U današnjem vremenu velikih iskoraka u tehnologiji dolazimo i do spoznaja da su brojne discipline i znanosti, pa čak i iz nedavno prohujalog dvadesetog vijeka, dovedene u pitanje, u smislu vjerodostojnosti svog teorijskog i drugog alata. To posebno dolazi do izražaja u medicini. U ovom ogledu ćemo se fokusirati na tumačenje romana Na Drini ćuprija, Ive Andrića, uz pomoć teorijskog aparata psihoanalize, koju je kao takvu osmislio Sigmund Freud. U knjizi Uvod u psihoanalizu Freud piše: „Istina, psihijatrija se unutar medicine bavi time da opisuje primijećene poremećaje i stvara kliničku sliku o bolestima, no i sami psihijatri u svojim dobrim trenucima sumnjaju u to, zaslužuju li uopće njihovi posve deskriptivni stavovi naziv – znanosti“. Ljudska duša i psiha su zaista nedovoljno istražena prostranstva, i na ovom stadiju razvoja zaista izgleda da liječenje poremećaja u tim oblastima djeluje više kao nadri-ljekarstvo, nego medicina zasnovana na istinskoj znanosti. Freud je pokušao da istraži tajnu ljudskih snova i da u njima pronađe uzroke za neuroze i druge poremećaje. U to vrijeme, u pitanju je početak 20-tog stoljeća, to je bio put koji obećava. Tako da ćemo se ovdje reducirati na psihoanalizu, koja je više kulturološka disciplina, za razliku od neuropsihijatrije, koja je fokusirana na medicinske spoznaje.
Roman Na Drini ćuprija je dobar primjer odnosa snova i neuroze. Na koji način? Višegradski most na Drini je u tom romanu, pored toga što je građevinski objekat od kamena, zapravo sakralni topos, oko kojeg se upliću snovi, mitovi, legende, folklor i brojni drugi oblici mašte. Most je, dakle, objekat nestvarnog (a san je jedna kategorija nestvarnog), koji ima funkciju vezivnog tkiva za gotovo sve druge društvene pojave, ne samo u jednom vremenu, već i u onom vremenu, kojeg nazivamo poviješću. Na koji način se u odnosu na to polje sna oblikuje stanje neuroze ili drugog psihološkog poremećaja? Ćuprija je u romanu poprište ljudskog stradanja u kolonijalnom ambijentu porobljenog čovjeka tokom Otomanske vladavine. Na tom planu se uspostavlja mjesto poremećaja, a nedaće (i razni zločini i stradanja) su odraz duševnog poremećaja, individualnog i kolektivnog, koji se kao takav iz ovih ili onih razloga pojavio. Da bi neka terapija bila uspješna, nije dovoljno tretirati samo simptom, nego i ono što je prouzrokovalo taj simptom. Nije dovoljno liječiti samo posljedicu, nego i uzrok. To je mnogo teže, jer ulazimo u složen socijalni ambijent, koji proizvodi taj simptom. Na koji nam način može u tome pomoći psihoanaliza. Freud u snovima pokušava da pronađe simbole. Tako Sigmund Freud u knjizi Uvod u psihoanalizu piše: „Uistinu i ima dosta povoda za začuđena pitanja, a prvo od njih glasi: otkuda bismo mi zapravo trebali poznavati značenje ovih simbola snova, o kojima nam i sam sanjač ne daje nikakvu, ili tek nedostatnu obavijest? Odgovaram: iz vrlo različitih izvora, iz bajki i mitova, šala i dosjetaka, iz folklora odnosno znanja o običajima, izrekama i pjesmama naroda, iz pjesničke i opće uporabe jezika. Tu se posvuda može naići na jednaku simboliku, a na nekima od ovih mjesta razumijemo je i bez daljnjih poduka. Ispitamo li ove izvore u pojedinostima, pronaći ćemo tolike usporedbe sa simbolikom snova, da moramo postati sigurni u svoje tumačenje.“ Potrebno je još naglasiti da standardi u ovim disciplinama jako brzo zastarijevaju. Medicinska praksa u današnjem vremenu najvećim dijelom potječe iz 20-tog stoljeća, jer je kao takva i osmišljavana za taj društveni ambijent. Međutim, novo vrijeme pred nas stavlja nove izazove. Sada su u svijetu poznate klinike za liječenje ovisnosti o internetu i društvenim mrežama. Postoji nako mnogo poremećaja koji se medicinski i ne tretiraju.
Za roman Na Drini ćuprija je vrlo značajan Freudov pojam „potiskivanja“. Ta pojava je uzročnik mnogih deformacija. U romanu Ive Andrića je procesima potiskivanja izložen podjarmljeni narod pod otomanskom okupacionom vladavinom. Njegove vrijednosti života, običaji i folklor ovog podneblja su izloženi vanjskom pritisku, koji proizvodi psihološku pojavu, koju nazivamo „potiskivanje“. To je jedan duševni proces, ali se u samome romanu manifestira kao društveni poremećaj u povijesnim okolnostima. Brojni poremećaji tog tipa svoj stvarni uzrok imaju upravo u nedovoljno istraženim duševnim procesima. Tako da bi u tom smislu bilo potrebno analizirati razinu snova (i nestvarnog) u romanu Na Drini ćuprija, Ive Andrića. Osnovno obilježje snova u romanu Na Drini ćuprija je njihova nemogućnost ostvarivanja. To je posljedica života „u obruču“, pod pritiskom tuđinske vlasti, koja potiskuje autentično narodno nasljeđe, ono što se prenosi s koljena na koljeno, kako bi se sačuvala transgeneracijska vitalnost zajednice. Most na Drini je jedan takav prenosnik nasljeđa kroz vrijeme. Može se reći da i razni spomenici imaju tu ulogu, a da ne govorimo o pismenoj i uspmenoj predaji. Postoje neke sakralne zone u koje zajednica upliće snove i sve ono što ide pod kategoriju nestvarnog, koji su za nju neka vrsta „metafizičkog oslonca“.
Obilježje tuđinske vlasti je da baš to metafizičko uporište nastoji „minirati“, kako bi nametnula svoj sistem vrijednosti. To nametanje izaziva brojne psihološke posljedice, a pored ostalih i Freudov pojam „potiskivanja“. To proizvodi rascjep između onoga što u nama buja iznutra i onoga što je kreirano i nametnuto izvana, kao društveno stanje. Kada čovjek nakon noći provedene u snu izađe iz svoje sobe na ulicu, prvo je što zapazi da ono što se događalo njemu u snovima nema nikakve veze sa kreiranim stanjem u objektivnoj, vanjskoj zoni. To se prenosi i na ostale elemente unutrašnjeg života zajednice, na jezik i nasljeđe, mitove i folklor. Posebno u zemlji gdje je uspostavljena tuđinska, okupaciona vlast. Evo jednog Andrićevog zapisa iz romana Na Drini ćuprija: „Od najranijih godina njihove oči su se privikavale na skladne linije te velike građevine od svetlog, poroznog, pravilno i nepogrešno sečenog kamena. Znali su sve majstorski izrezane obline i udubine, kao i sve priče i legende, koje se vezuju za postanak i gradnju mosta, i u kojima se čudno i nerazmrsivo mešaju i prepliću mašta i stvarnost, java i san. I to su ih znali oduvek, nesvesno, kao da su ih sa sobom na svet doneli, onako kao što se molitve znaju, ne sećajući se ni od koga su ih naučili ni kad su ih prvi put čuli.“ Freud u knjizi Uvod u psihoanalizu piše da se rođenje u snu redovito izražava kroz odnos prema vodi (ili se u nju uranja ili se iz nje izlazi). Svaki čovjek prvu fazu svoga postojanja provodi u vodi, a i preci homo sapiensa potiču od vodozemaca. Rođenjem je iz tijela majke čovjek također izašao iz vode. Ćuprija na Drini je također ponikla iz vode. Kamen je poprimio nešto od tog krajolika, kanjona kojim rijeka protiče, a oblik mu je podarila čovjekova fantazija, koju je također oblikovalo to podneblje, na principu višestoljetne primopredaje. Ivo Andrić je pokušao da izvede rekonstukciju prošlosti, prodirući u unutrašnje polje narodne memorije, a most je samo kamičak koji je ubačen u taj tamni bunar vremena.
Most kao simbol snova i nestvarnog integrira sve ostale elemente svijeta romana Na Drini ćuprija. Sigmund Freud u spomenutoj knjizi piše da su i naši preci prije 3000 godina sanjali na sličan način na koji mi sanjamo. Stari narodi su veliki značaj pridavali snovima, iz kojih su izvodili znakove za budućnost i u njima tražili znamenja. Okupaciona vlast nam želi nametnuti iluziju da nam oni pružaju naše „metafizičko uporište“, koje mi ili nemamo ili nismo u stanju da branimo. U današnjem vremenu nam nude hipnozu putem moderne Tehnologije, a razbijaju sve metafizičke toponime koji su ljudima ovog podneblja bili višestoljetno uporište. Koriste sve metode da „ubijaju“ naše snove, jer znaju da se u snovima krije snaga obnove, baš kao u vodi. Snovi nas svakog dana vraćaju na početak. Evo jednog zapisa o mašti iz romana Na Drini ćuprija: „Narod pamti i prepričava ono što može da shvati i što uspe da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga, sa nemom ravnodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira njegovu maštu i ne ostaje u njegovom sećanju. Ovo mučno i dugo zidanje bilo je za njega tuđi rad o tuđem trošku. Tek kad je kao plod tog napora iskrsnuo veliki most, ljudi su počeli da se sećaju pojedinosti i da postanak stvarnog, vešto zidanog i trajnog mosta kite maštarskim pričama koje su opet oni umeli vešto da grade i dugo da pamte.“
Kaže se da američki san (american dream) znači da Amerikanci sanjaju o onome što imaju. U Bosni ne samo da ljudi sanjaju o onome što nemaju, nego sanjaju o onome što nemaju niti teoretsku šansu da posjeduju. To u svakom slučaju izaziva brojne negativnosti, koje se gutaju i potiskuju godinama, pa čak i vijekovima, čemu smo svjedočili tokom pet stotina godina tuđinske otomanske vlasti na ovim prostorima. Može se ustvrditi da su prostranstva duše najnepoznatije polje u medicini. U svoje vrijeme je Freud kao utemeljitelj psihoanalize skicirao neke zakonitosti duše, a najviše se bavio snovima, kao njenim najizraženijim manifestacijama. Sanjamo u slikama, koje je pohranila naša memorija, što je posljedica čovjekovih vizuelnih sposobnosti. Ali ne sanjamo samo ono što smo vidjeli. Teoretičar ruskog formalizma Viktor Šklovski u tekstu Umjetnost kao postupak smatra da je umjetnost povijest razvoja slika. Smatra da su slike statične, iz vijeka u vijek, i da prelaze s pjesnika na pjesnika ne mijenjajući se. One su „ničije“ i božije“. Što više razumijemo epohu, po njegovom mišljenju, saznajemo da su slike koje je stvorio pjesnik „tuđe“.
Sigmund Freud u knjizi Uvod u psihoanalizu piše da čovjek uglavnom doživljava u vizuelnim slikama, e tek iza toga dolaze misli i emocije. Mišljenja je da jedan dio poteškoća u priči o snovima stiže otuda što se slike trebaju prevoditi u riječi. Naveo je primjer vlastitog sna tokom kojeg je sanjao da je umro papa, ali je sutradan spoznao da je taj san u njemu izazvalo zvonjenje zvona sa crkvenog tornja u blizini. Baš onako kako primamo impulse izvana, što uvjetuje sadržaj naših snova, tako i snove možemo prevoditi u riječi, i kreirati mitove, književna djela, spomenike, mostove itd. Osnovni problem sa snovima je što oni ne mogu da se ostvare. Ta njihova nemogućnost ima mnogo manifestacija, dok je Freud najviše pažnje pridao seksualnosti. Ljudi su organizirani oko tih prirodnih instinkta, što važi i za druga živa bića. Ali vrsta neostvarenih snova ima još. Njihovim gomilanjem i potiskivanjem stvara se stanje neuroze odnosno psihološkog poremećaja. Najveći dio zločina su posljedica psihološkog poremećaja. Andrićev roman Na Drini ćuprija je prepun povijesnog zla u tom gradiću na Drini, pod otomanskom okupacijom. Uzroci tog stradanja su složeni, često se tretiraju kao zločin, bez da im se utvrđuje razlog u psihološkim kategorijama, tokom kojih su brojni poremećaji stečeni pa čak i nametnuti izvana. To ima svoj odraz u kulturnoj tradiciji i folkloru, koju okupatorski režim želi uokviriti i prevesti na svoj poredak ili barem učiniti podobnim. To stvara jaz između autentičnog unutrašnjeg života ovog podneblja i okvira koji mi se nastoji nametnuti izvana, kako bi se uspostavio kolonizatorski, tj. robovlasnički odnos. Upravo u taj odnos je udjenuta ova Andrićeva ćuprija na Drini, o čemu postoji jedan lijep opis u tome romanu: „Sve bi to potvđivalo gornje mišljenje onoga stranca. Pa ipak je teško pouzdano kazati u kojoj je meri to mišljenje tačno. Kao u tolikim drugim stvarima i ovde nije lako odrediti šta je uzrok a šta posledica. Da li je kapija napravila od kasabalija ono što su ili je, naprotiv, ona zamišljena u njihovom duhu i shvatanju i sagrađena prema njima i njihovim potrebama i navikama? Izlišno i uzaludno pitanje. Nema slučajnih građevina, izdvojenih iz ljudskog društva u kome su nikle, i njegovih potreba, želja i shvatanja, kao što nema proizvoljnih linija i bezrazložnih oblika u neimarstvu. A postanak i život svake velike, lepe i korisne građevine, kao i njen odnos prema naselju u kome je podignuta, često nose u sebi složene i tajanstvene drame i istorije. Svakako, jedno je izvesno: između života ljudi u kasabi i ovoga mosta postoji prisna, vekovna veza.“ Ivo Andrić je u ovom odlomku usvrdio da često nije lako utvrditi šta je uzrok a šta posljedica. To može važiti i za psihoanalizu i terapiju u toj oblasti. Često se tretira samo simptom, ali se ne zalazi u ambijent koji je proizveo taj simptom. Tako da je današnji čovjek još uvijek u nezahvalnom položaju. Na raspolaganju ima svete tekstove, odnosno religiju, literaturu i medicinu i slične discipline. Ali problem je što su one nemoćne da sustavno reguliraju ambijent u kojem se čovjekov život ostvaruje. A to rezultira ljudskim stradanjem.
Sarajevo, 16. 03. 2026.