Mržnja je strasni temelj svakog
rata. U
životinjskom svijetu ne postoji ni zločin ni rat jer ne postoji strast mržnje.
Agresivni se instinkt razobručuje samo
radi obrane vlastitog teritorija, radi preživljavanja vlastitog postojanja ili
vlastitog čopora. U
svakom slučaju, strast mržnje nikada ne poprima neodoljivu vrijednost strasti
predodređene trajati u vremenu i izopačiti život.
U izvanrednoj noveli Dvoboj Josepha
Conrada, jasno se može vidjeti kako ta strast može uništiti cijelo postojanje.
Nije slučajno da je Lacan definira kao
životni put bez granica (carrière sans limite, prim. prev. M. K.).
Postoje individualni i kolektivni životi
koji održavaju svoj identitet na trajnoj mobilizaciji mržnje.
Psihoanalitičari dobro znaju kako mržnja
može dati smisao životu koji je u svojoj srži naseljen dubokom prazninom.
Više sam puta svjedočio depresivnom
padanju u ponor osoba koje su, iz raznih razloga, izgubile kontakt sa svojim
objektom mržnje. Strast
mržnje održavala ih je na životu.
U kolektivnoj dimenziji ljudskog
života, obrazovanje za mržnju prvi je korak koji omogućuje i motivira
predrasude i diskriminaciju, opravdavajući razobručenost nasilja.
Strast mržnje zapravo je strast Jednog
koje nastoji isključiti Dvoje do točke njegova konačnog uništenja.
Tamo gdje postoji mržnja, kreposno
traumatično iskustvo Dvoga svagda se odbacuje u ime Jednog.
Uništiti neprijatelja, zapravo, znači prvo
uništiti iskustvo vlastitog ograničenja što ga Dvoje uspostavlja.
Zato Kainova gesta pronalazi svoj temelj u
mitu o Narcisu: voljeti vlastitu sliku, postavljati sebe kao posve-samo-Jedno,
obožavati vlastito Ja, podrazumijeva potiskivanje svega onog što je drugo od
mene. Loši
učitelji svih vremena potiču na mržnju, naoružavaju ruke svoje djece ili svojih
učenika, raspiruju nihilistički plamen uništenja neprijatelja.
Najčešće, kao što se dogodilo u Italiji
sedamdesetih godina prošlog stoljeća, skrivajući vlastitu odgovornost.
Zapravo, uvijek je neodgovorna
upotreba riječi od strane loših učitelja ono što potiče nasilje.
Zanos, opojenost nošenja potkape spuštene
preko lica dok se pripremate za oružani sukob s policijom, taj zanos kako ga je
s patosom ispričao filozof Toni Negri, ostaje u mom sjećanju na te godine kao
neodgovoran poziv na mržnju koji je mnoge mlade ljude gurnuo u borbu
predodređenu prijeći u apsolutnu proizvoljnost nasilja.
Ali kako možemo prekinuti lanac mržnje?
Kada Isusovo učenje priziva ljubav kao
radikalni protuotrov strasti mržnje, on nipošto ne popušta retorici dobrih
osjećaja. Njegova
riječ nas zapravo ne potiče da volimo svog bližnjega, da volimo onoga koji nas
voli, nego, na nečuven način, da volimo neprijatelja.
To je vrtoglavi prijelaz u njegovom
mišljenju koji čak ni Sigmund Freud nije mogao prihvatiti.
Pa ipak, njegova poruka ostaje danas više
nego ikad jednako nezgodna koliko i bitna: bratstvo nije nikakvo iskustvo
asimilacije, uniformizacije, pa, strogo gledano, ni zajedničkog dijeljenja.
Paradoksalnim pozivom da ljubimo
svog neprijatelja, Isus namjerava preokrenuti svaku naivno skladnu i
miroljubivu koncepciju ljubavi, ističući njezinu teško probavljivu stranu.
Voljeti svog neprijatelja znači voljeti
nekoga tko nam nije na raspolaganju, nekoga tko izmiče našoj vlasti, nekoga tko
se nikada ne može izjednačiti s našim Ja. U
tom smislu, strast ljubavi jest strast za decentralizacijom, dok je strast
mržnje, naprotiv, strast za centralizacijom. Neprijatelj
postaje meta, drugost koju treba prezirati ili uništiti, pred kojom se može
ponovno potvrditi vlastita moralna, etička, rasna ili kulturna superiornost.
Hoćemo li stoga biti odgovorni pred
budućim generacijama što smo podržavali kulturu rata i mržnje umjesto radikalne
kulture ljubavi?
Nije li to možda veliki, golemi
zadatak obrazovanja? Nije
slučajno da su rat i škola duboko antagonistički.
Primarna funkcija škole zapravo nije
prenošenje znanja, nego formiranje života u njegovoj inherentno pluralnoj
dimenziji, u iskustvu Dvoga, a ne posve-samo-Jednog.
Zbog toga sve totalitarne ideologije
iskrivljuju demokratski poziv škole, pretvarajući je u radionicu rata i
indoktrinacije, podvrgavajući je tako službi mržnje.
Nije iznenađujuće da je upravo
hitleristička filozofija mržnje omogućila užas Šoe i Drugog svjetskog rata.
Naime, strast mržnje se hrani dogmatskom
izvjesnošću posjedovanja Istine. Ona
načelno isključuje sumnju i proturječje jer živi od integralističkog i
fundamentalističkog ideala čistoće. U
ime te čistoće Hitler je legitimirao svoju žestoku mržnju prema Židovima,
boljševizmu i liberalnim demokracijama. Najokrutniji
i najbrutalniji zločini u povijesti oduvijek su bili opravdavani u ime Istine.
Zato je mržnja svakodnevna hrana svake sektaške ideologije.
Ne tvrdi slučajno Freud da je mržnja
neposredan izraz nagona smrti, nagona koji ne hrani život nego njegovo
uništenje.
U svakom totalitarnom režimu,
demokratska misija škole je zatrovana i iskrivljena virusom ideologije.
Totalitarizmi dvadesetog stoljeća bili su
šokantni povijesni primjeri kako indoktrinacija može zauzeti mjesto obrazovanja
za pluralni zakon riječi, zakon Dvoga. Naše
vrijeme traumatično predstavlja isti izazov na rubu rata koji prijeti postati
svjetskim: hoće li strast mržnje trijumfirati ili ćemo u bratstvu – u ljubavi
za Dvoje – znati pronaći etičku alternativu ovoj monstruozno ljudskoj strasti?
Preveo s talijanskog Mario Kopić
