Moć ne dolazi u ruke pojedinca koji zna, nego u ruke onih koji, često samo zato jer su glupi, misle da znaju i mogu druge u to uvjeriti.
Važna odrednica modernih političkih razmatranja je napuhavanje uloge ličnosti u upotrebi moći. U stvaranju te zablude sudjeluje velik broj činilaca. Prvi je povijesni ugled tzv. velikog vođe. Mnoge od tih ličnosti - od Mojsija do Marxa, Hitlera, Staljina, Winstona Churchilla i Franklina D. Roosevelta - posjedovali su nesumnjivu sposobnost pridobivanja ili potčinjavanja drugih za svoje nakane i ciljeve. Takva ličnost omogućavala im je pristup kondignoj, kompenzacijskoj i kondicioniranoj moći. Ti ljudi - a efektom jake i mnoge daleko običnije ličnosti što su se našle na visokim i utjecajnim položajima - veličaju se i mnogi im se dive. Tako se zapravo njihovoj ličnosti pripisuje u zaslugu ono što bi se zapravo moralo pripisati u zaslugu njihovom imetku ili organizaciji.
I taština sudjeluje u preuveličavanju uloge ličnosti. Funkcionarima korporacija, televizijskim voditeljima ili političarima ništa nije tako ugodno kao vjerovanje da su jedinstveno obdareni vrlinama koje su potrebne za vođenje drugih ljudi, a koje proizilaze iz osobnog šarma, inteligencije ili natprosječnih retoričkih sposobnosti, i da zato imaju urođeno pravo da zapovijedaju drugima. A kad takav pojedinac u to vjeruje, vjeruju i drugi.
Još jedan uzrok preuveličavanju važnosti ličnosti kao izvora moći je tzv. učinak laskanja. Pojedinac koji raspolaže sredstvima moći prirodno privlači one koji bi s njim htjeli podijeliti taj utjecaj, živjeti u njegovoj sjeni. Ne bi bilo zgodno da se takvoj osobi lijepo objasni kako se moći domogla zahvaljujući novcu, bogatstvu; ostvarivanju ciljeva koji se žele postići laskanjem sigurno ne bi koristilo da se pojedincu u čijim je rukama moć otvoreno objasni da moć zapravo ne pripada njemu kao takvom nego organizaciji kojoj i sam pripada. Zato se radije kaže, drugima i njemu samom, da se domogao moći zahvaljujući svojoj posebnoj ličnosti, zahvaljujući kvalitetima koje mu omogućuju da bude vođa i da zapovijeda drugima. I u to, prije ili kasnije, povjeruju i on sam i drugi.
Treba spomenuti i moderni fenomen sintetičke ili umjetno stvorene ličnosti, pojavu čija važnost nije nipošto mala. Kao što smo već spomenuli, važnost koju ima ličnost zapravo je današnji odraz jednog ranijeg i primitivnijeg stadija u korišćenju moći; zato ličnost privlači onaj arhaični instinkt u nama koji upravlja velikim dijelom komentara o tom problemu. Osim toga, ličnost je svakako zanimljivija od organizacije. Više nego organizacija, ličnost privlači novinske i televizijske reportere i komentatore i sve one koji se bave fenomenom moći i povezuju ga s onim što govori, hoda na dvije noge i vidi. Gledano čisto praktički, ljudi mogu davati intervjue i pojavljivati se na televiziji, a organizacije ne mogu.
Posljedica je ta da se šefovima organizacija pripisuju takve osobine koje se čini prikladnim za upotrebu moći, i taj se image zatim temeljito i vješto kultivira. Zapravo je to glavni smisao, cilj i svrha posla kojim se bave stručnjaci za odnose s javnošću (public relations). Članovi kabineta, drugi državni funkcioneri i predsjednici korporacija živi su primjer sintetičkih ličnosti; novinarima i komentatorima osjetljivijeg tipa utuvljuje se vjera u jedinstvene krijeposti takvih ličnosti. Kao dokaz da je ta tvrdnja točna i da taj fenomen doista postoji može nam poslužiti ono što se događa s direktorom General Motorsa ili američkim ministrima obrane nakon što odu u mirovinu ili se povuku s tih položaja. Rastavljena od organizacije, sintetička ličnost se raspada, a individua koja se krije iza nje nestaje u bezazlenoj anonimnosti koja bolje pristaje njezinoj pravoj ličnosti.
U prirodi je društvenih rituala da se u njima dramatizira uloga ličnosti. U današnjim prijestolnicama (a Washington u tom pogledu sigurno predstavlja krajnji primjer), veoma velik dio društvenih i drugih i međuljudskih odnosa okreće se oko toga tko posjeduje moć - tko svoju volju nameće drugima. A najveći dio društvenih napora sastoji se u pokušajima da se uhvati veza sa onima za koje se pretpostavlja da su moćni. Razumije se da takva pažnja silno godi onima na koje je usmjerena, pa zato političari, državni funkcioneri, novinari i drugi grade image koji sugerira moć. Po tome kako se odijevaju, po tome kakve manire imaju, po svom općem i svakodnevnom ponašanju i postupcima oni nude okolini dobro proučen utisak vođenja i zapovijedanja. Njihova konverzacija često završava hvalisanjem o tome kako svoju volju nameću drugima. Mora se priznati da rezultati tog napora često djeluju veoma uvjerljivim.
Politički rituali - sastanci, skupovi, mase i aplauzi - također navode na pogrešno poimanje ličnosti kao izvora moći. Zapravo se radi o nečem, što bismo mogli nazvati histrionskim učinkom. Politički govornik obično se obraća masama čija su vjerovanja već otprije potpuno kondicionirana. On podešava svoju misao i svoju riječ, često automatski, prema onom što zna da masa vjeruje. Pljesak koji slijedi uzima se kao pokazatelj njegova utjecaja, njegove moći. Usput se vjeruje da su njegove zadivljujuće osobine - njegova ličnost - izvor te moći. Međutim on zapravo samo pokazuje sposobnost identificiranja s kondicioniranim vjerovanjem onih koji ga slušaju. Njegova moć slična je moći vjerskog proroka ili vrača, koji, ocijenivši točno izgled kišnih oblaka, brže-bolje moli boga da padne kiša.
John Kenneth Galbraith, Anatomija moći, preveo Konstantin Miles, Stvarnost, Zagreb, str. 45-47.
