Patrik Weiss: Tri pjesme

       Le bonheur (1965), dir. Agnes Varda

KAKO SVE UMIREMO

Pred svakim likom

sjena. U svakom srcu

dubok žal. Još koji časak

i zaborav se spušta

u maglen dol. A tamo počiva, 

kao kakav bol, naše Biti-tu. 

ODA PROLAZNOSTI 

Duboka je sjeta

u rasporu svijeta 

ostavljena. I šumi val

i diše šuma. Otvara se neba svod. 

A duša nijema i dalje bitno prolazi

gajeć' svuda mar. Vječnošću strana, 

ipak kao neki smislen san, 

ona ljubeć' nježno ostavlja, 

čistinom, 

svoj ranjiv trag. 

O PROLAŽENJU 

Bješe kao voda, 

mijenom razlike nagrižena, 

ponovljeno nepromijenjena

i dalje smrtno neutješna. 

Istost naših sudba 

stješena u ovoj noći 

koja svakog trena može otpočet 

kao ona posljednja. Mi vapimo 

da izdržimo opstati. Njen Venerin brijeg 

mjesto bez teritorije, slatki dah joj počinka 

kao događaj van vremena. 

A dok na grudima mi počiva, 

istrajuć' u mukloj uzaludnosti, 

pogled joj snen 

i ostaje budoko u meni 

ranjiv trag njen.