(dva osvrta)
1.
U dvadesetim godinama između dva svjetska rata, kategorija egzistencije privlačila je kao magnet teorijske umove iz mnogih područja mišljenja. U Njemačkoj, gdje se ukrštala s fenomenološkim povratkom „samim stvarima“, angažirala je, između ostalih, Karla Bartha, Karla Jaspersa i ranog Heideggera; u Francuskoj Gabriela Marcela, Jeana Wahla i ruskog prognanika Leva Šestova. Svi su težili filozofskom okretanju od oblasti a priori i sistema prema neponovljivom karakteru egzistencije; svi su bili hranjeni Kierkegaardovom renesansom i pogođeni Zaratustrinim epohalnim nagovještajima.
Prije nego što
je postala egzistencijalizam i prelila se iz Sartreove Francuske u
umjetnost i običaje nakon Drugog svjetskog rata, filozofija egzistencije
označavala je rezervat za lovce na transcendenciju i govorila jezikom
metafizike.
Promatrati
svijet polazeći od egzistencije – to jest, od onog načina bivstvovanja koji
označuje kontingentno „kako“, a ne esencijalno „što“ – ne sužava nužno viziju:
svojim nestalnim pragovima, egzistencija nudi filozofiji područje mogućeg i
drži na distanci carstvo danosti.
Rachel Bespaloff (1895–1949) –
žena, Židovka, Ukrajinka – neusporediva je, koliko i zaboravljena
protagonistica ovog rezervata.
Odrasla u Ženevi u obrazovanoj
obitelji – njezin otac, Daniel Pasmanik, bio je teoretičar cionizma, a majka
profesorica filozofije – studiju klavira i kompozicije privukao ju je vrlo
poseban muzički talent. Uz diplome iz filozofije i književnosti, stekla je i
diplomu iz „ritmičkog plesa“, zahvaljujući kojoj dobiva ponudu za profesoricu u
Operi Garnier. Rachel se tako nastanila u slobodnom i živahnom Parizu
poslijeratnog razdoblja i tamo pronašla autentični intelektualni dom.
U Operi je
potpisala četiri koreografije, a zatim je otišla kada je započelo desetljeće
ključnih promjena: udala se za Nassima Bespaloffa i dobila kćer, te upoznala
(1925) Leva Šestova, koji je u njoj ponovno probudio demona filozofije. U svom
krugu židovskih prognanika i filozofa egzistencije, Madame Bespaloff upoznala
je Daniela Halevyja i Benjamina Fondanea, raspravljala s Husserlom, sudjelovala
u raspravama i zadivila svoju publiku.
Pisanje ju je,
čini se, pritisnulo tek kasnije, gotovo kao zamjena za izgubljene susrete,
nakon što je 1930. napustila Pariz kako bi slijedila svoju obitelj na selo, a
1942, progonjena antisemitskim zakonima, morala je napustiti Francusku zbog
novog američkog progonstva.
Prva pisana
djela počela su kružiti bez njezina znanja, odmah prelazeći iz ruke u ruku i
otvarajući joj vrata prestižnih časopisa: Bespaloff se otkrila kao majstorica
filozofskog pisanja; sve čega se dotaknula zasjalo je.
Njezini eseji
uglavnom nastaju iz lektira, iz potrebe da ih razjasni pisanjem ili da ih
prenese u dugim pismima prijateljima – Wahlu, Halevyju, Marcelu, Fondaneu,
Schiffrinu – koji ponekad izričito potiču njezino „autorsko čitanje“. To je
slučaj s dugim ogledom o Heideggerovom djelu Bivstvovanje i vrijeme – te
1932. godine još uvijek neprevedeno u Francuskoj – kojim je odgovorila na
zahtjev Daniela Halevyja. Njezin cjelokupni opus tako poprima i oblik vrlo
personalne filozofske korespondencije s plejadom uglednih autora, od Wahla do
Sartrea.
Tek u
posljednjih nekoliko desetljeća, zahvaljujući raspršenim izdanjima, ova
prvorazredna misliteljica, u mnogočemu udaljena od vršnjakinja, filozofkinja
poput Hannah Arendt i Simone Weil, započela je izranjati iz zaborava.
Izdavačka kuća
Castelvecchi, sada predstavlja svjetsku premijeru njezinih cjelokupnih djela –
objavljenih i neobjavljenih, uključujući pisma – s prvim od četiri planirana
sveska (Rachel Bespaloff, Vječnost u trenutku. Francuske godine (1932–1942),
uredile Cristina Guarnieri i Laura Sanò, s predgovorom Monique Jutrin).
Čitateljica iz
egzistencijalne nužde – svako djelo je „riznica neizvjesnosti“ koja nudi
„mogućnost da se ne ugušimo“ – Bespaloff rezervira svoje pisanje za tekstove
koji prikazuju unutarnje presvlačenje, gdje „svijest odbacuje mrtvu kožu starih
koncepata, stvara nove organe i iskušava njihovu snagu i domišljatost.“
Popis prvih
autora kojima se obraća – Green, Malraux, Marcel, Kierkegaard, Šestov i
Nietzsche – otkriva srž njezina istraživanja: svi oni teže, poput muzike,
„transformirati mogućnost egzistencije u objekte svijesti, neukrućujući ih u
pojmove“. U svakom metafizičaru određenog tipa – pjesniku, filozofu,
romanopiscu – Bespaloff vidi „kompozitora koji teži da iz muzike izmami moć da
iz kaosa izvuče slobodu i zakon“.
U neskladu između stvarnosti koju
traže i stvarnosti koju odmjeravaju svojim pogledom, muzika im nudi utočište,
„uvjeravajući ih da predmet njihove potrage postoji, da se već utjelovio, da
posjeduje jezik“. Razvijajući supstancu zvuka u vremenu, muzika „čini da se
pojavi bezvremenski ostatak izgaranja sati“, otkrivajući stvarnost.
Pitanje
transcendencije leži u cjelini unutar ovog luka napetosti između stvarnosti i
senzibilnosti koji dominira unutarnjom borbom i kojem svaki autor dodjeljuje
drugačije ime: Volja za moć, Potraga za Bogom, Poetska mašta, Sudbina. To je
iscrpljujuća borba: „stvarnost i senzibilnost stvaraju i uništavaju jedno
drugo, jedno drugome su prilika i prepreka, izgovor i cilj.“ Bespaloff potiče
svoje autore, posebno kada vjeruju da mogu izaći kao pobjednici, postižući mir
po cijenu sakaćenja. Nakon što je oživjela njihove impulse, poziva svakog od
njih da ih slijede do kraja, bez oklijevanja: nesreća svijesti ne liječi se
potjerom za fatamorganom primitivne nevinosti; između nostalgije za vjerom i
same vjere uvijek ostaje ponor; spekulacije koje imaju za cilj zamijeniti
misterij bivstvovanja logikom bivstvovanja osuđene su na propast. Bespaloff
odbija pasti u mistično razoružanje ili pobjeći iz tragičnih dubina života.
Nijedno pomirenje je ne mami, kao što je nijedna pozicija ne zadržava. Napor
razumijevanja zahtijeva stalni prodor protiv onoga što se čini da stvarnosti
nudi konačni inteligibilni karakter. U „strašnom odmrzavanju“ koje je proizvela
Nietzscheova misao – gdje se „veliki blokovi apsoluta udaljavaju“ – i pod
ogromnim pritiskom povijesti koja priprema holokaust, jedinom fiksnom točkom za
Bespaloff naposljetku se čini Sveto pismo, a unutar Svetog pisma, proroci. Uz klasični
izvor, biblijski izvor je mjesto gdje „imamo svoju domovinu“ i gdje
je poziv na pravednost najočitiji. Njezino ponovno čitanje Homerove poeme (O
Ilijadi) ističe se upravo jukstapozicijom s Biblijom. „Ove dvije knjige
nude nam utjehu koja nam je potrebna: dodir s istinom usred naših borbi, na
konkretnoj razini.“
I možda je
upravo odjek te „istinitosti“ ono što pisanju Rachaele Bespaloff daje njegov
karakterističan poetski ton.
2.
Kartušine,
jednostavne fusnote, to je ono što Rachel Bespaloff naziva svojim prvim
filozofskim pokušajima. Zapisane
noću, „samo za sebe“, kasnije ih je ukrao njezin suprug, koji ih je potajno
pokazao Danielu Halévyju, koji ih je proslijedio Gabrielu Marcelu, koji ih je
proslijedio Henryju Gouhieru, Jacquesu Maritaineu, Jeanu Wahlu...
Pariz između dva
svjetska rata – slobodan, živahan, gostoljubiv – kontekst je za ove spise i ove
razmjene. Rachel je
tamo stigla u dvadesetima iz Ženeve, gdje je njezina obitelj obrazovanih
ukrajinskih Židova tražila utočište i toleranciju.
Školovana u plesu i s diplomom klavira, za
koji je imala vrlo poseban talent, Rachel je započela obećavajuću karijeru u
Pariškoj operi, gdje joj je ponuđena katedra za muziku i euritmiku.
No, upoznala je Nassima Bespaloffa, udala
se za njega i dobila kćer s njim, ubrzo napuštajući Operu, iako nikada klavir.
U krugu ruskih
prognanika koje je često posjećivala, Ukrajinac Lav Šestov potaknuo je njezino
„filozofsko buđenje“ i vodio njegove prve pokrete: kritika arhitektonskih
pretenzija uma, privilegij dan egzistenciji u potrazi za istinom, „metafizička“
otvorenost povijesti kao jamstvo slobode – teme koje su u to vrijeme vodile do
„filozofije egzistencije“ i koje će nastaviti karakterizirati razmišljanja
Rachel Bespaloff čak i nakon njezina odvajanja od Šestova i bliskosti –
istinskog intelektualnog partnerstva – s Jeanom Wahlom.
Vođena oštrom
inteligencijom i sigurnim konceptualnim talentom, Rachel Bespaloff čita i čita
pohlepno. Ne vode je
historiografski interesi, nego posebna hrana koju crpi od autora.
Za nju su filozofski tekstovi „riznica
neizvjesnosti“ koja nudi „mogućnost da se ne ugušimo“, a čitanje je, umjesto
metodičnog puta, prava egzistencijalna borba prsa o prsa.
Svi njezini
tekstovi nastaju iz čitanja, diktirani neodložnošću da ih razjasni pisanjem ili
da ih prenese u dugim pismima prijateljima u Parizu (Wahl, Halévy, Marcel,
Fondane, Schiffrin) s kojima održava dijalog i koji su ostali u Parizu, dok je
ona već 1930. bila otrgnuta od njega kako bi slijedila svog supruga na selo, a
zatim 1942, nakon rasnih zakona, potražila sigurniji egzil u inozemstvu.
Posvećeni
prvenstveno suvremenim autorima, a napose „filozofima egzistencije“ –
uključujući Martina Heideggera, kojeg je čitala među prvima u Francuskoj –
spisi Rachel Bespaloff kružili su u kulturnim i kreativnim ambijentima,
animiranim ruskim egzilantima i intelektualcima židovskog podrijetla, istim
onima koji će, s novim egzilom, nastaviti oplođivati američku kulturu, a
zatim i europsku misao u cjelini.
Neki tekstovi
pojavili su se u prestižnim časopisima, drugi su sakupljeni u jednom svesku (Cheminements
et carrefours, Paris 1938); u
godinama njezina američkog egzila, istaknula se njezina knjiga O Ilijadi,
kojoj je prvi napisao uvod Jean Wahl (1943), a zatim Hermann Broch (1947,
prevela Mary McCarthy).
Ovo važno
postignuće korespondira sa skromnim radom i veoma napornim životom: cijela
obitelj ovisila je o njezinom zaposlenju kao profesorice francuskog jezika na
slavnom Mount Holyoke Collegeu. U
trenutku njezine smrti – dragovoljne (plinom, ostavivši poruku: „Ne tražite
druge uzroke mog samoubojstva osim mog krajnjeg umora“, prim. prev. M. K.) –
1949. godine, u dobi od 54 godine, korpus neobjavljenih djela daleko je
premašio broj objavljenih djela. Rachel
Bespaloff polako je padala u zaborav.
Tek u
posljednja dva desetljeća, zahvaljujući izdanjima i ponovnim izdanjima, njezina
se figura ponovno počela pojavljivati kao figura misliteljice prvog reda, s
autonomnim profilom i možda još u potpunosti neodmjerenom distancom u odnosu na
Hannah Arendt i Simone Weil, filozofkinje koje su poznatije od nje, a s kojima
je vezuje neposredna blizina iskustava i čitanja.
Mali, zgusnuti
esej objavljen u njezinom prvom talijanskom prijevodu s vrijednim uvodom
(Rachel Bespaloff, Trenutak i sloboda, prevela i uredila Laura Sanò,
Einaudi) rječit je dokaz. Namjerno postuman – završila ga je nekoliko mjeseci
prije zakazanog susreta sa smrću – esej se istodobno predstavlja kao teorijsko
nasljeđe i kao optužnica u jednom od najžešćih intelektualnih i političkih
sporova.
Protagonist je
Montaigne, koji stupa u prednji plan kao filozof egzistencije. Poput
Augustinovih Ispovijesti, njegovi Eseji „pružaju koncepciju
trajanja prema kojoj trenutak dovodi slobodu u pitanje“, to jest, oni se bave
pitanjem vremena u smislu ega koji je lišen jamstava kontinuiteta i koji
postaje osjetljiv na stalni protok vlastitog bivstvovanja. Nije dopušten
nikakav mistični bijeg, niti ikakvo uskrsnuće; nepotpunoj prirodi postajanja
(bivanja), Montaigne suprotstavlja oblik vječnosti koji je u potpunosti sadržan
u imanenciji: to je punina sadašnjosti, koja se dostiže pažnjom i donosi sa
sobom užitak, tijela i duha.
U svom humanizmu, koji teži punom
životu, Montaigne Rachel Bespaloff otiskuje se prema Nietzscheu, najavljuje ga
(„Nije li to Montaigneova lekcija koju Zaratustra prenosi svojim učenicima kada
ih potiče da ostanu vjerni zemlji?“) i čak ga nadilazi, budući da ne zahtijeva
da se čovjek žrtvuje kako bi pripremio dolazak nadčovjeka. „Montaigne je
zadovoljan s čovjekom jer ga vraća na njegovo pravo mjesto, između bivstvovanja
i ništine, između veličine i osrednjosti.“
Ovaj Montaigne se distancira od
modernih prije svega svojim namjernim uklanjanjem tragičnog. Doista, ostaje
pitanje koliko vrijedi njegova mudrost u situacijama u kojima čovjek postaje
„suvišan“ i sistematski se eliminira. „Može se blagosloviti život bez
ignoriranja užasnog, i Montaigne je to učinio. Blagosloviti život u stočnim
vagonima, namijenjenim tvornicama smrti, sasvim je druga stvar. Mudrac ne ulazi
u te vagone.“
Optužba je
prije svega politička: njegova pravda se zaustavlja nadomak paljbe, njegova
ravnoteža nije poljuljana ugnjetavanjem, revolucija nije u njegovim programima.
Između kapitalizma
i totalitarizma, Montaigne, „čisti liberal“, možda je tražio neograničeno
reformabilan poredak i mirni postepeni napredak.
Odavde, iz ovog
pakla optužbi, esej se uzdiže do žestokog obrambenog odgovora, koji pomiče
razinu spora u stranu i naviše: sloboda trenutka niti opravdava niti
iskupljuje, ne rješava se u djelovanju, nego u „egzistencijalnoj evaluaciji“
koja zahtijeva korak unatrag, suzdržavanje od djelovanja, držanje povijesti na
distanci. Za
Montaignea nije riječ o odbijanju angažmana, nego o tome da se ne damo njime
zanijeti, o jamčenju slobode „propitivanja sredstava i ciljeva“.
Može ga se
optužiti da nije ništa više od buržoaskog liberala, ali moramo imati na umu,
zaključuje Bespaloff, da „srednji put između krajnosti često nije širi od žice
po kojoj se napreduje čudom ravnoteže. Montaigne ne odgovara na sve naše
probleme. Dovoljno smo već rekli: Nije sišao u pakao. Skromno nas uči da život
ne pretvaramo u pakao. A to je već veoma teško.“
Preveo s
talijanskog Mario Kopić
Michelina
Borsari, Eccoci. Venti scritti filosofici, Modena 2025.