascona, 17. 5. 1965.
Dragi gospodine Jesi,
na Vaše pismo i listove s programskim objašnjenjem – još jedan znak Vašeg povjerenja, na čemu Vam zahvaljujem – mogao sam samo nakratko odgovoriti slanjem dvaju članaka i svojom možda orakularnom posvetom: tih sam dana imao vremena jedino za to. Prije svega želio sam svratiti pozornost na neriješene psihološke probleme, a njihovo bi rješenje bilo neophodno za objektivnu prosudbu o njemačkom utjecaju tijekom 19. i 20. stoljeća. Nietzsche pripada najutjecajnijim Nijemcima u povijesti duha. On je, međutim, od određenog trenutka, najutjecajniji od neobuzdanih, luđak, a gdje počinje ludost, ondje se kakvoća “Nijemca” unazađuje u onu “bolesnika”. I sam Hitler, među prvima, pripada onima posve poružnjelima od mentalnog otuđenja. Ne može se međutim u isti mah dovesti Nietzschea u vezu s drugim – ili ipak da, ako mislimo na patološko?
Uspoređivanje i suprotstavljanje predstavljaju goleme poteškoće. Lukács uz bok Thomasa Manna, koji ga u svojem Naphti portretira kao komunističkog isusovca i tako mu, kao romanesknoj figuri, pripisuje već dignitet negoli mu pripada, nije Nijemac. Gottfried Benn nije toliko udaljen od Goebbelsa koliko je to Frobenius od Rosenberga. U odnosu na velikog etnologa, nepravedno je njega u istome dahu već i spominjati uz ovu dvojicu. La trahison des clercs upućuje prije na ulogu intelektualaca pred Drugi svjetski rat negoli tijekom Prvog svjetskog rata i to je naslov knjige Juliena Bende. Thomas Mann kao “vjeran promatrač slika smrti”? Na takav su ga način okrivljavali u prvom redu nacionalistički kritičari nakon što je objavio Čarobnu goru pa mu nije preostalo drugo nego napomenuti da u tome romanu on tretira ironično čak i smrt, što je kod drugih pobudilo ogorčenost na njegov račun. Treba čitati dva sveska njegovih pisama (svega toliko je do sada objavljeno iz njegove cjelokupne prepiske) da se prisjetimo nesporazuma koji su se stalno gomilali oko njega. A Rilke i njegov odnosu prema smrti? Doista nema potrebe da Vas na to podsjećam!
Čuo sam ovih dana da se govori o izložbi drevnih civilizacija prednje Azije – ili možda i Indije? Kakva je situacija? Idućeg tjedna možda ću sa svojom suprugom i prijateljicom automobilom doći u Torino. To je samo blijedamogućnost jer neočekivano mi je došla nova obveza: održati uvodno predavanje u ciriškom Schauspielhausu povodom devedesetog rođendana Thomasa Manna. Naslovit ću ga: “Thomas Mann između sjevera i juga”.
Srdačno Vas pozdravljam, Vaš
K. K.
[15] Kerényi Jesiju
Ascona, 25. 5. 1965.
Dragi gospodine Jesi,
naša su se pisma mimoišla, zapravo očekivao sam odgovor na svoje pismo koje sadrži praktično pitanje povodom jedne izložbe u Torinu. No, nakon znaka povjerenja iskazanog u Vašem pismu ne mogu odšutjeti pa Vam prenosim, barem ukratko, na najjasniji način svoje gledište, unatoč mogućnosti da se sretnemo, možda u četvrtak poslijepodne ili u petak prijepodne, u Vašem gradu.
O nacizmu, koji smatram njemačkim fenomenom i za koji ne bih upotrebljavao izraz “nacifašizam”, što je izvor nesporazuma – premda to ne znači da mnogo toga što ću reći ne vrijedi i za apsolutno talijanski fašizam – ne raspolažem mitološkim objašnjenjem nego strogo znanstvenim, sociološkim. Ono se oslanja na zapažanje grofa Hermanna Keyserlinga koje je isto tako i moje: nacizam je oblik osvajanja vlasti četvrtog društvenog sloja. Prvi je aristokracija, drugi građanstvo, treći radništvo, četvrti su delinkventi i psihopati, tip “gangstera” koje je gradski život proizveo u opasnoj gomili.
Hitler je bio delinkvent i psihopat a to su bili i njegovi suučesnici, Goebbels, najobrazovaniji među njima, nije bio nikakva iznimka. Za njih je i lažan mit bio dobar kako bi svjesno obmanuli svijet – brbljarija, budalaština što su ju iskovali tupavi intelektualci, koji bi zbog taštine bili u službi bilo kojeg kriminalnog pokreta. Premda mu ateizam pripada, taj “germanski” mit nema nikakvo mjesto u povijesti religija. Aristokracija je, u Njemačkoj kao i drugdje, bila dekadentna, dijelom profinjena i inteligentna, dijelom sastavljena od idiota; njemačkom građanstvu nedostajalo je političko obrazovanje; radništvo je, s marksističkom agitacijom, postalo još slabije kritički opremljeno negoli što je to početno bilo: prva tri društvena sloja pošla su pod ruku s četvrtim. To je neporecivo, i to je besramna povijest. Bijedna se lakomislenost pronalazi u želji da se pripiše – poput, uostalom, i najgorih nacističkih kriminalaca – “mitu” i njegovim djelovanjima odgovornost za počinjene užase. Užasi su i bez toga “mita” bili počinjeni i u Rusiji, a ondje su čak bili izumljeni i koncentracioni logori s konkretnim kultom smrti. Ono jedino što se može reći o delinkventima i psihopatima jest upravo to da su i oni – čovječanstvu nažalost – ljudi, delinkvencija i psihopatija oslanjaju se o bolesti kojima su milijuni izloženi. Uzroke bolesti treba točno prepoznati, bolesti, koliko je moguće, liječene – u budućnosti. Na to mislim kada kažem: čovjek je taj koji treba biti liječen, a ne okrivljeni mit. Ondje gdje u mitu božansko izgleda u sprezi s “demonskim”, “demonsko” jest ljudsko sudjelovanje u mitu: sudjelovanje delinkventa i psihopata, čiju prisutnost u povijesti treba uvijek uzeti u obzir, ne sudjelovanje vjernika, istinskog svetog pjesnika i vidjeoca, zakonodavca i proroka. Zaključujem ovom “vjeroispovijesti”, ako tako hoćete – koja je međutim i znanstvene uvjerenje i metodološki prijedlog.
Još uvijek Vaš,
K. K.
[16] Jesi Kerényiju
Torino, 30. 5. 1965.
Dragi profesore Kerényi,
sada, nakon što su Vaš posjet Torinu i naš susret netom završili, ne želim odlagati da Vam iskažem svu radost zbog Vašeg posjeta i šetnje s Vama po ulicama kojima sam prolazio kao dječak, u vrijeme dok su me Kerényijeve knjige uvodile u znanost o religijama i mitu. Egipatski muzej bio je mjesto gdje sam prvi put upoznao lice prošlosti i ne bih mogao nazvati tek “slučajnom” okolnost da sam se ponovno našao na tome mjestu zajedno s učiteljem koji me naučio u živim likovima prošlosti prepoznati obećanje dubokog “izlječenja”.
Zgode ljudskog mišljenja uvijek su skrivene, a zaključci se rađaju iz dubokih preobrazba koje nas, cijelim svojim trajanjem, ostavljaju u “strahu i drhtanju”. U trenutku dok sam se osjećao najslabijim da reagiram na “negenuini” mit, deformiran optikom demonizma, bio sam zapravo bliži početku “izlječenja”, trenutku u kojem mi se demon ne bi više pojavljivao kao integralan dio božanstva. No do svijesti o “izlječenju” došlo je kada ste ispred četiriju Albanijevih slika rekli: “To je genuina mitologija. I nema demonâ.” Kao što ste mi svratili pozornost, i Korin je ugrabitelj bio bog.
Koliko god to moglo izgledati retorički – ali ne vjerujem da se to Vama tako čini – Vaše su mi riječi pred tim slikama te ono što ste mi govorili o Thomasu Mannu i o Fiorenzi otkrili što se u meni pripremalo, a to je da mit – genuinimit – nije esencija dobra i zla, sučeljenih i u sprezi, nego “točka iznad toga”, gdje demon ne može postojati jer demon može biti jedino u nama, kao tragična “pogreška u viđenju”, koja leži u našem pogledu, a ne u horizontu stvarnosti.
Jasno razumijem da se u ovoj okolnosti ne izražavam dovoljno jasno, ali siguran sam da ćete razumjeti i htjeti prihvatiti – ne samo kao formalan čin – moju zahvalnost. Ako se danas sa stečenim mirom mogu prvi put suočiti sa zbiljom života i postojanja, to je zahvaljujući Vašem podučavanju, koje se kod mene nije ocrtalo ni dok se moje mišljenje, još uvijek udaljeno od “izlječenja”, suprotstavljalo Vašim izvjesnostima.
Vi se sada pripremate obilježiti devedeseti rođendan Thomasa Manna, koji je i meni bio vodič, toliko dubok da ga ponekad nisam umio razumjeti i pripadao sam ne baš laskavoj skupini onih koji ga nisu shvatili. Vama dugujem i ovo: to da sam se vratio čitanju Thomasa Manna izmijenjene duše, spreman prihvatiti podučavanje, a ne izobličavati riječi zbog neznanja i “bolesti”.
Kada u Zürichu dođete za govornicu, znat ćete zasigurno da možete računati na suglasnost mnogih, živih ili onih kojih više nema, vjernih tome velikom duhu. Koliko god bila mala i od sitnog značenja moja odanost u odnosu na onu mnogih “prosvijetljenih”, vjerujte u tome trenutku, dragi profesore, da se vama pridružio i moj “izliječeni” duh.
Vaš,
Furio Jesi
P. S. Jedna molba, možda odveć olako izrečena: mogu li, dragi profesore, zatražiti Vašu fotografiju da je sačuvam među najdražim svjedočanstvima svoje odanosti onome u što Vi vjerujete? Bio bih Vam iznimno zahvalan.
[18] Jesi Kerényiju
[Torino,] 4. 8. 1965.
Dragi profesore Kerényi,
trebam se ponajprije ispričati što nisam prije odgovorio pismom na ono što ste mi napisali nakon našeg susreta u Torinu i što Vam još nisam zahvalio na ljubazno poslanoj fotografiji. Nadam se da to kašnjenje neće ni na koji način učiniti manje autentičnim i dubokim izraz moje zahvalnosti.
U međuvremenu, da bih barem dijelom opravdao svoju šutnju, dopustio sam sebi da Vam pošaljem članak “Parodija i mit u poeziji Ezre Pounda”, u zamjenu za koji sam danas primio Vaš prodoran prilog “Osnova eleuzinske vizije”. Vjerujte mi da sam doista ganut time da i ja mogu kazati – kao što je to jednom učinio Thomas Mann – da se moja zbirka Kerényijevih spisa sve više obogaćuje. Na poseban način obogatila me Vaša eleuzinska studija jer zahvaljujući Vama – Vašim studijama napisanim desetljeće prije – slika Kore postala je suverena u mojem osobnom pristupu mitu, a posveta koju ste stavili eseju o “božanskoj djevojci”, objasnila mi je odnose klasične mitologije i osobne, autobiografske mitologije.
Nadam se, barem to, da Vam je moj rad o Poundu otkrio poneki učinak “izlječenja” u Asklepijevu smislu koje dugujem Vama i, zapravo, Albanijevim slikama.
Primio sam u međuvremenu tekst Vašeg govora o Thomasu Mannu, o kojemu sam već bio nešto doznao od Vas. “Božanska” Fiorevratila se umirivati me i voditi moju knjigu o njemačkoj kulturi koja iz dana u dan napreduje.
Završio sam napokon studiju o Apuleju za koju sam Vas bio zamolio savjet. S tim u vezi, dopustite mi da Vam uputim molbu: u torinskim knjižnicama ne nalazi se posljednje izdanje Vaše knjige o grčkom romanu (svojedobno sam je dobio na posudbu iz minhenske knjižnice, ali sada je posudba postala vrlo složena). Možete li biti toliko ljubazni da mi jedan primjerak pošaljete i posudite na nekoliko dana ili navedete nakladnika kod kojeg bih je mogao kupiti? Bio bih Vam vrlo zahvalan na tome jer moja studija je tek naizgled završena, potrebne su joj elaboracija i dopune. Oprostite zbog ovog zahtjeva, nužnog zbog loše organizacije i oskudnih mogućnosti talijanskih sveučilišta.
Rad se nastavlja; pripremam studiju o egipatskim elementima u Euripidovoj Heleni, koja se neizravno nadovezuje na Apulejevo proučavanje Izide, te projektiran – i skiciran – rad o Eratostenovoj Erigoni.
Već ste se vratili iz Selinuntea, no vjerujem da ste obnovili u sebi iskustvo tog misterioznog arhaičnog svijeta. Nadam se, štoviše, da će iz tih dubina grčkog duha – prave katabaze – izniknuti za nas što je prije moguće Vaša najavljena knjiga o Dionizu.
vaš
Furio Jesi
[19] Jesi Kerényiju
Torino, 13. 9. 1965.
Dragi profesore Kerényi,
nakon povratka u Torino poslije odmora na jezeru d'Orta želim nastaviti s Vama razgovor koji je za mene izvor duševnog mira i “izlječenja”, a nadam se da Vama nije na teret. Ovdje u Torinu dočekalo me pismo profesora Pareysona, redovnog profesora filozofije morala na našem sveučilištu. Moli da za Enciklopediju filozofije, kojoj je on urednik, napišem natuknicu o Kerényiju. Nadam se da ću biti na visini te zadaće, premda sam zabrinut, ne toliko zbog znanstvene razine enciklopedije koliko zbog osobnosti portretiranog proučavatelja. Kako bih si osigurao barem zaslugu skrupolozne dokumentacije, postavit ću Vam nekoliko preliminarnih pitanja i zatim poslati tekst natuknice da možete ispraviti eventualne netočnosti. Već sada bi mi bilo potrebno znati točan datum Vašeg rođenja (dan, mjesec, godina) te najvažnije postaje Vašeg obrazovanja kao proučavatelja (najvažniji učitelji itd.). Ispričavam se zbog ove smetnje i molim Vas da je prihvatite kao iskaz mojeg poštovanja.
Pored toga, časopis Sigma (gdje sam objavio esej “Mit i parodija u poeziji Ezre Pounda”) ponudio mi je da surađujem u broju posvećenom u cijelosti problemima jezika. Naslov mojega priloga bit će “Mit i jezik kolektivnosti”. U odvojenoj pošiljci šaljem Vam još danas kopiju daktiloskripta jer moja je živa želja posvetiti taj rad Vama kao misliocu koji je najviše pridonio tome da se pojam mita oslobodi demona, a mene osobno iz “stanja sna” doveo u “stanje budnosti”, kako to kažu Heraklitove riječi koje je Martin Buber proučavao. Međutim, prije negoli posvetu predam za tisak htio bih da pročitate članak i kažete mi je li dostojan toga da u epigrafu stoji Vaše ime.
Šaljem već sada zahvalu za pozornost koju ćete posvetiti mojem spisu.
Vaš najodaniji
Furio Jesi
[20] Kerényi Jesiju
Ascona, 17. 9. 1965.
Dragi gospodine Jesi,
osjećam se počašćenim Vašom posvetom. Imam jedino – jer ste to tražili – jednu primjedbu: ne pristaje dostojanstvu Vašeg esejada se u završnim recima spominje ime [španjolskog falangističkog generala Joséa Millàna Astrayja] koje nema nikakvog prava biti prizvano u duhovnom kontekstu, još manje citatom [kao što je to: “Viva la muerte”]! S golom se, odbojnom imbecilnošću ne polemizira. Neizbježno podliježemo besmislu, ako se njemu pristupi – ne zbog tragične nužnosti, kao nekoć Thomas Mann – čak i u obliku negativnog izvješća.
Šaljem istodobno autobiografski materijal koji mi je pri ruci. Što se ostaloga tiče, ovih dana počinjem i rad na objavljivanju svojih sabranih djela.
Srdačno Vas pozdravljam,
Vaš
K. K.
[21] Jesi Kerényiju
Torino, 20. 9. 1965.
Dragi profesore Kerényi,
vrlo sam Vam zahvalan što ste prihvatili posvetu u mojem članku, pokazavši tako Vaše odobravanje onoga što sam napisao. Želio bih upitati jedino jesam li dobro razumio primjedbu povodom mojeg završnog citiranja besmislenih riječi falangističkog generala. Vi pišete: “S golom se, odbojnom imbecilnošću ne polemizira”; sada, nisam ni namjeravao ući u polemiku s tim glupim i kriminalnim pokličem. Citirao sam ga kako bih pokazao do koje razine besmisla i užasa može doći ljudska niskost. Razumijem međutim da se spokojnom i uzvišenom promatraču poput Vas i obično citiranje kakvog niskog lika može učiniti ustupkom njegovoj važnosti. Meni se činilo da citat ima isto značenje kao spominjanje kakve užasne bolesti u kliničkom diskurzu.
Želim Vas uz to upitati odnosi li se Vaša primjedba na cjelokupnu moju napomenu o španjolskom fašizmu ili jedino na spominjanje generala Astrayja. Kao i na prethodnim stranicama, aludirao sam na propagandističke užase nacizma te sam namjeravao proširiti diskurz na politički režim analogan režimu Hitlera i njegovih gangstera. Može, međutim, biti da spominjanje pojedinog bijednika i njegovih riječi predstavlja spuštanje teorijske razine diskurza na polemiku za koju – zacijelo – nema razloga. Oprostite mi na inzistiranju, ali činim to zato da bih do kraja razumio Vašu kritiku. Savršeno dobro razumijem Vaše riječi kada pozivate da nemamo ništa s ljudima i postupcima koji okrivljuju sami sebe. Ostajem jedino pomalo sumnjičav pred takvim odbijanjem, dok se pitam nije li korisno služiti se vlastitim glasom za dodatno denunciranje zločina političkog režima čiji predstavnici sjede uz one civiliziranih nacija i u svojim zemljama nastavljaju s progonima i preziranjem elementarnih ljudskih prava.
Još jedanput Vam se obraćam radi pojašnjenja i savjeta – iako izvan užeg područja proučavanja starina.
Zahvaljujem već sada na tome i zbog biografskih dokumenata koje ću Vam vratiti za koji dan.
vaš
Furio Jesi
[22] Kerényi Jesiju
Ascona, 22. 9. 1965.
Moj dragi Jesi,
boriti se protiv tiranije stigmatizacijom nikada ne škodi. To i ja radim, čim mi se ukaže prilika. Ovih dana napisao sam otvoreno pismo (na madžarskom) protiv običaja dodvoravanja tiranima uz časno povlađivanje, tijekom sudjelovanja na kongresima u njihovim zemljama. Druga je stvar ovjekovječiti imena koja zaslužuju jedino prezir i zaborav. Na to sam Vas htio upozoriti.
Srdačno, kao uvijek, Vaš
K. K.
[28] Jesi Kerényiju
Torino, 14. 9. 1966.
Via Principi d'Acaia 7
Dragi profesore Kerényi,
nakladnik Einaudi, a posebno Italo Calvino koji uređuje objavljivanje pisama Cesarea Pavesea, traže od mene da Vas upitam posjedujete li kakvo Paveseovo pismo (naravno takvo da nije obično poslovno pismo) i, u potvrdnom slučaju, biste li bili toliko ljubazni da nam dostavite kopiju radi objavljivanja.
Budući da su Vaši radovi imali na Pavesea očaravajući učinak i težinu dokumentiranu na stranicama njegova dnevnika te u tekstovima o mitu, bilo bi posebno zanimljivo pridodati Paveseovim monolozima o Kerényiju Paveseove riječi upućene Kerényiju. Ako se dobro sjećam, jednoga dana govorili ste mi o posveti na primjerku Dijaloga s Leukojom što Vam ga je Pavese darovao. I ta posveta može biti važna, kao dodatak pismima.
Calvino i ja Vam već sada zahvaljujemo na onome što ćete učiniti.
S trajnim štovanjem,
vaš
Furio Jesi
[32] Kerényi Jesiju
Ascona, 19. 12. 1966.
Dragi Jesi,
kada je stiglo Vaše pismo, još uvijek sam bio u Rimu. Nakon toga, neočekivano, morali smo avionom do Španjolske gdje je moja supruga, u istoimenom gradu, primila književnu nagradu “Rilke i Ronda”. Bilo je toliko utješno vidjeti izbliza koliki je otpor fašizmu moguć, otpor intelektualaca, ali i običnih ljudi, poput poštara ili novinskih prodavača. Nakon toga morao sam održati predavanja u Bremennu i Heidelbergu. Što se tiče Vašeg prijedloga o novoj talijanskoj zbirci mojih radova, o tome moram još razmisliti. Načelno sam suglasan, jedino nisam sklon tome da se izradi posve novi izbor u odnosu na njemačka sabrana djela. Prvi svezak, Humanistische Seelenforschung, već je objavljen i siguran sam da sadrži nešto što Vam ne može biti poznato. Eventualno možete zatražiti primjerak od Langen Müllera, iz Münchena, preko nakladnika Silva, ili tako da predložite prikaz u kakvom talijanskom časopisu. Svakako je, međutim, moguće da se u Italiji zainteresiraju drugi nakladnici; neki su mi se već osobno obratili. Dopala mi se Vaša studija o Heleni. Neka se lijepi radovi nastave, to je moja želja za sljedeću godinu.
Uvijek Vaš
K. K.
[34] Jesi Kerényiju
Torino, 11. 3. 1967.
Via Antinori 8
Dragi profesore Kerényi,
moram Vam opet zahvaliti na bibliografskim rijetkostima što ste mi ih toliko ljubazno ponudili u zamjenu za našu uljanicu iz Thasosa (kao u nekom keltskom potlachu!).
Moram Vas sada zasmetati jednom molbom. Zajedno s ovim pismom šaljem Vam primjerak eseja “Isis-Hellas”, djelo prijatelja Rexa Witta, proučavatelja afirmiranog već s djelom Albinus and the History of Middle Platonism (Cambridge, 1937.), sada zaokupljenog proučavanjem kasnih prežitaka Izidine figure.
Doktor Witt nastoji od Warburgova instituta steći Research Fellowship kako bi potrebnim sredstvima mogao nastaviti i proširiti svoja izidinska proučavanja. Nakon čitanja eseja, ako ga smatrate zanimljivim i takvim da to zaslužuje, možete li biti toliko ljubazni da napišete par redaka profesoru Gombrichu, ravnatelju Warburgova instituta i podržite Wittovu kandidaturu? Bio bih Vam iznimno zahvalan jer, pored prijateljstva, čini mi se da Wittov rad doista zaslužuje da bude nastavljen.
Oprostite mi zbog ove smetnje,
uvijek Vaš
Furio Jesi
[40] Jesi Kerényiju
Torino, 25. 9. 1967.
Dragi profesore Kerényi,
nadam se da ste jednog od prethodnih tjedana primili moju knjigu Tajnovita Njemačka. Bio bih Vam doista zahvalan na prosudbi, bila ona i negativna, jer Vaše mi je mišljenje o ovim problemima uvijek i u svakom slučaju poučno i od pomoći.
Knjiga treba načelno predstavljati samu sebe; dopustite mi samo da pridodam točnije određenje: radi se prije svega o dokumentu moralne krize, tj. svjedočanstvu sukoba s mračnim silama – demonima a ne božanstvima – pobuđenog mojim odi et amo prema njemačkoj kulturi. To je, uostalom, borba vođena prije svega u meni samome i protiv mene samoga ili barem jednog dijela mene, ona ne može – niti kada bi se to htjelo – ograničiti vlastite konsekvence na vrednovanje omeđenog područja kulture. Primjereno je postaviti granice sukoba, ali kobno je to da se u njemu dovodi u igru vlastita duša. Tako arena postaje prostor vlastitog svijeta, a na njegovim granicama pušu vjetrovi “velikog svijeta” prema kojemu se Andersonov dimnjačar (s pastiricom) kani zaputiti. Došavši do ruba krova, dimnjačar je zastrašen i vraća se natrag. Nastojao sam pobijediti taj strah i pao s vrha kuće u ponore koje jedino moralna svijest čini nastanjivima.
Ostajem u iščekivanju Vaših riječi i pozdravljam Vas.
Vaš
Furio Jesi
[41] Kerényi Jesiju
Ascona, 7. 11. 1967.
Dragi Jesi,
još i prije polaska za Grčku primio sam Vašu Tajnovitu Njemačku i za uzvrat – jer mi je nedostajalo vremena da učinim nešto više – poslao sam Vam svoj esej “Bivanje čovjekom kao misterij”, sintezu svojih radova o “tajnovitom čovjeku”. Vama je poznato da jedna od mojih teza – postavljena u epigrafu Božanskog šaljivca – glasi: “Mit je uvijek čovjekov mit” i ovaj genitiv valja razumjeti kao genitivus subjectivus i obiectivus. Pratio sam s velikim zanimanjem Vaš rad o problemu genuinog mita jer, premda ste kao primjere odabrali “njemačke mitove”, taj trud dodiruje – kako to s toliko prodornosti kažete u Vašem pismu – Vaš vlastiti problem. Povezati na taj način vlastiti problem s općim problemom nije nelegitimno i nalazi temelj u samome predmetu: upravo zato što je mit uvijek mit o čovjeku. A to je i u smislu humanizma, onako kako ga ja razumijem. Moju definiciju možete pronaći u eseju koji Vam sada šaljem. Samo, ne treba hipostazirati, kao kada bismo priznali da su “mit” i “Njemačka” konkretne supstancije. Pretpostavljam da ste to htjeli učiniti jedino u mjeri da može ići u prilog plastičkom stilu Vaše vrlo dobro napisane knjige. To je doista obvezujuće čitanje. Često žalim što sam Thomas Mann nije mogao čitati Vaše analize: jeste li poslali knjigu u ciriški Arhiv Thomasa Manna? Primite, kao i uvijek, pozdrav od Vašeg
K. K.
[42] Jesi Kerényiju
Torino, 9. 4. 1968.
Dragi profesore Kerényi,
nadam se da ste od nakladnika primili moju posljednju knjigu Književnost i mit. Sadrži pojedine radove koje od ranije poznajete te nekoliko neobjavljenih o kojima bi mi vaše mišljenje bilo dragocjeno (mislim prije svega na one o Rilkeu i Apuleju).
Osim toga: časopis u kojem često surađujem, Ljudi i ideje, priprema niz eseja o temi Književnost i ideologija. Mogu li Vas zamoliti za suradnju? Vaš bi glas imao odjek unutarnjeg iskustva i bio dubok poput “bunara prošlosti”, takav da vrijedi kao pierre de touche za priloge najmlađih suradnika.
S trajnim štovanje, vjerujte mi
Vaš
Furio Jesi
[43] Kerényi Jesiju
Ascona, 14. 5. 1968.
Dragi Jesi,
htjeli biste biti primireni u vezi s tim jesam li od nakladnika primio Vaš sveščić Književnost i mit. Primiriti Vas ne mogu, premda je ta zbirka Vaših radova iz posljednjih godina – mnogi od njih su mi već dobro poznati – u mojim rukama. Sada sam međutim prvi put pročitao Vaš rad “Cesare Pavese, mit i znanost o mitu”. Vi mi ga niste poslali kada se pojavio u časopisu Sigma jer možda niste bili sigurni da bi mi pružio zadovoljstvo i da bih mu dao suglasnost. Bilo je bolje da je takva nelagoda – uz uvjet da se ne radi o mojoj čistoj pretpostavci – potrajala, nastavila se sve do danas. Nalazim da je u Vašem eseju pojam “maskiranja” očigledna italokomunistička patvorina. Što biste Vi kazali da na Vašu naviku pisanja s “moralnom sviješću” gledam kao na “maskiranje” pristranog svrstavanja. Ne želim to učiniti jer bi se Vama u najboljem slučaju mogla prigovoriti prekomjerna spontanost. No ne želim Vam prigovarati, želim jedino savjetovati više opreza u analiziranju osoba. Ne znam bi li sâm Pavese, osoba vrlo složena ali ne zbog toga manje simpatična, koja je svojim samoubojstvom istodobno priznala svoju “religiju smrti” i svoju životnu pogrešku, bio zadovoljan Vašom analizom. On ne može odgovoriti, ali ja sam ipak morao odgovoriti. Bojim se da Vam to nije drago, a još manje biste bili zadovoljni da u pisanom obliku iznesem što mislim o “književnosti i ideologiji” (i odredim koliko je lažnosti implicitno u riječi “ideologija”). Ali iskreni Česi mogli bi zato kazati ponešto o tome.
Od Vašeg
K. K.
[44] Jesi Kerényiju
Torino, 16. 5. 1968.
Dragi profesore Kerényi,
odgovaram odmah na vaše posljednje pismo. Želim prije svega razjasniti da, ako svojedobno niste primili broj časopisa Sigma s mojim člankom o Paveseu, to je onda moralo ovisiti jedino o nemarnosti nakladnika kojeg sam zadužio da vam pošalje primjerak.
Može biti da se radi o frojdovskom lapsusu sudbine, ali zasigurno se ne radi ni o nekoj mojoj određenoj volji ni o mojoj zaboravljivosti. Da sam vam doista htio “skriti” taj članak, bih li u tom slučaju na njegovu početku stavio osobnu zahvalu upućenu vama?
Nije s moje strane bilo nikakve zabrinutosti hoću li vas tim člankom povrijediti jer nisam vjerovao – a ne vjerujem ni sada – da ni najžešća kritika, učinjena u punoj svijesti, može nekoga povrijediti. Čak i najoštrija kritika, ako je “u dobroj vjeri”, može pobuditi jedino raspravu, možda jednako tako oštru, ali ona ne vrijeđa nikoga.
U drugom redu, vi u mojem članku prepoznajete “italokomunističko maskiranje”. Na tu primjedbu mogu odgovoriti dvama argumentima:
1) ako moj diskurz doista zrcali “italokomunističku” ideologiju, onda s moje strane nema nikakvog maskiranja jer (premda nisam član Talijanske komunističke partije) obavljam javne i neskrivene funkcije u okviru marksističkog sindikata (CGIL) tiskarskih radnika i radnika u preradi papira te sam se u svakom političkom govoru izjašnjavao u prilog komunizma. To, naravno, ne znači da u svim aspektima prihvaćam političku liniju komunističke partije, talijanske ili ruske, nego to da moj politički glas, ipak i javno, već dugo ide komunističkoj partiji.
2) u granicama u kojima mogu suditi o svojem diskurzu o Paveseu, komunistička ideologija uključuje se kao paradigma moralnog vrednovanja određenih tuđih stavova i postupaka. Odgovarajući na vašu primjedbu, prinuđen sam kazati da se odgovor na kritiku ne može sastojati od etiketiranja kritičara, nego treba biti temeljen na takvim argumentima da ospore istinitost same kritike. Vaš odgovor, međutim, prije svega je optužba licemjerja i zle vjere, nije osporavanje. Ako ne griješim, to je držanje nekoga tko odbija raspravljati s određenim osobama i vjerojatno smatrate nepriličnim čak i raspravljati s nekime tko je komunist ili kriptokomunist.
Ako sudbina hoće da sam prinuđen te riječi uputiti osobi koju sam od svoje adolescencije smatrao učiteljem, to onda znači da su vremena naročito mračna. Sumnjam, uostalom, da se ona mogu razbistriti a da prije toga ne postanu još mračnija, dakle dok kriza ne dosegne vrhunac. Vjerojatno će to biti kriza koja će se rasprostrijeti po ulicama i protiv koje će se borba voditi oružjem, kriza u kojoj će se čak učitelj i učenik, otac i sin, konkretno zateći kao neprijatelji, u dvije vrste.
Neka ljudi pokažu volju da jednoga dana mir ima odjeka “u nama i izvan nas”.
Vaš
Furio Jesi
_____________________________________
Prepiska što su je između 1964. i 1968. vodili F. Jesi i K. Kerényi, dvojica proučavatelja mita i mitologije, obuhvaća 44 pisma; ona je danas dostupna u knjizi Demon i mit (ur. M. Kerényi i A. Cavalletti, 1999) i nudi korisne uvide u izazove današnje humanistike, posebno u pitanjima odnosa između proučavatelja koji uživaju položaj majstora u mišljenju. Njihova razmjena pisama započinje u trenutku kada Jesi proširuje područje svojih interesa u smjeru preživljavanja mita u modernoj europskoj kulturi i kada Kerényi, svega godinu dana kasnije, kreće s pripremama za objavljivanje svojih sabranih djela u dvanaest svezaka, a završava polemičkim riječima koje ne ostavljaju više mjesta nastavku komunikacije. Demon i mit ostaje do daljnjega jedini dostupan dio opsežnog Jesijevog epistolarnog arhiva i istodobno nalazi svoje mjesto među Kerényijevim objavljenim prepiskama s Th. Mannom (1934 – 1955; 1960), H. Hesseom (1943 – 1956; 1972) i mađarsko-talijanskim povjesničarem religija A. Brelichem (1935 – 1959; 2011).
U prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata Kerényi radi na (re)definiranju novoga humanizma hvatajući se u koštac s nihilističkom l'écriture du désastre: ta praznina nebeskih tijela iskazuje se kao gubitak “djelotvorne moći nadčulnog svijeta” (Heidegger). U tome kontekstu, mitologija ističe svoju kakvoću povezujućeg tkiva između čovjeka i svijeta pa tako M. Massenzio u uvodu Među elizejskim asfodelima (2011; prepiska s Brelichem) upućuje na proklizavanje trascendencije u imanenciju: “čovjekov položaj puni se smislom u samome činu dok se, izmičući svojoj izolaciji, prepoznaje dijelom intimno povezanog duhovnog totaliteta”. Budući da mitologija tjera od sebe teško podnošljiv “dah praznog prostora” (Nietzsche) mladi Jesi pripisuje mitu sposobnost koju spominje na više mjesta u prepisci: “izlječenje čovjeka od njegovih demona”. Jesi, ujedno, ne prestaje se u prepisci obraćati Kerényiju kao učitelju; čak ni nakon zaoštrenih riječi iz završnog pisma (“kriza u kojoj će se čak učitelj i učenik, otac i sin, konkretno zateći kao neprijatelji, u dvije [suprotstavljene] vrste”), on ipak neće zatajiti važnost mađarsko-švicarskog mitologa u vlastitu formiranju: “Ako je Károly Kerényi bio osoba od koje sam najviše naučio u materiji mitologije, onda je Ezra Pound bilo osoba od koje sam najviše naučio u materiji poezije” (1973). (Jesi je autor pjesničke zbirke Egzil iz 1970., a Pounda je osobno upoznao preko B. de Rachewiltza, egiptologa i Poundova zeta.) Doduše uz dodatak u kojem se prepoznaje ozračje kriznih vremena: “Loše sam odabrao učitelje. Jedan, Kerényi, ponajviše liberal, drugi, Pound, koji je držao govore s fašističkog radija ...” (kurziv naknadno). Takav će dinamičan odnos približavanja i udaljavanja od učitelja potrajati sve do intervjua (ili autointervjua?; “nije nam poznat autor pitanja”, napominje A. Cavalletti) “Kada me je Kerényi udaljio od Junga”, jednog od posljednjih Jesijevih napisanih radova (posthumno u Vrijeme praznika, 2013). U tome svjetlu, može se kazati kako i u pitanju subjekt – objekt relacije za Jesija vrijedi dinamičan odnos utoliko što kasnija ironija ne poništava niti zasjenjuje (posve) ranije ganuće (Ergriffenheit L. Frobeniusa) i svijest o “stopljenosti sa svijetom”. U uvodu Kerényijevih Mitova i misterija(1979) Jesi, naime, uz Kerényijev odnos prema Th. Mannu, kako u prepisci sam kaže “najvećem njemačkom umjetniku 20. stoljeća” (i “općenito smatranog vodećeg njemačkog ironičara”, P. de Man u Estetičkoj ideologiji, 1996), napominje: “Kerényi je bio učenik svojih pjesnika u ironijskoj tehnici što je sazrijevala iz tenzije između blizine i distance”. (To se potvrđuje i u oznaci “veliki hermetički učitelj” iz “preliminarnih razmatranja” drugog dijela prepiske s autorom Čarobne gore koji vremenski koincidira s nastojanjima oko (re)definiranja humanizma nakon Auschwitza i poratnog désastre.)
Međutim, upozorenje da takvo izlječenje ne slijedi jednoznačno rečeno – učinjeno obrazac dolazi već s prvim Kerényijevim pismom Jesiju, u priloženom tekstu izlaganja “Od genuinog do tehniziranog mita” održanog siječnja 1964. na međunarodnom simpoziju o tehnici i kazuistici u Rimu. Tamo, u raspravi što je uslijedila nakon izlaganja, Kerényi svraća pozornost da je u ulozi mitologa jednu riječ nastojao ne upotrebljavati – mit – a ipak baviti se proučavanjem mitologije te da izlaz iz takve aporije leži u pozivanju na Urphänomen, Goetheov pojam izvornog fenomena. Ako je mit riječ podložna zloupotrebama i tehniziranju, ako “otvara ironijski razmak između istine i sile, istine i života, istine i zajednice” (kao u komentaru XXXIV. poglavlja Doktora Faustusa gdje se govori o Sorelovim Refleksijama o nasilju) ili ako se u “upotrebi smrti vatrom [kao u tadašnjem događaju dana, činu protestnog samospaljivanja vijetnamskog budističkog svećenika] mit primjenjuje kao spektakl”, tada je za proučavatelja potreban oprez i po cijenu privremene aporije. Ekvivalent izvornom fenomenu, onome što se uzima za nedotaknuto (zlo)upotrebama, kod Kerényija naziva se genuini mit. Iz perspektive Demona i mita čini se kako na itinerer od genuinog do tehniziranog mita Jesi gleda u duhu Heideggerove parafraze “Mi gledamo u opasnost, a uočavamo rast onoga spasonosnoga” iz “Pitanja o tehnici” (1953) te da uz popratno razlikovanje mita od mitologije prednost ipak daje prvome.
“Rascjep je morao biti, od početka, neizbježan koliko i neočekivan za same protagoniste. Odigrao se s četiri godine zakašnjenja i, nakon zadnje stranice, cijeli se dijalog, čini se, odvijao u neobičnom intervalu odgođenog kraja”, piše A. Cavalletti, zajedno s Kerényijevom udovicom urednik prepiske. Već u svojem drugom pismu od 21. rujna 1964. Jesi spominje rad na eseju o C. Paveseu, piscu i suuredniku jedne utjecajne biblioteke (E. de Martino, K. Kerényi, J. G. Frazer, L. Frobenius, C. G. Jung, G. Cocchiara, M. Eliade, G. Dumézil, B. Malinowski, E. Durkheim ...), zamišljene s ciljem da širu kulturnu javnost nakon okončanja Dugog svjetskog rata upozna s razornim povijesnim učincima “'mračne strane duše'” (de Martino). Na tome mjestu (“Cesare Pavese, mit i znanost o mitu”, 1964) Jesi ne oklijeva učenje svojega učitelja podvrgnuti kritici: “izlječenje čovjeka od njegovih demona” događa se jedino uz “humanističko maskiranje”, sudjelovanje mitologije u povezivanju čovjeka s pripadnim mu svijetom ne protječe bez “vremena koje nije nikada prisutno, koje je obilježeno s 'Ur-' ili s 'Arche-', koje je stoga vrijeme izvan života, vrijeme smrti”. Ni Jesijev učitelj nije, iz toga razloga, izuzet iz sudjelovanja u svetkovanju religio mortis, religije smrti.
U uvodnom poglavlju Uvoda u bit mitologije(1941), razdijeljene i “kentaurske” pa stoga ne i četveroručne “kompozicije” napisane zajedno s C. G. Jungom, studije za koju Jesi u prepisci izrijekem kaže kako je to njemu bilo prvo pročitano znanstveno djelo u pitanjima mitologije, Kerényi nalazi nadahnute riječi: “Poput odrubljene Orfejeve glave, mitologija nastavlja pjevati i nakon smrti, iz daljine”. Ideološka je nesuglasica između dvojice proučavatelja još i mogla biti ublažena, ali, smatra Cavalletti na Benjaminovu tragu, ne i uklonjena “cezura koja se odnosi na samu tradiciju”. (Po završetku prepiske Jesi će u nekoliko svojih radova citirati misao iz Benjaminovih “Povijesno-filozofijskih teza” prema kojoj historijski artikulirati prošlost znači “domoći se sjećanja kao kada ono bljesne u trenutku opasnosti”). Uporište za takvu tvrdnju Cavalletti nalazi u već spominjanom uvodu u Mitove i misterije: “Biti iniciran u Hermesove misterije znači biti iniciran za nemati 'voditelja duše'”. Ali i drugdje, npr. u poglavlju o samosvijesti i didaktici iz monografije Kierkegaard(1972) gdje se Jesi bavi krizom građanske kulture u kojoj se “religioznost” preobražava u “duhovnost” ili u fragmentu “Objava i moral” (posthumno u trećem izdanju Tajnovite Njemačke, 2018.): “On je [Rilke] vodio korake onih koji su mu se obraćali do praga istine. Potom se povlačio i puštao da svatko u samoći slijedi svoj put”. Takav pogled na ammaestramento, proces što ima od šegrtvovanja voditi prema položaju majstora (maestro) (u mišljenju), računa prešutno na zaključne dionice eseja “Spoznatljivost praznika” (1977), prema Cavallettiju, Jesijeva remek-djela: “Mogućnost ove destrukcije [mitološkog, antropološkog ... stroja] ekskluzivno je politička; njezin rizik, s gnoseološke točke gledišta, jest taj da su strojevi doista prazni te da se ona sama, nakon što se napokon potvrdi njihova [unutarnja i ljudskom pogledu nedostupna] praznina, nametne kao kakav paradoksalni negativni stroj koji ništa proizvodi ni iz čega”. Jesijeva macchina mitologica, prema Cavallettiju, jest stvaralačka operacija. Izostanak takve sposobnosti vodio bi “jednosmjernoj ulici” radikalnog pesimizma. Ili, kako je to poticajno formulirano uz G. Agambena, vrlo pozornog Jesijevog čitatelja, na mjestu paralelnog čitanja Heideggerova “Nietzscheova riječ 'Bog je mrtav'” i Blanchotove L'écriture du désastre: “'nihil' nije ništa za vitalnost [Lebendigkeit] bitka” (V. Borsò u zborniku Giorgio Agamben. Život formi, ur. A. Lucci i L. Viglialoro, 2016). Kerényi bi u “Mitu o areté” (1965) kazao kako je smrt “istodobno nešto i ništa”.
Po završetku prepiske Jesi će u prvom koraku (Spartakus. Simbologija pobune; dovršeno 1969., objavljeno posthumno 2000.) problem mita povezati s problemom razlikovanja mitskog i povijesnog vremena. U drugom dugoročno nastojati hvatati se u koštac s “produkcijama jezika koji nije svodljiv na druge, apsolutno autonoman, koji se 'oslanja o sebe samog' (Bachofen)” (“Kada me je Kerényi odvratio od Junga”). Bez smjerodajnog eseja “Od genuinog do tehniziranog mita”, dara četrdeset godina mlađem kolegi i priloženog uz pismo od 5. listopada 1964., takav bi put teško bio zamisliv. S pravom E. Manera u zborniku Filozofije mita u 20. stoljeću (ur. G. Leghissa i E. Manera, 2015) upozorava da Jesijeva bibliografija nije lišena aporija; ako Kerényi u utjecajnom eseju “O biti praznika” (1938), na koji se među ostalima pozivaju Th. Mann, J. Huizinga i H.-G. Gadamer, tvrdi kako moderan proučavatelj nikada neće moći susresti se sa stanjem mitske tvorbe in flagranti, za vrijeme (zlo)djela, to ne priječi Jesija da se ustrajno sudara o “neprobojne stijenke” (“Čitanje Rimbaudova Pijanog broda”, 1972) mitološkog stroja i traži u njima zone “propusnosti” (“Praznik i mitološki stroj”, 1973). U tome se aspektu, postajanje majstorom, ammaestramento, ovdje manifestira u znaku preokreta učiteljeva učenja.
Izbor, prijevod s talijanskog i komentar: Ivan Molek