Nasilje kao takvo uvijek je nagla,
odsječna alternativa riječi. Ono ne nastaje kao jednostavan životinjski nagon,
nego kao prečac, kratki put, kako bi Freud rekao, koji nekom subjektu ili ljudskoj
grupi može omogućiti da postigne vlastiti cilj bez odlaganja.
Doista, ako prakticiranje riječi uvodi
distancu, kompleksnost, posredovanje, pregovor i dijalog, nasilje obećava
neposrednu realizaciju vlastitog instinktivnog zadovoljstva.
Nasilje uvijek sa sobom nosi iskušenje,
naime, iskušenje da se postigne cilj bez stupanja na mukotrpne puteve što ih
nameće riječ: udaranje rivala u ljubavi, prisvajanje željenog objekta,
isticanje vlastite superiornosti, demonstriranje vlastite snage, prakticiranje užitka
ugnjetavanja, ponižavanje nezaštićenih, pokoravanje neprijatelja.
U tom smislu, nasilje mladih koje danas
ispunjava stranice crne kronike, bilo individualno ili kolektivno, uvijek je
predpolitičko. Čak i kada poprima oblik bande ili čopora, njegov povod ostaje
duboko individualistički: ne cilja na promjenu svijeta, nego na narcističku
afirmaciju vlastitog ega. Drugi
se ne priznaje i prepoznaje kao sugovornik, nego se svodi na suparnika,
prepreku, metu koju treba pogoditi i eliminirati.
Nož zamjenjuje riječ u iluziji
uspostavljanja onoga koji ga koristi kao svemoćnog gospodara života drugih.
Ograničenje biva odbačeno, a s njim i
svaki osjećaj ljudskog bratstva.
No psihoanaliza uči da iskustvo
frustracije koje izvire iz susreta s nepremostivom granicom predstavlja nužan
prijelaz prema humanizaciji života: ne može se imati sve, ne može se uživati
sve, ne može se biti sve. Samo
prihvaćanjem svojih granica želja se može artikulirati, transformirati, pronaći
civilizirane načine izražavanja, postati željom koja ima moć rađanja.
Bez ograničenja - bez iskustva frustracije
- ne postoji konstitucija subjekta, nego samo poriv koji zahtijeva trenutno
zadovoljstvo. To je društveni
imperativ koji danas dominira našim individualnim i kolektivnim životima.
Iz tog razloga, suvremenom obrazovnom
diskursu sve je teže pokazati važnost frustracije i njezine simboličke
metabolizacije u svakom formativnom procesu. Naše
je vrijeme zamijenilo osjećaj za nemoguće - nužan za humanizaciju života -
individualističkom himerom da je uvijek sve moguće.
Kultura rezultata (učinka), brzog uspjeha,
vidljivosti i virtualnosti hrani ideju da svaka želja mora pronaći svoje
spektakularno ispunjenje, bez čekanja ili truda.
U ovom scenariju, granica se više
ne pojavljuje kao prag koji ima moć rađanja, nego kao nepodnošljiva nepravda.
Upravo se tu javlja mladenačko iskušenje
nasilja. Umjesto
dugog puta obrazovanja, nameće se iluzija prečaca, neposrednog pristupa
zadovoljstvu. Naprotiv,
znamo da ako postoji subjektivni formativni učinak, to je samo zahvaljujući
simboličkim razradama frustracije.
Pribjegavanje nasilju nastoji
negirati svaku frustraciju požurujući obavezni rast.
Nasilje ne podnosi vrijeme čekanja, ne
priznaje dugo vrijeme prolaza, ne prihvaća mukotrpno posredovanje riječima:
ono, kako je jednom rečeno, želi sve i želi odmah.
Iz te perspektive, kao što sam već
primijetio u drugim prilikama, za psihoanalizu postoji duboka sličnost između
nasilja i halucinacije. Oboje
funkcioniraju kao „prečaci“ do zadovoljenja. Ako,
na primjer, postizanje zadovoljstva radom zahtijeva vrijeme, trud i žrtvu,
zadovoljstvo obećano nasiljem nudi (halucinantnu) iluziju da će ono biti
postignuto jednim udarcem, jednim činom. To
je užitak bez povijesti, bez sjećanja i bez budućnosti.
Odgajanje, dakle, ne znači zaštititi djecu
od svake frustracije, nego ih naučiti da prihvate i toleriraju teret
frustracije ne pretvarajući je u nagon za bijesnim uništenjem.
Uvijek bismo trebali imati na umu da riječ
nije samo instrument komunikacije - kako bi nas zli pragmatizam našeg vremena
htio natjerati da vjerujemo - nego jedini Zakon koji humanizira život, jedina
prava alternativa nasilju. Riječ
nije namijenjena moraliziranju naše djece, nego otvaranju nečuvenih prostora
smisla, pothranjivanju propulzivne moći želje. Tamo
gdje kruži riječ, nasilje gubi svoju zavodljivu moć.
Tamo gdje se ograničenja priznaju kao
ljudsko stanje, kratki put prelaza na nasilni čin više nije jedini resurs
dostupan za toleriranje frustracije.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
Massimo Recalcati, Cosa
succede quando il coltello vince sulla parola, La Repubblica,
29.1.2026.