Znano je da je alkemija temeljna referenca u Kieferovom razumijevanju procesa umjetničkog stvaranja. Nije slučajno da je Massimo Cacciari jednom definirao njegovo djelo kao "alkemijski poiesis", kadar učiniti ruševinu svetom, svršetak novim početkom. Kiefer o tome posebno raspravlja u svojim predavanjima na Collège de France. Prije svega, ono što ga najviše zanima jest analogija između alkemije kao procesa transformacije i umjetničkog stvaranja. Kako se siromašan, ponizan, taman metal može pročistiti do te mjere da postane srebrom i zlatom? Kanonski gledano, alkemijski proces slijedi kretanje od olova, prolazeći kroz srebro, do dragocjenog sjaja zlata. Ovaj se proces može teleološki interpretirati, to jest kao kretanje koje se od najnižih razina postupno uspinje prema najvišima ili, kako vjerujem da nas Kiefer potiče, kao iskupljenje škarta, kao pretpostavka najniže točke kao najviše. To je tema koju je pokrenuo i prorok Izaija: panj koji ostaje – neizbrisiv znak uništenja jeruzalemskog hrama – mora postati svetim sjemenom.
To je isto ono što se događa u evanđeoskom čudu svadbe u Kani, o kojem pripovijeda evanđelist Ivan: nije uzvišeno vino ono koje zamjenjuje smrdljivu vodu, nego je smrdljiva voda - voda sadržana u mješinama korištenim u ritualu čišćenja ruku svadbenih gostiju - već sama po sebi uzvišeno vino. U tom smislu i Kiefer može potvrditi, pozivajući se upravo na proces alkemijske transformacije, da je "transformacija već prisutna u stvari". Stoga se nijedna autentična transformacija ne može smatrati pukom zamjenom. Propadljiva tvar, ostaci, otpadak, olovo, nisu jednostavno zamijenjeni zlatom jer je zlato već u potpunosti u propadljivoj tvari, u otpacima, u ostatku, u olovu. Svjetlost zlata već je u potpunosti u olovu jer sjena nije suprotnost svjetlosti, nego je, kako ističe Claudio Parmiggiani, sama njezina krv.
Trebali bismo dakle pažljivo razlikovati dimenziju ostatka od rigidno melankolične dimenzije škarta ili otpatka. To je osjećaj koji i Peter Handke prenosi nakon posjete Barjacu (nakon što je napustio Njemačku 1992, Kiefer je preuzeo La Ribaute, staru tvornicu svile u Barjacu, na jugu Francuske; prim. prev. M. K.): ostaci nikada nisu shvaćeni kao otpaci, jer "svaki ostatak nije recikliran, nego konzerviran i odložen kao vrijednost. U stakleniku, tako velikom i bogatom, nije bilo niti jednog trulog povrća ili suhog voća." To znači da se ostatak ne može shvatiti kao otpadak ili jednostavno škart. Alkemijski proces transformacije ne podrazumijeva zamjenu materije nego promjenu pogleda i položaja. Ako u olovu već postoji zlato, ako u sjeni već postoji svjetlost, ostatak nije puki škart ili otpad, nego, kako bi Izaija rekao, "sveto sjeme". Olovo nije naprosto na početku procesa, predodređeno da kasnije postane zlatom, nego je već zlato. To znači da materija, čak i ona koja se čini najudaljenijom od svjetlosti, sadrži iskru duha.
To je onaj trenutak što ga, kako navodi Kiefer, opisuje Paul Celan: "vrijeme je da se kamen prigne cvjetanju". Ukratko, svaki put kad umjetnost ostvari svoje čudo, ona preobražava ožiljak u poeziju, dajući novi oblik katastrofi. To se očituje, na primjer, u Kieferovim djelima sastavljenim od olovnih knjiga koje su, kao takve, nečitljive: ne mogu se listati, ne mogu se držati u rukama, njihov sadržaj se ne može upoznati. Pa ipak, one ga zadržavaju, čuvaju ga upravo u njegovoj nepristupačnosti. Upravo dijalektika između bivstvovanja i ništine, između stvaranja i uništenja, karakterizira sav Kieferov umjetnički rad. Zato on čak može tvrditi da veličina njegovih poznatih tornjeva leži u njihovom urušavanju. Nije slučajno da je rastvaranje (disolucija) temeljni trenutak u alkemijskom procesu, budući da bez njega ne bi moglo biti novog oblika jer, kako Kiefer precizira, "prvo dolazi do rastvaranja, a zatim do zgrušavanja (koagulacije)".
Ali uzmimo stvari u njihovu redu: prva faza procesa alkemijske transformacije uključuje nigredo (stanje crnoće), bezoblično i ponorno realno iz kojeg započinje svaki proces stvaranja. Oblik stječe svoju snagu samo ako potječe iz ove bezgranične tame. Posrijedi je, kako bi Jung rekao, spori proces individuacije. Međutim, nije Ego taj koji jača, nego, zahvaljujući sudaru s bezobličnom silom nigreda - s crnilom Zastrašujućeg -, on se nastoji rastvoriti, praveći mjesta za Vlastitost (Selbst). Na taj način Kiefer ističe potrebu da se izgubimo, nestanemo, utonemo u Zastrašujuće, u nigredo, kako bismo se pronašli u drugom obliku. To znači da nigredo koji je na izvorištu alkemijskog procesa nije jednostavno prevladan ili uklonjen, budući da se samo iz njega može izvući novi oblik života. Zato Kiefer neraskidivo povezuje stvaranje s uništenjem, postavljajući upravo u katastrofu središte svog djela. Na to podsjeća i Jung kada tvrdi da je prva materija (materia prima) na kojoj alkemičar radi "tama našeg uma", "crna zemlja", zemlja "crna, crnja od crnoga (nigrum nigrius nigro)".
Prema Bionu, nahodimo se u srcu iskustva analize: svaka promjena je nužno katastrofična jer potkopava stabilni poredak okvira realnosti i principa identiteta na kojem se temelji naš ego, potičući svijest da se oslobodi svojih lažnih izvjesnosti kako bi napredovala prema nepoznatom, onome što još nije spoznato, viđeno ili znano. Zato se već od samog početka u svakom Kieferovu djelu zamjećuje katastrofa: "Kada započnete sliku, već percipirate njezino uništenje. Egzistencija i destrukcija slike uvijek su prisutni istovremeno." Dakle, nikakva transformacija nije moguća ako se ne pođe od kaosa i katastrofe. Istovremeno, u slikarstvu je uvijek u igri neko novo rođenje: "Slikari - kako Deleuze navodi u jednoj tezi koju bi Kiefer vjerojatno u potpunosti podržao - ne rade ništa drugo nego slikaju samo jednu stvar, početak svijeta." Nije slučajno da obojica inzistiraju na tome da je prva faza kreativnog procesa - u radikalnoj analogiji, prema Kieferu, s alkemijskim - upravo vrijeme "Kaosa". Doista, njegov preliminarni prolaz je nužan kako bi se oblikovao novi svijet.
Moramo se odvojiti od onoga što je već učinjeno, viđeno, naslikano, od svega što bi se moglo činiti kao puka replika, od stereotipa, kako bi rekao Roland Barthes, od klišeja koji zatrpavaju prazan prostor slike, čineći ga već zasićenim. Drugim riječima, radi se o tome da se platno učini istinski bijelim, da se izbrišu svi klišeji koji na njemu žive kao paraziti, da se u njegovo središte postavi, kako to Deleuze poetski kaže, iskustvo odsutnosti, ekstremne samoće, Sahare. Jer samo iz ove pustinje, iz ove "apsolutne praznine", kako bi rekao Kiefer, može nastati nova prisutnost.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
Massimo Recalcati, Anselm Kiefer, quando l’arte trasforma il mondo, La Repubblica, 22. 1. 2026.
*Naslovna fotografija: Anselm Kiefer, The High Priestess/ Zweistromland, 1985 - 1989