(...) „ Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag)
no, mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!“
Svakidašnja jadikovka, Tin Ujević
Aristotel u svojoj Nikomahovoj etici piše da je domišljatost strahovito vješto pogađanje. Kada netko svoju zbirku eseja naslovi Dosadna razmatranja, ne može se čitatelj pred takvim nazivom ne upitati što je tu tako vješto smješteno u kontekst dosadnog razmatranja/razmišljanja i da li te teme koje su obuhvaćene tim naslovom pogodile srž neporecive neobuzdanosti dokolice, ima li ondje ironije. Ali vješto zavođenje naslovom naići će na otpor u sadržaju kojeg Karahasan dijeli na Sjećanja, Pejzaže i Ljude. Odsutnost onoga tko piše daje primat samom sadržaju.
Foucault (Što je autor?) navodi: U pisanju nije riječ o pokazivanju ili slavljenju geste pisanja; nije riječ o fiksiranju subjekta u jeziku, već o pitanju otvaranja prostora u kojem pišući subjekt neprestano iščezava.
Na koji način iščezava ovdje subjekt dok piše? Što ispisuje tako da sve zapečati naslovom koji mnogo nudi (a da li obećava?)?
Da, subjekt i ovdje iščezava utoliko što je odsutan tijelom ali iskustveno je itekako prisutan i u granicama jezika.
Taj jezik je isto tako iskustveno omeđen jezik.
Karahasan citira Fritza Mauthnera: ne postoje dva čovjeka koji govore isti jezik. Materinji jezik je zajednički onako kako je horizont zajednički; ali ne postoje dva čovjeka s istim horizontom jer je svaki središte svoga vlastitog.
Ako je tako, naslov ove zbirke eseja naglašava važnost vlastitih jezičnih konstrukcija te je konstelacija sadržaja i naslova opredmećena kao i uvijek subjektivnim paradigmama.
Snaga jezika očituje se u snazi izražaja piščevog fakticiteta.
Razboritost u odabiru takvog naslova samo može naglasiti/uputiti/nagovjestiti cirkulaciju možda već poznatih tema čija prepoznatljivost ne mora nužno izazivati prijezir i izostavljanje.
Razboritost je zapovjedna; naime, njezina je svrha što treba ili što ne treba činiti (Aristotel, Nikomahova etika).
Baš ta razboritost koja gospodari odlukama ima moć suprotstavljanja anomalijama – Karahasan u Geografiji sjene piše o spaljenoj i ruševnoj Vijećnici. Životnosvjetovnim iskustvima doprinos čovjek iskazuje djelovanjem/djelatnošću kroz unutarnji poriv/potragu za istinom (otvarajući se novo poglavlje vlastitosti istim pitanjem – zašto?). Ono što je svojstveno pojedinačnoj razboritosti tako domišljato i iskustveno daruje još jednu dimenziju onom već postojećem. Može se tvrditi kako je razboritost misaona djelomična anulacija postojećih istinitostih životnosvjetovnih iskustvenih građevina čije odstranjene krhotine izbačene uslijed sebepitajućeg potresa ako se nadomjeste subjektivnoiskustvenim ne pridonose izmijenjeni te građevine do neprepoznatljivosti nego su joj samo dopune onim horizontom drugačijeg/vlastitog preko sjetila, uma i žudnje. A to troje, uči Aristotel, gospodari djelatnošću i istinom. Pitati se stoga, zašto, pa onda na koji način slijedeći pri tom racionalističku tvorbu istine koja trpi nadopune jer nije iskustveni udžbenik-konkretizirana misaona apstrakcija (?) koja može riješiti pitanje metafizike (na svako konkretno činidbeno „ovo“/“ovako“ pruža „zašto“/“kako“-dopuna racionalističke uzročno-posljedične panorame) jest opet dokazivanje da velika je zagonetka čovjek sam (Aurelije Augustin, Ispovijesti).
Zato „dosadno“ u Dosadnim razmatranjimasvjedoči o dihotomijama formi kao uzdizanje uobičajenog iskustva ili kao odstupanje od njega (Bernhard Waldenfelds, U mrežama životnog svijeta). Riječ je o relativnosti misaone prakse jer kada Karahasan piše Posvetu bosanskim franjevcima može li itko pretpostaviti da će pišući ondje i o tragičnom odnosu heroja i božanstva doći do zaključka da u racionalističkom svijetu gdje vlada nužnost nikako ne može postojati heroj. Dakle, taj racionalizam uvodi temperament samodestruktivnog oduzimanja slobode. Čovjek ne može biti heroj u svijetu nužnosti/kauzaliteta postavljenog tako da uništava ono što je svojstveno teocentrizmu. A teocentrizam razrješava enigmu bitka/smisla.
Dalje opet, Karahasan prisjećajući se repeticije Dostojevskog - 300 rubalja i pitanje o smisluuvodi razmatranja o duši. Da, tehnološka stranputica opet guši metafiziku. Prisjetimo se ponovo Aurelija Augustina da bismo poput njega identificirati sjećanje i dušu. Bez konkretnog pri-sjećanja, iskustvo i misao sadržane unutar drugog horizonta i jezika mogu formulirati razlikovanje ispravnog i neispravnog bez obzira na odsutnost vlastitosti na konkretnom primjerku. Zato je i moguće shvatiti radikalno poigravanje ljudskim životom i vrijednostima bez direktne uključenosti u samo zbivanje neposredno. Vrijednosti za koje se zalaže etika mogu biti posredovano prisutne u svijesti pojedinačnog jezika i horizonta. Etika kao odsutni duh (nemilih zbivanja devedesetih na ovim prostorima) tako se suptilno problematizira u ovoj zbirci eseja.
Zašto?
Jer, kako navodi Kierkegaard (Ili-Ili): tek kada život promatramo etički, on stiče svoju ljepotu, istinitost, smisao, egzistenciju, trajnost (...).
Spoznaja ili pitanje (o) smisl(u)a ne može preobraziti čovjeka u nebiće samo zato jer ne može shvatiti kontekst kretanja vlastite egzistencije. On se pita polazeći od sebe.
Vraćanje temi slobode, uništavanje ideje o čovjeku kao reproduktivnom materijalu tehnološkog svijeta je neminovna anticipacija pitanja njegovog smisla. Odgovor kojeg racionalistički pristup briše jest onaj koji ključna pitanja bitka stavlja u predio metafizike.
Karahasan zato i postavlja racionalizam nasuprot tradiciji metafizke, ali dajući prostora za nove horizonte/interpretacije, pitanje: treba li Fausta spasiti?, ostavlja otvoreno.
Iluzija o znanju o postojanju tako ostaje u domeni individualne otvorenosti za interpretaciju kroz iskustveno. Ono ne mora metafizici pristupiti jednako kao i drugi – zbog različitog jezika i različitog horizonta.
Dakle, kroz individualno.
Pišući o duši, Karahasan preuzima jedan koncept svijeta smisla kroz eksplikaciju vlastitosti subjektivnoiskustvenog.
Ono ipak, moramo se složiti, jest dijelom životnosvjetovnog iako je duša isključivo dio vlastitosti.
Ako duša prestane biti dijelom vlastitosti, to upćavanje narušava ideju izbora/individualne slobode. Čitav koncept (o) autentičnosti se ruši. Ljudi postaju funkcije. Ljudi-funkcije obitavaju u svijetu proizvodnje gdje ponovo tekovine racionalizma koriste da bi samovolju pretočili u zanimanje opravdavajući postupke intelektualizmom – raciom a ne osjećajem/emocijom. Karahasan takve intelektualce poistovjećuje s Pontiusom Pilatusom. Krivnja Pilatusova je nazivanje krivim imenom (uz ime i prezime je funkcija – intelektualca), tj. skrivanje sebičnosti iza funkcije što je onkraj hrabrosti/herojstva.
Uvezivanje Sjećanja, Pejzaža i Ljudi želi uputiti na potrebu metafizike koja nije izmaštana koještarija zbog granica razumijevanja bitka.
Ja vjerujem da se svijet kreće iznutra prema van i ozbiljno uzimam činjenicu da je u svetim, knjigama dragi Bog izgovorio svijet. Za mene nema sumnje u to da će se u materijalnoj stvarnosti pojaviti ono što je jednom izgovoreno (Karahasan).
Koliko god jezici bili različiti zbog različitih horizonata ili koliko god različiti horizonti bili zbog različitih jezika, etika koja se zalaže za smisao a pronalazi ga u ljudskom ponašanju i odnosu prema smislenosti postup(a)ka, priložena u nizu tih različitosti u tekstovima knjiga, jedina ima snagu da kroz prijateljstvo koje se stvori između teksta i čitatelja, a ono je moguće jer su knjige hladni i sigurni prijatelji (Victor Hugo, Jadnici), da prostor novim sjećanjima a ova pak novim mislima gdje neće biti mjesta ideji o rezignaciji, revoluciji orjentiranoj ka uništenju onog životnog u čovjeku.
Iščezavanje subjekta u pisanju tako se tako se kroz razboritost subjetivnoiskustvenog, onog drugog vlastitog u nadopunjavanju građevine životnosvjetovnog, misaonim angažmanom ili smislenim odupire korespondencijama bezumlja u poništavanju smislenosti bitka.
Ne dati odgovor na pitanje treba li Faust biti spašen nije pokušaj ukazivanja na besmisao slobode koja može biti destruktivna, nego pokušaj da se ta sloboda smjesti u smisao ponovo subjektivnoiskustvenog.
A sloboda i smisao mogu biti zajedno jedino kad metafizika nanovo uskrsne. A uskrsnuti može i preko posredovanjeg sjećanja i bez neposrednog iskustva.