Piše: Armin Harambašić
Pisati osvrt na Filozofske priče Predraga Fincija nezahvalan je zadatak. Otvoreno je mnogo tema i svaka od priča zaslužuje vlastiti osvrt. Na pamet mi odmah dolazi Priča osma iz trećeg dijela, o biografijama filozofa. Samo taj ulomak, u kojem Finci govori o smrti Sørena Kierkegaarda – koji nas obojicu podjednako fascinira – mogao bi biti polazište za tekst duži od njegovih dviju stranica. Nedavno sam pročitao knjigu Jensa Staubranda o Sørenovim posljednjim danima. Kronološki prati njegov boravak u bolnici Frederiks, dan po dan, stranicu po stranicu medicinskog kartona. Stoga, iluzorno je pokušati pisati osvrt na cijelu knjigu. Tko to pokuša, nešto bitno će previdjeti. Što više zajedničkih interesa dijeliš sa autorom, to je posao teži. Umjesto toga, odlučio sam krenuti drugim putem – poslužiti se fincijevskom metodom. Dok pišeš o drugima, piši nešto i o sebi. Tako i oni drugi postaju literarno stvarniji – mnogo više nego kad im pristupiš hladno, znanstveno, biografski. Predrag Finci bi rekao: „Kako kazuje o filozofu, takva je i kazivačeva filozofija.“ Ja bih dodao: kad pišeš o tuđem djelu, nikad ne zaboravi da pritom svoje djelo stvaraš.
U posljednjim desetljećima autofikcija je izrasla u možda najprivlačniji književni žanr. Upravo zato postala je i najlakša meta – tko god želi napasti književnost danas, gađa autofikciju. Kažu: nestalo je velikih ideja, pa pišemo tek o vlastitim sitnim životima. A možda je obrnuto – možda upravo u našim životima leži posljednja velika ideja, jer nijedna druga više ne vrijedi. Ja sam neobrazovan za ovaj poziv. Ne kažem to s ponosom, a ni sa sramom, već kao suhu činjenicu. Pritom ne mislim samo na akademsko obrazovanje, ono za pisca nikad nije bilo važno, nego na obrazovanje o pisanju – općenito. Naprimjer: o tehnikama pisanja – fikcionalizaciji, gradnji likova, strukturama romana – ne znam ništa. Stoga nikoga u ovom poslu ne podcjenjujem. Nisam u stanju stvoriti ni strukturu kratkog ljubića za Gloriju, a kamoli nešto složenije. Moja tehnika je Hemingwayeva: napišem jednu rečenicu, onu najistinitiju u tom trenutku. Sve ostalo teče iz nje. Gdje me odvede – odvede. Bez obzira pišem li roman, kratku priču, esej ili novinski tekst – početak je uvijek isti: gola istina u jednoj rečenici, a tek potom sve drugo. Svu svoju kreativnu snagu crpim iz vlastitog života. Da nije bilo autofikcije u mojim formativnim godinama, da nije bilo Nowhere Mana Aleksandra Hemona i sličnih romana – možda nikada ne bih ni pomislio da sam pisac. Zato je i branim svim raspoloživim sredstvima. Braneći nju, branim i samoga sebe te vlastito pravo na stvaranje.
U jednom razgovoru s Fincijem, spomenuo sam vlastitu malu herezu: sve u književnosti jest autofikcija. Sve. Shakespeare, Cervantes i H. C. Andersen nisu ništa manje „autofikcionalni“ od suvremenih autora. Svaka drama, svaka bajka, svaki stih – uvijek je sjenka samoga autora. Posebno to dolazi do izražaja kod mog “zemljaka” Andersena. Danski filozof Villy Sørensen, u jednom svoj eseju, analizirao je njegova djela paralelno prateći životni put autora, i na kraju se ispostavi da je svaka Andersenova rečenica ušminkana biografija. Pisac uvijek govori o sebi – i onda kada se zaklanja iza kraljeva, duhova, vještica, sirena ili bogova. Mašta? Samo dekor. Bez vlastite istine, mašta proizvodi tek trivijalnost. Autofikcija zato nije revolucija, nego preimenovanje: stara priča pod novim imenom. Predrag se složio i dodao: takva je i sama filozofija. Čak i kad se zaklinje u univerzalno, ona uvijek govori iz jednog glasa, iz jedne sudbine. Takav je i ovaj moj osvrt na njegove Filozofske priče. Naizgled pišem o njegovu djelu. Ali zapravo – ne. To je pisanje o meni – to je pisanje o jednom mom strahu.
Jedan od mojih najvećih strahova, vezan uz pisanje, jest da ću jednoga dana ostati tek propali talent. Ništa više, ništa manje. Ne bi to bilo nikakvo veliko čudo. Svaka je branša prepuna takvih sudbina. Možda ih je i više nego onih koji su doista uspjeli. Propali talent – možda je to i najčešća sudbina: najobičnija, najtiša. Propali talent – možda je to prava stvarnost ovog poziva. Ipak, ne bojim se da ću ostati „upamćen“ kao propali talent. Jer njih se ionako ne pamti. Barem ne kada je riječ o pisanju. To je njihova nesreća, a nekima možda i utjeha. Svi znamo barem jednog nogometaša koji je imao sve – talent, brzinu, snagu – a ipak nije uspio. Znamo mu ime, iako odavno nije na terenu. Ali za pisce i filozofe takva imena ne znamo. Njihova imena brišu se brzo, poput krede s ploče.
Predrag Finci ih je poznavao. U jednom dijelu knjige pripovijeda o njima. Piše s posebnom toplinom – bez gorčine, bez osude. Samo s tihom tugom i razumijevanjem. Kao da im rukom dotiče ramena. Kao da ih otima zaboravu, barem na jednu stranicu. Od svega mudrog i lijepog što je u ovoj knjizi napisao, upravo su njegove rečenice o njima najčasnije koje sam pročitao. Ako me zadesi ista sudbina, neka i za mene netko učini isto. Neka napiše da sam imao dovoljno ljubavi. Možda i previše. Da je gorjelo u meni. Ali da je ipak nešto nedostajalo – sitno, nevidljivo. Jedna mala pukotina kroz koju se sve iscijedilo. I da je to odlučilo. Unaprijed mu hvala.
Naravno, dat ću sve od sebe da za tim nikad ne bude potrebe. Pisat ću uvijek kao da mi je to posljednje. Kao da se u toj jednoj rečenici, u tom jednom dahu, sve odlučuje. Nastavit ću se uporno kladiti na svoju strast. Na tu istu strast bez koje, po Hegelu, nema ničega – ni djela, ni svijeta, ni mene. Strast – moj jedini kapital. Sve ostalo davno sam potrošio. Nekad mi se učini da je to veliki rizik, ali većinu vremena mislim da je tek blag. Kao kad čovjek zakorači na most koji škripi, a zna da će izdržati. Ili kad uđe u valovito more, ali sa sigurnošću da je dobar plivač. Strasti vjerujem više nego razumu. Jer razum računa, oduzima i zbraja. A strast se baca. Strast ne traži bilans. I ja sam se već odavno bacio. Po uvjerenju sam postao Husserlov filozof-početnik. Što dalje odmičem, sve jasnije vidim – preda mnom stoji golem put. Planina bez vrha. I nikad ne posustajem. Jer me drži pjesnička mahnitost. To ludilo koje daje snagu i kada je snaga već potrošena. Čitanje djela poput Filozofskih priča moja je osobna motivacija. Kao da mi je šapnula: na dobrom si putu. Pomogla mi je promotriti sebe pod povoljnijim kutom. Da prihvatim kako pisanje o sebi – jedino moguće kad sam ja u pitanju – nije nešto čega se trebam sramiti. I ovo je posljednji put da se zbog toga branim. Predrag Finci je sličan – i on uglavnom piše o sebi. No to što piše o sebi ne znači da ne stvara nešto univerzalno. Naprotiv. Univerzalno nikada ne nastaje iz apstrakcije. Univerzalno je posljedica iskrenosti, a Predrag je iskusan stari vuk, vojnik svoga pera – iskren do srži. Svjestan da se istine ne mogu dosegnuti bez takve iskrenosti. Njih ne zanimaju naši mali strahovi, naše male nesigurnosti – istine nikad ne pristaju na naše male ljudske laži.
Da bih slikovito objasnio o kakvom je djelu ovdje riječ, poslužit ću se obiteljskom anegdotom. Svoga pradjeda Avdu nisam upoznao – umro je davno prije moga rođenja. Bio je čovjek provincije, ali i bogat krajiški seljak – za tadašnje prilike imućan. Bio je pismen, znao je čitati. A ipak je čitao samo jednu knjigu. Jedinu koju je posjedovao. Ne znam o kojoj se knjizi radilo, ali rečeno mi je da to nije bio Kuran. Da mi to i nisu rekli, bilo bi mi očito – Kuran se ne smije držati ispod jastuka. Nakon njegove smrti knjiga se zagubila. I to je prava šteta. Jer da znam o kojoj se knjizi radilo, danas bih o svome pradjedu saznao mnogo više nego što su mi drugi rekli. Ali znam anegdotu: Avdo je svake večeri, prije spavanja, izvlačio knjigu ispod jastuka.
Naravno, dat ću sve od sebe da za tim nikad ne bude potrebe. Pisat ću uvijek kao da mi je to posljednje. Kao da se u toj jednoj rečenici, u tom jednom dahu, sve odlučuje. Nastavit ću se uporno kladiti na svoju strast. Na tu istu strast bez koje, po Hegelu, nema ničega – ni djela, ni svijeta, ni mene. Strast – moj jedini kapital. Sve ostalo davno sam potrošio. Nekad mi se učini da je to veliki rizik, ali većinu vremena mislim da je tek blag. Kao kad čovjek zakorači na most koji škripi, a zna da će izdržati. Ili kad uđe u valovito more, ali sa sigurnošću da je dobar plivač. Strasti vjerujem više nego razumu. Jer razum računa, oduzima i zbraja. A strast se baca. Strast ne traži bilans. I ja sam se već odavno bacio. Po uvjerenju sam postao Husserlov filozof-početnik. Što dalje odmičem, sve jasnije vidim – preda mnom stoji golem put. Planina bez vrha. I nikad ne posustajem. Jer me drži pjesnička mahnitost. To ludilo koje daje snagu i kada je snaga već potrošena. Čitanje djela poput Filozofskih priča moja je osobna motivacija. Kao da mi je šapnula: na dobrom si putu. Pomogla mi je promotriti sebe pod povoljnijim kutom. Da prihvatim kako pisanje o sebi – jedino moguće kad sam ja u pitanju – nije nešto čega se trebam sramiti. I ovo je posljednji put da se zbog toga branim. Predrag Finci je sličan – i on uglavnom piše o sebi. No to što piše o sebi ne znači da ne stvara nešto univerzalno. Naprotiv. Univerzalno nikada ne nastaje iz apstrakcije. Univerzalno je posljedica iskrenosti, a Predrag je iskusan stari vuk, vojnik svoga pera – iskren do srži. Svjestan da se istine ne mogu dosegnuti bez takve iskrenosti. Njih ne zanimaju naši mali strahovi, naše male nesigurnosti – istine nikad ne pristaju na naše male ljudske laži.
Da bih slikovito objasnio o kakvom je djelu ovdje riječ, poslužit ću se obiteljskom anegdotom. Svoga pradjeda Avdu nisam upoznao – umro je davno prije moga rođenja. Bio je čovjek provincije, ali i bogat krajiški seljak – za tadašnje prilike imućan. Bio je pismen, znao je čitati. A ipak je čitao samo jednu knjigu. Jedinu koju je posjedovao. Ne znam o kojoj se knjizi radilo, ali rečeno mi je da to nije bio Kuran. Da mi to i nisu rekli, bilo bi mi očito – Kuran se ne smije držati ispod jastuka. Nakon njegove smrti knjiga se zagubila. I to je prava šteta. Jer da znam o kojoj se knjizi radilo, danas bih o svome pradjedu saznao mnogo više nego što su mi drugi rekli. Ali znam anegdotu: Avdo je svake večeri, prije spavanja, izvlačio knjigu ispod jastuka.
Otvorio bi je nasumce i čitao uvijek iznova. I svima je u obitelji bilo smiješno. Ne to što je čitao istu knjigu cijeli život, nego to što mu nije bilo važno gdje je stao i odakle počeo. Meni to nije previše smiješno. Prije bih rekao – znakovito. Svaki pasionirani čitatelj ima jednu takvu knjigu. Pisci uglavnom i više njih. Erudicija može rasti iz dana u dan, ali uvijek postoje one izabrane. Knjige kojima se vraćamo, koje otvaramo nasumce. Čitane mnogo puta, i opet nove. Ako ne daju odgovore, daju barem utjehu. Ja nikada neću saznati kakvu je to knjigu Avdo držao pod jastukom. Ali odavno znam da takve knjige postoje. Takve su i Filozofske priče. Finci se potrudio oko strukture, posložiti svo to silno bogatstvo svojih misli u neki oblik primjerene hijerarhije, ali novome čitatelju toplo savjetujem anarhičan pristup: otvori gdje hoćeš – uvijek si na pravom mjestu. Pa sam tako i ja odlučio na isti način završiti ovaj osvrt.
Na stranici 106. Predrag Finci piše: „Sva su djela autoportret svog tvorca, a ona najuspješnija postaju njegovo dosezanje idealnog, ostvarena ideja savršenstva, njegov eidos, i napokon idealizirani model, lik koji više nikome ne pripada.” Ne govori on tu o pisanju, nego o slikarstvu i jednoj povijesnoj teoriji: Mona Lisa kao autoportret Leonarda da Vincija. Mogao sam to prešutjeti i njegovim citatom zakucati sve što sam napisao. Moj bi osvrt dobio magijski efekt – baš bi dobro legao. Vjerujem da mi to nitko ne bi zamjerio. Ali čemu to? Kad je istina u pitanju, ne valja se učiti kompromisima – pa čak ni onda kad imaju plemenite ciljeve, kad su u službi ostavljanja boljeg umjetničkog dojma.