Patrik Weiss: Traktat o onome što ne mogu imenovati

Biram nju. Samo nju i nikoga više. Tebe! Diram ju svime što nije stvarno, a ipak jeste - svime što živi, bubri, rasplamsava se i iščezava dok mi se oči pune suzama. Klicanje u znak pozdrava. Opetovan susret. Sudar zaželjenih. Lice otvoreno prema drugome. Goloća nas koji titramo kao jezero na mjesečini. Zalasci i izlasci. Ti! Utiskivanje materije na grudi povanjštene duše. Ne priliči li jezik koji puštam i kojim otpuštam ono njemu daleko i nedostupno melodiji zabrinuta ludaka. Brige nas uče ranjivosti, uče nas da opstojimo nama nikad sasvim bliskoj biti. Zapitkivanje i urušavanje. Ponekad poražavajuća ravnodušnost. Oslobađanje, ruke rastvorene nebu što se skuplja u sebe i rasipa nad našim sitnim plućima. Naglasak na stravu. Podnošenje besmisla, čudnovatosti. Začuđenost pred svijetom. Pred sobom. Nesebične neobjašnjivosti. Prepunost postojanja. Stravičnost koja pluta oceanima jastva. Dok si mi daleko, ja te žudim. Kad mi priđeš, želim te. Nikada sasvim svoj u svojim namjerama koje me određuju razdvajajuć' me odveć bolno. Što sprječava naša ostvarenja? Muk. Gluha tišina olakog glasanja. I ja sam slijep za svjetlo. Vidljiva tama koja te navješćuje razabire moje pukotine i zašiva miris tebe u moje nagle slutnje, moja rasplamsana raspoznavanja nadolazećeg. Kriješ se. Otkriju te. Kriju te. Javljaš se odiza, kao da nikada i nisi mogla bestraga nestati. Ono što uzima. Ja to predajem. Predajem se i dalje negdje svoj. Uzurpiranost onoga tko želi da preuzme nevlastito na sebe. Tijela smo izvana. Tijela iznutra. Slatka misao o našim osjetima. Posjeti u kasne sate i nikad prerana jutra. Slatki osjet naših sukobljenih misli. Ne mislimo. Razumijemo se. Raspoloženi smo. Nikakvo raspolaganje da nas se ne sroza u ništavilo koje nužno ne mora. Daješ mi sve uzimajuć' moj prazni dug. Volimo li se? Je li ikada mogućno takav oblik posvema sabiti u krutu solidnost faktičnosti? Pjevaš mi - spavam. Možda se samo pretvaram. Srastam sa stvarnošću Stvari tvoga pjevanja. Godi mi. Radost i ušica igle kroz koju u polutmini guraš svoju ruku da bi doprijela do onoga tko bi mogao biti. Do onoga tko sam. Moga srca. Onoga samo i zauvijek tvoga. Neotuđivog. Stvari po sebi. Izmirenosti da tako mora. Za to ne treba pretjerana razumijevanja. Tu sam, dok tamo nema nikoga. Hladnoća, a ti se uvlačiš u moj trbuh i krijepiš me. Obrat stvaranja. Rođenje viđenja. Oči su ti pune moga pogleda, ne trepćeš, sitan osmijeh i vedra noć. Stvaraš me. Okrećem se. Nekada zna zahladiti. Tada se mazimo. Pun sam te u paralelnosti svakog događanja. Vertikalno uzrastanje propada u sebe i vrijeme je sada odveć milo. Njegovanje. Dirljivost tvoga oka me pogađa. Plavet tvojih zjenica napaja moje samotnosti. Melankolija izbija u znoju strasna naga zagrljaja i više ne poznajem kraj. Zaljubila si me. U sebe. Nezgrapnost riječi - o, tako loše lažem. U tebe. Svakako, u ono što priželjkujem da ostaneš. Možeš li to, a da te ne promijeni. Promijenim. Oskvrnem. Izludim neobjašnjivim. Zasigurno, ponekad stvari postanu zamršene, a onda bježimo. No, neću otići. Znaš to. Bez tebe nemam gdje. Mjesto si na kojemu prigodim i privodim sebe krajevanju. Trajem. Traješ me. Konakujemo. Ne oklijevam da kažem - nešto si što me uzgaja u sretnoj neobjašnjivosti. Uokviruješ me. Osjećam se osjetom. Ne mogu bez da te ne dotaknem. Bez da se dišemo, da se mirišemo, da se gledamo, da se okusom razmjenjujemo. Svodim se na mjesto kojem smo mogući. Poziv na trajanje. Aktualizacija srodnovanja. Patnja je svršila svoj put prvi puta kada nije bilo potrebe govoriti. Jezikovanje dovršava svoj hod u materiji nalik medu. Prosipanje. Divljenje. Život kakav nam se pričinja. Kajanje. Mnoge stvari ne razumijem, za mnoge ne marim. Uranjam u tvoje tebe koja si sama. Zajedništvo. Molitva. I nitko se na odaziva. Jedno stablo raste na mjestu nama nepoznatom i mi ga svejedno zasipamo našom ljubavlju. Volimo li tako da smjer naše ljubavi mora da se prelama u stvarima koje ne posjedujemo - koje ne potrebujemo. Svaka istina je suvišna tamo gdje mogu da te dotaknem. U vremenu u kojem ne moram da išta iščekujem niti da očekujem. Čekamo se bez da strepimo. Osnivamo se tik jedan do drugoga i misli postaju ono što nemišljeno spaja naše provalije. Nit koja nas veže ono je što smo imali snage dopustiti. Prijestupi se ne kažnjavaju. Sve je dozvoljeno tu gdje smo pomireni. Osmišljavanje prolaženja - s tobom ne-tjeskobno. Ptice prelijeću mora. Ja se gušim u modrinama tvojih očiju, a ipak dišem i ne obuhvaćam išta više od singularnosti. Sigurnost bez posljedica. Sloboda bez opravdanja. Očaj nad onima koji ne mogu da afirmiraju prazninu. Ništavnost koju potvrđujemo ona je koja nas odvraća od užasa smrti. Nikad sami, no ne obmanjujemo se. Nagost tvoje iskrenosti ono je što me čini lijepim. Više od sebe nemam, a nema razloga ni da tome ne bude tako. Više ti ni ne dajem, više ni ne tražiš. Pitaš o smislu, pokazujem ga u znamenju ožiljka kojim si me spasila. Pustiti biti i osjetiti biće. Ostalo, od tebe, od mene, u nas ne može da uđe, jer ne postojimo na ravni koja zahtjeva takvu vrstu žrtve. Zarastanje s onim što je odista neskriveno. Jesmo i to je dovoljno. A ono što ne mogu da imenujem to neka se komeša na svojim nebesima i neka se klanja svojim bogovima. Moja volja je suviše oskudna u pakosti da dopustim te borbe. Skrivene strane tek naslućujem, ali ih se ne bojim. Ne uz tebe. Uz tebe nije ih grijeh ni lakomislenost prihvatiti. Proljeće nam stiže. Jednom, i još nebrojeno puta stiže i još beskraj puta će svemir(om) cvjetati kada nas ne bude. Ali, vani je samo danas i vani je divno upravo pred tu s nama i mene mami da lutamo. Prolazimo ovdje gdje nam je dano. Gdje ne treba birati. Gdje smo se skučili usprkos onome što se pridaje kao nemoguće. Da se priljubimo. Da se pred neznanim uz osmijeh utješimo. Kao stranca je svatko sebe upoznao, kao stranci smo se sreli, a kao znanci, kao oni koji su umjeli dijeliti možemo se rastati. Mir, i lakoća bivstvovanja. Ništa više, ništa manje. Tihovanju prepušteni, zagrljeni, pred zoru novoga dana radosna su-bitisanja zajedno neustrašivi. Ti i ja. Ja i ti.