Vincenzo Trione, Prologo celeste. Nell'atelier di Anselm Kiefer, Torino: Einaudi 2023.
U studijama suvremene povijesti umjetnosti nedostajala je jedna tako opsežna i rigorozna knjiga koja bi djelo Anselma Kiefera konsakrirala kao jedno od najznačajnijih djela u prošlom stoljeću. Sada je ta praznina ispunjena knjigom pod naslovom Prologo celeste [Nebeski prolog] Vincenza Trionea, objavljenoj u nakladničkoj kući Einaudi. Knjiga sažimlje promišljanje koje je započelo već krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća i koje je odista vrijedno cjeloživotnoga studija.
Jedna od najsugestivnijih ulaznih vrata, koja Trione otvara čitatelju kako bi ušao u labirintsku dimenziju Kieferova djela, jest odnos umjetnika s ruševinama. Čini se da je to, čak i biografski, bila prva poetska gesta malog Anselma koji se – suočen s razvalinama koje su u njegovoj zemlji (rođen je u Donaueschingenu, Njemačka, 1945) izazvala strašna bombardiranja Drugog svjetskog rata – trsi izvući iz njih prve male arhitektonske i skulptorske forme. „Igrah se među ruševinama, ne imah ništa drugo. Samo cigle.“
No raditi s onim što ostaje nije samo okolnost diktirana ratnim nasiljem, nego postaje najvlastitijom šifrom njegova cjelokupna djela. Apokalipsa nikada ne uništava sve, nego uvijek iza sebe ostavlja hrpe razvalina, krša, otpada, ruševina, nađenih stvari. To je obilježje prve traume koja se ogleda u cijelom Kieferovom radu: krv, smrt, užas, nasilje, neutješna bol gubitka.
Umjetnik ne uklanja taj traumatizam, nego ga uzima kao materia prima svoje umjetnosti u gesti koja se doima ujedno oplakujućom i iskupljujućom. S jedne strane, riječ je o tome da se ne želi zaboraviti, da se opet prođe, kao u nužnoj prisili ponavljanja, kroz ratna razaranja.
S druge strane, postaje odlučnim ne prepustiti zadnju riječ smrti, pokazati da čak i tamo gdje je njezin „žalac“ pogodio život vazda postoji mogućnost da se od onoga što ostane učini „sveto sjeme“, kao što je prorok Izaija govorio da će biti određeni da postanu „panjevima” oni koji će preživjeti uništenje Jeruzalema. To je ono što Kiefer nastoji učiniti: transformirati panj ruševine u sveto sjeme. Ne samo u ponavljajućoj vangogovskoj prisutnosti velikih crnih suncokreta koji evociraju neukrotivu snagu sjemenke, čak i ako je spaljena, nego, općenitije, u njegovu očuvanju sjećanja na ono što je bilo, u njegovoj upornosti da ne želi zaboraviti.
U isto vrijeme, umjetničko stvaranje također je pokret koji se, polazeći od našeg povijesnog podrijetla, otvara prema vremenu koje se još nije dogodilo, prema budućnosti koja još nije ni viđena niti upoznata. S jedne strane, Kiefer zadržava vrijeme koje prolazi u materijalima koje koristi u svojem slikarstvu. Posrijedi je arheološka karakteristika njegova rada koji pretvara, na primjer, jednostavan šivaći stroj, „omotan paukovom mrežom od trnja“, u svojevrsni „krhki spomenik“. Ali kiferovski spomen nikada nije odvojen od traume, jer je prošlost još uvijek nužno prisutna. S druge strane, zadaća umjetnosti nije ukloniti realnost traume, nego je povratiti u obliku koji je kadar prezentirati njezinu tragičnost i, istodobno, njezino iskupljenje.
Zbog toga Trione smatra Kiefera anti-Andyjem Warholom. Ne radi se o spljošnjavanju na sadašnjost, nego o težnji za novom budućnošću. Pa ipak, Kieferova tragična dimenzija života preintenzivna je da bi se mogao njegovati bilo kakav oblik iluzionizma, uključujući i onaj utopije. Umjesto toga, budućnost poprima karakter transformacije koja je neprestano u toku. Spomen nije groblje uspomena, nego arsenal s vlastitim životom, sačinjen od tragova koji nikada ne prestaju mrmljati, od živih fragmenata koji teže osvojiti novi oblik.
U izvanrednoj zakladi Barjac (kojoj su posvećene prekrasne stranice), kao i u Croissyju, Kiefer akumulira sve vrste materijala kao da su ostaci neke daleke epohe. On kao svoju uzima Warburgovu lekciju, koji je ono božansko smještao u detalje stvari. Svaki od ovih predmeta lirska je materijalizacija vremena uhvaćena u „asistemsku polifoniju“ koja umije utjeloviti, kao u protoku, sam puls vremena. Iznova ruševine, ostaci, napušteni, istrošeni, izumrli, iscrpljeni, demodirani i neupotrebljivi predmeti. Da bismo preko njih opetovano otkrili tajnu vremena, potrebno je probiti dijafragmu njihove konvencionalne upotrebe. Samo na taj način mogu se pojaviti, piše Trione, ne kao potrošački predmeti, nego kao „idoli čudesnog“. Još jednom ono što se čini mrtvo, zapisano svom kraju, zahvaljujući radu umjetnosti, može biti uskrsnuto i vraćeno u život. U tom smislu, rad spomena ne upada u nostalgični resantiman, nego se naginje naprijed, retroaktivno ulijevajući novo svjetlo na sve što je bilo.
Kako Trione bilježi, ovo je Kieferov temeljni antiidealizam: nisu ideje te koje daju oblik bezobličnoj materiji, nego je materija ta koja se nudi kao beskonačni proizvođač oblika. Umjetnik-alkemičar može proizvoditi samo iz uništenja i, stoga, iz duboko ikonoklastičkog poziva. Ovdje se iznovice vraća prva gesta malog Anselma, koji sastavlja u nove oblike ono što je preživjelo tragediju rata. Poput njegovih poznatih tornjeva, koji stoje u stanju trajne krhkosti i pod čijim podnožjem leže ostaci katastrofe.
Posrijedi je, kako Trione prikladno sažimlje, „alkemijski poiesis“ kadar učiniti „svaki ostatak nečim drugim od sebe, u kontinuiranom proizvođenju“. Ukratko, svaki put umjetnost tako ostvaruje svoje čudo: preobražava ožiljak u pjesništvo.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
Massimo Recalcati, Anselm Kiefer, l’alchimista che trasforma la cicatrice in poesia, La Repubblica, 30.12.2023.