Massimo Recalcati: Primirje

Sve dosadašnje prevode tekstova Massima Recalcatija možete čitati OVDE

Nije ni mir ni rat. Razočarava jastrebove jer prekida okrutno nasilje rata, ali razočarava i golubove jer ne označava odista njegov kraj. Primirje nije mir jer bi potonje podrazumijevalo konačan prekid konflikta, rekonstrukciju poretka, mogućnost da se nasilje zamijeni novim oblikom povezanosti. Primirje, naprotiv, nikada ne stabilizira ništa konačno. Zbiva se usred rata i, dakle, ne može ga iskupiti, ne može ga ostaviti iza sebe. Naprotiv, samo ga privremeno prekida. Primirje je pauza, neizvjesni prijelaz koji se otvara u suspendiranom vremenu. Previše je za one koji bi željeli nastaviti rat i premalo za one koji bi radije vidjeli da jednom zauvijek završi. Svako primirje može evoluirati prema kraju rata ili se vratiti svojoj žestini. Uvijek sa sobom nosi temeljnu ambivalentnost: ono je istodobno i olakšanje i prijetnja, moguća priprema mira i jednako moguć povratak ratu.

Pad Troje pruža nam jedan od najnelagodnijih primjera lažnog primirja. Poznajemo priču: Ahejci, preko lukavog Odiseja, smišljaju prividnu obustavu rata. Stratagema drvenog konja nudi se kao znak njihovog povlačenja iz rata, kraja sukoba, ali ona zapravo utjelovljuje pljačku i konačno uništenje Troje. To je primirje koje ne priprema mir već posvemašnji masakr.

Povijest nas uči: primirje ponekad može postati obmana, maska. Nije svako primirje upravljeno na mir. Postoje taktička primirja, manipulirana, korištena za reorganizaciju ofenzive i usavršavanje vlastitih ambicija za dominaciju. Postoje primirja koja nisu pokušaji zaustavljanja rata nego njegovog nastavka drugim sredstvima. Kada se to dogodi, primirje postaje puka krinka ratobornog poriva za uništenjem.

Ipak, bilo bi pogrešno usredotočiti se isključivo na dimenziju primirja kao krivotvorenja potajne volje za ratom. Postoji, naime, još jedno primirje koje uključuje povratak zakonu riječi ondje gdje ga je izbijanje rata poremetilo i anuliralo. Svaki rat, čak i prije ubijanja tijela vojnika i civila, ubija riječ.

U ovoj perspektivi, premda još nije mir, primirje signalizira ponovnu pojavu riječi u obliku nužne političko-diplomatske akcije. Vojni imperativ je tako prisiljen ustupiti mjesto neizbježnoj mukotrpnosti usklađivanja. Primirje započinje kada se neprijatelj, premda takav ostaje, vraća tome da bude sugovornik jer se vraća dijeljenju ljudske dimenzije riječi. To je krhki, oklijevajući, ali odlučan pokret primirja.

Izbor Prima Levija da svoju priču o izlasku iz Auschwitza naslovi "Primirje" (La Tregua) odražava činjenicu da u pitanju nije bila iluzija bezostatnog oslobođenja od užasa, konačno pomirenje sa svijetom, linearni prijelaz iz pakla logora u običan život. Umjesto toga, stvara interval, onaj primirja, koji ne briše užas, iako omogućuje novi početak. To je međuvrijeme i privremeno vrijeme u kojem je okrutnost logora prestala vladati u apsolutnom obliku, ali nije u potpunosti nestala. Trauma, zapravo, ostaje i ne može se zaboraviti.

 

Primo Levi ovo međuvrijeme naziva primirjem upravo kako bi imenovao suspendirani status egzistencije nakon katastrofe. Povijesno zlo šoe ne može istinski završiti otvaranjem gvozdenih ograda Auschwitza, nego je predodređeno da se nastavi u sjećanju, u snovima, u naporu povratka u život. To znači da se nijedno primirje ne može podudarati s ponovno otkrivenom nevinošću, jer je samo krhko ime preživljavanja koje pokušava ponovno započeti bez mogućnosti izbrisa onoga što je bilo. Zbog toga primirje nije samo politička ili vojna kategorija, nego duboka figura ljudskog kao takvog.

 

Uvijek je teška greška misliti na mir kao na konačno dovršen poredak. Umjesto toga, trebali bismo promatrati naš kolektivni život kao život u trajnom stanju primirja. Samo na taj način bit ćemo prisiljeni istinski raditi na jačanju naših političkih, kulturnih i društvenih inicijativa sposobnih zaštititi mir od "ljudskog, odveć ljudskog" iskušenja rata.

 

Pa ipak, ako pokušamo razmisliti o tome, upravo u svom neizvjesnom statusu svako primirje čuva duboku istinu koju smo skloni ignorirati: vrijeme mira nikada nije konačno, nego uvijek sa sobom nosi prirodu primirja, dakle, vrijeme nužno suspendirano. U svakom se primirju ratni stroj zaustavlja, ali ništa ne jamči da će se zaista zavazda zaustaviti. Neprijatelj kao objekt mržnje i neprijateljstva ostaje takav. Dakle, rizik od povratka u rat uvijek prijeti. Zbog toga ne samo da je svako primirje dramatičnije od mira, nego je svaki mir uvijek, zapravo, primirje u ljudskom porivu prema ratu svih protiv svih.

 

S tog razloga, primirje nikada ne može zajamčiti stabilan poredak, poredak imun na ljudsko iskušenje rata. Dakle, primirje nije samo vrijeme suspendirano usred rata, nego i vrijeme u kojem se mir mora kontinuirano i aktivno njegovati, kako bi se izbjeglo izbivanje rata. Iskustvo primirja podsjeća nas da naša povijest nikada ne teče apsolutima, nego samo nestabilnim prijelazima, prekidima i neizvjesnim otvaranjima.

 

To je najozbiljnija lekcija primirja: nema nikakvog mira postignutog jednom zavazda, nema apsolutnog poretka mira. Naprotiv, ono što je trajno jest vazda neizvjesnost primirja. Nismo to u potpunosti shvatili posljednjih desetljeća. To je naša najdublja krivnja. Pogrešno smo shvatili mir kao stabilan poredak stvari ostvaren jednom zauvijek, dok bi zapravo mir - svaki ljudski oblik mira - uvijek trebao biti mišljen polazeći od nužno i strahovito nepotpune figure primirja.

 

S talijanskog preveo Mario Kopić

Massimo Recalcati, La lezione della tregua, La Repubblica, 10.4.2026.