Ne znam niti sama kako sam se te večeri našla u ulici narančastih svjetala. Cijeloga sam poslijepodneva šetala uživajući u zraku i bojama, koje su bile tako lijepe, jasne i očaravajuće. Nevjerojatno je koja se je promjena dogodila u roku od samo nekoliko sati – istoga sam jutra treperila u svojoj sobici od hladnoće koja je, zbog snažnoga vjetra, prodirala kroz zidove, što je u meni stvaralo teška i burna osjećanja koja su me nagonila da mislim o tome da bi možda pametnije bilo okončati život sada, jer se sve činilo tako tegobnim, mučnim, nerješivim.
Ali, ova nepredviđena promjena, sunce koje je u međuvremenu nenadano zasjalo, trava koja se je pod sjajem sunčevim iznenada zazelenila, čak i gole, ili okrljaštene grane stabala, sve se je najednom činilo kao prosuto nekom golemom i sjajnom čarolijom. Čovjek samo čeka da se pojave takvi dani, a kada napokon osvanu, ne pada mu na pamet povlačiti se pod neki pokrov sa ulice, već vrluda puteljcima i kojekakvim divljim, u šipražje zaraslim, zapuštenim vrtnim stazicama kao da za nečim traga.
Istina je, takvi dani na ulicu izvuku i one koji se od kućnoga praga odvajaju nešto teže. Već sam iza podneva, nakon što je konačno zasjalo sunce, s prozora na kojega sam stavila zračiti posteljinu, čula klopotanje malenih kotačića na kojima stare i hramljuće gospođe vuku torbe, uz neizostavno lajanje malenih psića koji im se pletu oko nesigurnih nogu. No oni su najčešće jedino pouzdano što im je od života preostalo, pa bi nepromišljeno bilo s njihove strane da ih samo tako odbace, ostave u sumrak u nekoj mračnoj ulici, nadomak kakvog kontejnera iz kojega nepodnošljivo bazdi na trulo povrće i prljavštinu.
Tako sam se i ja, brže bolje otpremila u šetnju, tako sam cijeloga poslijepodneva vrludala gradskim ulicama, ne libeći se ulaziti u zapuštene haustore i prašnjava sirotinjska dvorišta, samo da mi radoznale oči upiju što više slika koje ih, paradoksalno, na jedan način hrane.
Ali nije samo to u pitanju, u pitanju su vrhovi grmolikih nasada u parku, na kojima su se, tko zna kojom čarolijom, nenadano pojavili i rastvorili sitni žuti cvjetovi, u pitanju je jedno stablo nasuprot mojega prozora, na čijim sam vrhovima zamijetila roza pupoljke, u pitanju je jedna debela svraka koja se pojavljuje u ovo vrijeme na jednome stablu svake godine, tko bi, zapravo, znao koliko je toga sve ukupno u pitanju. Ali to, srećom, nisu neka teška pitanja, pa čak zapravo i nisu pitanja, jer ne iziskuju odgovore.
A što je bilo samnom, kako sam se ja uopće zatekla u toj ulici narančastih svjetala? Sumrak se je već spuštao, nebo je naglo postajalo olovno tamnomodro, kao da bi se sa njega idućega časa mogao sručiti kakav pljusak, ali to je bila varka, optička varka. Večer je bila mirna i prijatna, a ulica obasjana rijetkim, narančastim svjetlima, zavodljivo je žmigala iz daljine, zazivajući me da priđem bliže njenim visokim kamenim kućama, među čijim su prozorima razastrte aluminijske šipke na kojim se suši rublje, ili ih žene sa prozora pomičući nekakve malene kotačiće privlače k sebi, kako bi pokupile to osušeno rublje što se lijeno klati nad ulicom na kojoj nema gotovo nikoga. Prazni su želuci natjerali ljude u kuće. Samo je jedna mlada, umorna cigančica mučna izraza lica odsutno gurala kolica sa djetetom u njima, pridržavajući drugom rukom ogroman, nabrekao trbuh. Susretoh se nakratko s njenim, kao u neke daleke svjetove zagledanim pogledom, pa zatim nastavih šetnju ovom ulicom, koja se nalazi svega nekoliko desetaka metara od mora, što joj stvara neobičnu dubinu, kao što se pozadinska perspektiva nadaje na nekim majstorski izvedenim slikama. Isto je i sa igrom svjetla i boja – one bijele kamene zgrade, čiji je kamen još uvijek vrlo svijetao i neokaljan, čine da se svjetlo sa rijetko postavljenih stupova ulične rasvjete doima još narančastije, no što je to uobičajeno. Ili su ovdje gradski električari postavljali neke drugačije žarulje, koje proizvode upravo tu rijetku, iz svijeta gotovo isčezlu nijansu svjetla?
Iza jedne morske okuke upravo je isplovljavao brod. Nije to bio običan putnički ili teretni brod, ne niti jedan od brodova kakve prave u brodogradilištu. Ovaj je bio napučen sitnim bijelim svjetlima, kao lampionima za proslavu Nove godine. Bio je to kruzer nekih bogatih stranaca, koji su na njemu gostili svoje poslovne partnere naročitim provodima, kakvi su uključivali i posjete egzotičnim, propalim i zapuštenim, ali nekada lijepim obalnim krajevima, čijoj su se unikatnosti gosti divili, no samo s palube, s bocama šampanjca u rukama i zdjelicama punim ukusne hrane pred sobom.
Uživala sam malo u tom neobičnom prizoru koji je potom nenadano počeo hlapiti, kao nestajati na horizontu, a zatim se polako povukoh iz ove neobične ulice, razmišljajući o tome kako ovdje čim prije moram doći ponovno.