Nekoliko misli o jezično-filozofskim uporištima - Kafkina romana Proces
No osim zanimljivih biografskih elemenata i nedokučive zagonetnosti utkane u prepoznatljiv stil pisanja (danas poznat kao »kafkijanski« stil pisanja), sama narav njegove pisane ostavštine također potiče na čitanje, kao i na ponovno iščitavane njegovih djela. Naime, Kafkin književni opus dijeli se na: (I) romane, (II) pripovijetke, (III) kratke priče, (IV) pisma, (V) dnevnike i (VI) aforizme. Međutim, kao što je poznato, Kafka je za svoga života objavio tek tri zbirke pripovijedaka i nekoliko proznih crtica. Točnije, to su bile zbirke: (I) Razmatranje, (II) Seoski liječnik i (III) Umjetnik u gladovanju, te prozne crtice: (I) Preobrazba, (II) Osuda i (III) U kaznenoj koloniji.
Premda je svojem dugogodišnjem prijatelju Maxu Brodu naredio da nakon njegove smrti spali svu njegovu neobjavljenu (i velikim dijelom nedovršenu) pisanu ostavštinu – na Kafkinu žalost, a našu sreću – Brod ga nije poslušao te je uz veće ili manje intervencije u izvorni tekst dao tiskati preostali dio Kafkina opusa. Tako su uz dnevnike, pisma, aforizme i preostale pripovijetke, posmrtno objavljeni i Kafkini romani: (I) Proces, (II) Dvorac i (III) Amerika, čiji je prvotni naslov glasio Čovjek kojemu se zameo trag.
S obzirom na tako bogat i raznolik opus, osim dominantnih biografskih i književno-povijesnih studija, danas se nerijetko mogu pronaći i nešto drukčija čitanja Kafkinih djela. Tako, primjerice, postoje studije s određenom vrstom socioloških, religioloških, psihoanalitičkih, politoloških, ali i filozofskih interpretacija Kafkina opusa, koje dosljedno stavljaju naglasak na određenu disciplinarnu problematiku prisutnu u njegovim djelima.
***
No prije bilo kakvog govora o filozofskom čitanju Kafkinih djela, treba reći da potonja sintagma ni u kojem slučaju ne podrazumijeva da je Kafka bio filozof, iako postoje i takve interpretacije, nego da Kafkina djela – u ovom slučaju njegov roman Proces – zrcale određena filozofska uporišta i poticaje na filozofiju, odnosno na »filozofsko mišljenje«. Primjerice, u tom kontekstu, možemo navesti da je čitanje Kafkinih romana i pripovijedaka nadahnulo Hannu Arendt, Günthera Andersa, Alberta Camusa, Félixa Guattarija i Gillesa Deleuzea na pisanje vlastitih radova o određenim filozofskim problemima na koje je Kafka upozorio u svojim djelima. Otuđenje u modernom društvu, apsurdnost svakodnevnog života i dehumanizirajuća priroda birokracije i pravnih zakona – samo su neki od problema na koje je Kafka uputio u svom romanu Proces. Danas tako postoje brojne filozofske studije koje su već tumačile Kafkina književna djela u svjetlu kritičke teorije, psihoanalize, egzistencijalizma, političke filozofije i filozofije prava.
Međutim, budući da je ovdje, prije svega, riječ o jednom »pokušaju filozofskog čitanja« Kafkina romana Proces, valja najprije – u kratkim crtama – skrenuti pozornost na izvorni tekst, kao i na sâmu fabulu romana. Naime, Kafkin Proces, djelo koje je napisano između 1914. i 1915. godine i objavljeno 1925. godine, donosi priču o Josefu K., bankovnom službeniku koji jednog jutra uhite i optuže njemu nepoznate vlasti zbog zločina koji nije poznat ni njemu ni čitatelju. Na tome tragu, roman započinje glasovitom rečenicom:
»Josefa K. mora da je netko oklevetao, jer je jednog jutra bio uhapšen iako nije ništa skrivio.«
Kroz cijeli roman, Josef K. upada u niz apsurdnih, bizarnih i nejasnih situacija, bori se protiv dehumanizirane birokracije, dok dobiva pomoć tek od nekolicine grotesknih likova koji su – u svojoj bîti – potpuno beskorisni za njegov slučaj (uz iznimku tajanstvenog zatvorskog kapelana). Josef K. naposljetku podliježe toj nemjerljivoj snazi birokratskog mehanizma koji ga je na kraju stajao i života. Dehumanizirajuću prirodu tog pravnog postupka, čija je pravna utemeljenost dovedena u pitanje, Kafka na jednom mjestu opisuje na sljedeći način:
»Postupak se, naime, uglavnom vodi tajno, ne samo za javnost nego i za optuženika. Dakako, samo koliko je to moguće, a moguće je u velikoj mjeri.«
S druge strane, banalnost sudbene vlasti, kao i krajnje upitno tumačenje pravnog postupka potpuno dolaze do izražaja u sljedećem navodu:
»Sud želi što više isključiti obranu, sve treba biti usredotočeno na samog optuženika. To nije u biti loše stajalište, ali bi bilo potpuno pogrešno kad bi se odatle izveo zaključak da pred tim sudom optuženiku odvjetnici nisu ni potrebni. Naprotiv, ni pred kojim drugim sudom nisu toliko potrebni koliko pred ovim.«
Ipak, zanimljivo je primijetiti, za razliku od romana Amerika, prozorsko svjetlo na samom kraju romana ostavlja određenu »nadu«, koja je ujedno jedan od ključnih motiva u Kafkinim djelima općenito. Unatoč tome što je Kafka napisao posljednje poglavlje, njegov roman Proces ostao je nedovršen. Tako novija izdanja romana sadrže nedovršena i ranije neobjavljena poglavlja (koja su izdvojena od izvorne verzije).
Prema nobelovcu Eliasu Canettiju, Felice Bauer ključna je za radnju Procesa, dok je sâm Kafka jednom prigodom rekao kako je to zapravo »njezina priča«. Canetti je svoju knjigu o Kafkinim pismima gospođici Bauer naslovio Der andere Prozess (hrv. Kafkin drugi proces), u čast vezi između romana i pisama. A takva intertekstualnost nerijetko je prisutna i u drugim interpretacijama koje dovode u vezu istaknute i ponavljajuće elemente Kafkina pisanja. Tako veliki dio interpretatora skreće pozornost na Kafkine dnevničke zapise te od tamo crpi argumente za dokazivanje ispravnosti njihove interpretacije određenog dijela Kafkina opusa. Primjerice, stavljajući naglasak na opise apsurdnih i nadrealnih situacija, realnih primjera otuđenosti suvremenog čovjeka te živopisne prikaze tjeskobe, straha i groteske, dominantne egzistencijalističke interpretacije nerijetko se pozivaju na one dnevničke zapise u kojima prevladavaju isti ili slični motivi. Kafka je tako, uz mnogobrojne misli koje se dotiču raznih emocija, osjećaja, žudnji, ali i najintimnijih predjela njegova unutarnjeg bića, na jednom mjestu u svojem dnevniku zapisao sljedeće riječi:
»Zatvoren u vlastita četiri zida, osjećam se kao imigrant zatvoren u stranoj zemlji... Svoju sam obitelj vidio kao čudne vanzemaljce sa stranim mi običajima, posvetama i vrlo apsurdnom komunikacijom... iako to nisam htio, prisilili su me da sudjelujem u njihovim bizarnim obredima... nisam se mogao oduprijeti.«
No ovdje treba biti izrazito oprezan jer valja imati na umu i to da Kafka nije planirao objaviti svoje dnevnike, pisma i aforizme.
***
Dakle, krenimo sada s onim bitnim. Günther Anders (pravog imena Günther Siegmund Stern) u svojoj studiji Kafka – pro et contra (hrv. Kafka – za i protiv, iz 1951. godine) skreće pozornost na Kafkinu uporabu jezika. Naime, Anders je uvjeren da Kafka jezično unakažava svoje likove kako bi ih značenjski odredio. Upravo zato, smatra Anders, ono prvotno zaprepašćujuće kod Kafke zapravo gotovo nikoga ne zaprepašćuje jer je riječ o primarnom značenju njegovih likova. Tek potencirane slike i alogične motivacije, nerijetko popraćene bizarnim i teško protumačivim situacijama Kafkina svijeta, dovode čitatelja do točke preispitivanja apsurdne prirode kako njegovih likova, tako i svijeta u kojemu se oni nalaze. Naime, Kafkini likovi u velikom broju slučajeva, a što bez sumnje vrijedi i za Josefa K., kao da ne pripadaju tom svijetu – otuđeni od vlastite egzistencije traže smisao u besmislu. Moglo bi se reći da je Kafkina stvarnost vođena logikom mučnoga sna, dok su njegovi likovi reducirani na zagonetne simbole. Kafkina čudna iracionalna zbivanja smještena su u suvremenu građansku svakidašnjicu, dok je ta varljiva realističnost podcrtana jasnim jezičnim izrazom i preciznim realističnim pojedinostima. Upravo zato njegova proza nerijetko djeluje kao složena alegorija za koju nema razumnog objašnjenja.
Primjerice, u kontekstu prava, Kafka namjerno radi inverziju krivice i prava – kao određenog znaka dvosmislenosti. O tome će Anders reći sljedeće:
»Prijestup prati kaznu u korak: ova inverzija, izvor neke vrste duševno bolesnog osjećaja vremena, predstavlja stalno jednu od osnovnih teškoća u Kafkinoj lektiri. Ako se i definira u jednom strogom smislu, ova inverzija ostaje ustvari i dalje nejasna. Jer, Kafka sâm zauzima prema njoj dvosmislen stav.«
Kao školovan odvjetnik zaposlen u osiguravajućem zavodu i svjestan pravnih debata svoga vremena, Kafka ovu inverziju ne čini slučajno, naprotiv, on je upravo čini namjerno kako bi ocrtao surovu stvarnost tadašnjeg austro-ugarskog zakonsko-pravnog mehanizma. Citirajući Kafku:
»Zakon, naime, zapravo i ne dopušta obranu nego je samo trpi, a sporno je čak i to treba li to mjesto u zakonu protumačiti tako da se obrana uopće trpi. Stoga, strogo uzevši, taj sud uopće ne priznaje odvjetnike, i svi oni koji pred tim sudom nastupaju kao odvjetnici, zapravo su samo nadriodvjetnici. To je, naravno, sramota za cijeli odvjetnički stalež.«
No Kafka pritom nije niti simboličan niti alegoričan, nego je metaforičan u svome izrazu – ispreplićući realne opise alogičnim zbivanjima. Kafka tako, primjerice, na jednom mjestu piše sljedeće:
»Ako čovjek ima za to oko, zaista će zapaziti da su optuženi lijepi. […] Ne čini ih krivnja lijepima jer, bar kao odvjetnik moram to reći, nisu opet svi krivi, a ne čini ih unaprijed lijepima ni pravedna kazna jer i ne bivaju svi kažnjeni, nego je sve to zbog postupka koji se protiv njih vodi i koji se nekako ogleda na njima.«
A taj hladni Kafkin svijet, sačinjen od bešćutnih i stranih lica, upitnih i krajnje sumnjivih pravnih postupaka i zakona, nerijetko biva prožet i realno-nadrealnim slikama Kafkine genijalnosti, koja se redovito otkriva u jezično-filozofskim uporištima njegova pisanja. Kafka je tako na jednom drugom mjestu u romanu zapisao sljedeće:
»Valja uvidjeti da taj veliki sudski organizam u neku ruku vječito lebdi u zraku, pa kad bi čovjek i promijenio nešto oko sebe na svoju ruku, iskopao bi jamu u koju bi mogao sâm pasti, a onaj bi se veliki organizam lako namirio za tu malu smetnju na drugom mjestu – jer, sve je tu povezano – i ostao nepromijenjen, ako još možda ne bi, što je čak i vjerojatno, postao još zatvoreniji, još budniji, još stroži i opakiji.«
Anders smatra da je teškoća tumačenja Kafkinih djela, pa tako i romana Proces, utemeljena u tome što njegove metafore nerijetko kolidiraju, pa se stoga Kafkin svijet ponekad čini nejasnim i nedokučivim, dok njegov jezik postaje uzvišen jer je hladniji od jezika svakidašnjeg života. Zato ne treba previše čuditi kada Kafka u svom romanu na jednom mjestu – iz čitateljske perspektive gotovo autorefleksivno – postulira da se ispravno »shvaćanje nečega i pogrešno shvaćanje tog istog ne isključuju posvema«.
Upravo se ovdje otvara mjesto za daljnji korak u interpretiranju Kafkine uporabe jezika. Premda je Anders precizno zacrtao put jedne jezično-filozofske interpretacije Kafkinih djela, on nije otišao korak dalje, nego se u svojoj studiji usredotočio na povijesno-književne i religijske elemente Kafkina opusa. Međutim, čvrstog smo mišljenja da je jedno takvo filozofsko čitanje Kafkina romana Proces – s fokusom na njegovoj uporabu jezika – ne samo moguće nego i presudno ako se dosita želimo približiti njegovu realno-nadrealnom svijetu zapletenom u zagonetnosti njegova jezika.
Takvo čitanje moglo bi se većim dijelom osloniti na Gadamerovu hermeneutičku metodu, dok bi određene postavke Wittgensteinove filozofije jezika mogle znatno doprinijeti pokušaju nadilaženja prividne nepomirljivosti Kafkina realno-nadrealnog svijeta. Preciznije kazano, Gadamerova filozofijska hermeneutika, koja je ovdje primarno shvaćena kao vještina i način tumačenja tekstualnih i vizualnih zapisa, govornih i muzičkih izričaja, umjetničkih ostvarenja i obrazaca ponašanja – u drugoj polovici prošlog stoljeća uživa sve veću pažnju u kontekstu književnosti, ali i teoriji umjetnosti općenito. S druge strane, filozofija Ludwiga Wittgensteina, osobito njegova kasna istraživanja povezana s filozofijom svakodnevnog jezika – osim nepresušnog izvora inspiracije među članovima Bečkoga kruga – u posljednjih su pet desetljeća dobila i nezanemarivu teorijsku afirmaciju u sklopu analitičke filozofije umjetnosti i estetičke teorije općenito. Dapače, Wittgenstein je na neke istraživače ostavio toliko snažan dojam da ga oni bez greške svrstavaju među značajne divove estetičke teorije, odmah uz bok Alexandera Gottlieba Baumgartena, Immanuela Kanta, Georga Wilhelma Friedricha Hegela, Martina Heideggera, Umberta Eca i ostale, a među kojima se opravdano našao i sâm Hans-Georg Gadamer. Jer zaista, Wittgensteinova filozofija svakodnevnog jezika, točnije njegovi koncepti jezičnih igara, obiteljske sličnosti i formi života bacaju novo svjetlo na poimanje umjetnosti, te osobite ljudske djelatnosti čiji se smisao, svrha i razumijevanje izgrađuju i razotkrivaju tek u složenom komunikacijskom procesu između umjetnika, umjetničkog djela i publike. Gadamerova filozofijska hermeneutika, s druge strane, čini jedan korak dalje, te ne objašnjava isključivo višestruku i višedimenzionalnu kompleksnost semiotičko-jezičnog odnosa između subjekta, objekta i konteksta umjetničkog čina, stvaranja i ostvarenja, nego ujedno afirmira i granice tog razumijevanja. Naime, kao što je poznato, Gadamer je svoje glavno djelo Istina i metoda najprije htio objaviti pod naslovom »Razumijevanje i zbivanje«. Taj podatak postaje tim zanimljivijim uzme li se u obzir i to da upravo pojam zbivanja zauzima jedno od središnjih mjesta u Gadamerovu hermeneutičkom univerzumu. Na tome je tragu potrebno primijetiti i to da se oba prva glavna dijela njegove knjige Istine i metode, u kojima se Gadamer kritički osvrće na umjetnost i povijest, gotovo svaki put privode kraju s uvidom u zbivanje kao njihovu pravu istinu i bît. Gadamer će tako na jednom mjestu ustvrditi da je svaki susret s jezikom umjetnosti istodobno i susret s nedovršenim zbivanjem, dok se razumijevanje – ne samo umjetnosti i umjetničkog jezika nego cjelokupnog hermeneutičkog univerzuma – pokazuje kao neraskidiv i nužan dio tog istog zbivanja.
U Kafkinu romanu Proces, narativno zbivanje upravo je ono što predstavlja svojevrsnu poteškoću, gotovo »nemoguću semantičku zagonetku« koju čitatelji nastoje značenjski razriješiti u kontekstu horizonta razumijevanja i shvaćanja vlastitog jezika, ali i jezika glavnih protagonista Kafkina romana. Iako bi, bez sumnje, poznavanje različitih aspekata povijesti umjetnosti i književnosti, te upoznatost s određenim biografskim i pravno-stručnim elementima Kafkina pisanja u velikoj mjeri pridonijelo razotkrivanju takozvanog »pravog značenja« njegove »nemoguće semantičke zagonetke«, ovdje se ipak čini da određena znanja iz područja jezikoslovlja i filozofije, posebice iz šireg područja filozofije jezika i filozofijske hermeneutike igraju ključnu ulogu. Dapače, čvrstog smo mišljenja da određena filozofska i jezikoslovna znanja popraćena odgovarajućom hermeneutičkom metodom, uz prikladan znanstveni aparat i kritički odmak, predstavljaju »izgubljeni ključ« za filozofsko čitanje Kafkina romana Proces.
Naime, ako Kafkinu uporabu jezika i sposobnosti Josefa K. za tumačenja smisla (npr. ljudskog prava, zakona i sudskog postupka) shvatimo kao određenu jezičnu igru, onda tumačenje Kafkina romana poprima posve drukčiju narav. Sada onda više nije toliko bitno postoje li biografski, religiozni, društveni, psihološki i zdravstveni utjecaji na Kafkino pisanje, nego postoji li način kako dokučiti Kafkine jezične igre, odnosno značenje i smisao iza onoga što se prividno čini kao da nije moguće zajedno misliti. Upravo na tom tragu leže prava filozofska uporišta Kafkinih djela, od kojih je njegov roman Proces možda čak i najveći poticaj na »filozofsko mišljenje«. Iako Kafka u romanu Proces, bez sumnje, progovara o raznim filozofskim problemima vezanim za stanje suvremenog čovjeka, poput prije spomenutog (I) otuđenja u modernom društvu, (II) apsurdnosti svakodnevnog života i (III) dehumanizirajuće prirode birokracije i pravnih zakona, Kafka svoje čitatelje najprije suočava s problemom tumačenja smisla i mogućnosti razumijevanja svijeta. Riječ je o ontološko-epistemološkom problemu prisutnom u filozofiji još od starih Grka, a koji nije ništa manje zastupljen i u suvremenim filozofskim raspravama. Premda postoje znatne poteškoće u tumačenju Kafkinih tekstova, koje su nerijetko popraćene sveobuhvatnom sumnjom u njihov smisao, zanimljivo je primijetiti i to da gotovo svi Kafkini likovi, ali i brojni interpretatori njegove misli, nerado odustaju od jezika kao alata za razumijevanje Kafkina realno-nadrealnog svijeta. Tako se čini da Josef K. – u potrazi za smislom u nevjerojatnim epizodama birokratskog ludila, pokušavajući shvatiti za što je optužen, tko ga i zašto optužuje – naposljetku dolazi do nemogućnosti tumačenja pravila tog bizarnog i besmislenog procesa. Iako je dehumanizirajući birokratski postupak koji se vodi protiv Josefa K., prema svemu sudeći, namješten i lišen bilo kakve pravne dosljednosti, osim neupitne nepravde i brojnih nelogičnosti pravnog procesa, apsurdnost situacije na tren otkriva i nemogućnost pomirbe s otuđenjem od vlastitog jezika. Naime, Josef K. ne govori, pod navodnicima, istim jezikom kojim se služe pravni djelatnici od kojih nastoji doznati bilo kakvu smislenu informaciju o navodnoj krivnji. Iako razumije što govore, ne vidi smisao u tome što čuje. Upravo u tome leži genijalnost Kafkine uporabe jezika kao pravog izvora problema tumačenja i mogućnosti razumijevanja realno-nadrealnog svijeta. U tom smislu, moglo bi se reći da se Kafka vješto igra s jezikom. Ili Gadamerovim jezikom rečeno, Josef K. ostao je zarobljen u horizontu vlastitog jezika, između smisla i besmisla, na granici onog razumljivog i nerazumljivog. Njegovo razotuđenje, povratak samome sebi, kako se čini iz Kafkina teksta, uopće i nije moguć – s obzirom na prirodu njegova jezika. Tako se pokazuje da »kafkijanski jezik«, tj. materinski jezik Josefa K., koji je neraskidivo povezan s gradbom značenja same fabule romana, ali i egzistencijalnim smislom »imaginarnog identiteta« glavnog protagonista romana, uopće ne dopušta »potpuno razotuđenje« – kako Josefa K., tako i Kafkinih čitatelja. U tom su smislu posebno znakovite sljedeće Kafkine riječi:
»Postoje tri mogućnosti, to jest potpuno oslobođenje, privremeno oslobođenje i odugovlačenje. Potpuno je oslobođenje, naravno, najbolje, samo ja ne mogu ni najmanje utjecati na donošenje takva rješenja. Prema mom mišljenju, nema tog čovjeka koji bi mogao ishoditi potpuno oslobođenje.«
***
Stoga, i time ćemo zaključiti, ako zaista želimo filozofski čitati Kafkin roman Proces, odnosno prepustiti se njegovu poticaju na »filozofsko mišljenje«, onda najprije moramo prestati tražiti smisao u besmislu te pokušati su-misliti ono nepomirljivo, jer u suprotnom – kako nas Kafka nastoji upozoriti – lutat ćemo njegovim realno-nadrealnim svijetom tražeći odgovore poput Josefa K.