Postoji jedna ponavljajuća napast dijela talijanske ljevice: vjerovanje da
pravo na sjećanje i slobodu pripada samo onima koji se prepoznaju pod jednom
jedinom zastavom. Danas bismo, nakon događaja na milanskom trgu prigodom
proslave 25. aprila, Praznik oslobođenja, trebali ponovno pročitati proročansku
lekciju Marca Pannelle kada je evocirao postojanje „ljevičarskog fašizma“. Nije
li to upravo ono što se neizbježno događa kada se pretendira biti jedinim
tumačem istine? Kada se uzima uloga suca o tome tko ima ili nema pravo
sudjelovati u velikoj nacionalnoj proslavi? Kada se silom određuje ukidanje
prava na prosvjed zajamčenog Ustavom koji je nastao upravo iz žrtve onih koji
su se osobno borili protiv nacifašizma?
25. travnja, dan oslobođenja, trebao bi biti veliki laički ritual
republikanske Italije, praznik koji utemeljuje naš demokratski i građanski
identitet. Ono što se dogodilo u Milanu simptomatično je proturječilo toj
simboličkoj ritualnosti: protestiranje protiv Židovske brigade u povorci 25.
aprila, njezino poniženje, brkanje vrlo teške odgovornosti Netanyahuove vlade s
povijesnim i moralnim identitetom izraelskog naroda. Posrijedi je pravi
pravcati ideološki kratki spoj koji se nesmiljeno ponavlja u različitim
prilikama. I nije slučajno – iako bi ta zagrada zaslužila šire proučavanje – da
ova netolerancija poprima očite oblike opscenog i regresivnog antisemitizma.
Čini se da se Praznik oslobođenja ne tiče talijanskog naroda, nego samo jednog
njegovog dijela koji sebi prisvaja pravo na isključivu obranu njegovih
vrijednosti, pozivajući druge da ga bojkotiraju ili, jednostavnije, da šute.
Stari porok loših učitelja, predstavnika autoritarnih ideologija: postaviti se
kao fanatični suci „prave istine“, osuđivati heretike, uskraćivati pravo glasa,
šibati divergentno mišljenje u ime orvelovskog bestijarija koji za sebe tvrdi
da je demokratičniji od bilo kojeg demokrata. I sve to ne primjećujući besramno
kršenje demokracije koje se na taj način provodi. To je autoritarna klica koja
povijesno prožima svaku totalitarnu ideologiju.
Autentično laička lekcija, poput one Marca Pannelle, pozivala nas je,
naprotiv, da priznamo kako svaka ideologija, čak i ona koja se proglašava
progresivnom, u sebi sadrži iliberalnu tendenciju, nagon za dominacijom,
religioznu sklonost prema čistoći koja na kraju proizvodi diskriminaciju.
Povijest određene autoritarne ljevice – ne samo talijanske – prožeta je tom
purističkom sklonošću: uvjerena da posjeduje apsolutnu moralnu istinu, ona na
kraju opravdava svaku vrst nasilja. Izbaciti Židovsku brigadu iz povorke
prosvjednika prizivajući zlodjela Holokausta kao posao koji je, nažalost, ostao
nedovršen, znači manifestirati mentalitet koji je alternativa demokratskom;
znači vjerovati u dogmatsku verziju istine koja, umjesto da se otvori
pluralizmu, njega poništava.
U tom smislu, događaji u Milanu su u mojim očima pokazatelj deficita
demokratske kulture. Samo bi bliski susret s vlastitom sjenkom mogao
emancipirati autoritarnu ljevicu od ove ambivalencije, čineći je duboko
demokratskom. 25. aprila slavimo Italiju rođenu iz borbe i odbacivanja svakog
totalitarizma. Sloboda ne pripada samo jednom dijelu zemlje, nego je dar koji
su nam naši partizani ostavili u naslijeđe. Pannella nas je pozivao da ostanemo
radikalno slobodni, nadasve od napasti čistoće. Ako se povijesni fašizam
karakterizirao sistematskim i brutalnim uništavanjem neslaganja, u svojatanju
25. aprila kao praznika jednog dijela talijanskog naroda i njegovih političkih
predstavnika, ponovno se šire one iste klice koje smo željeli ugasiti.
Nema ničeg paradoksalnijeg od gledanja pokreta nastalih u ime oslobođenja
kako provociraju fenomene negacije slobode. „Ljevičarski fašizam“ očito nije
povratak fašizmu s obrnutim predznakom, nego horizontalni, rizomatski,
prožimajući fenomen koji se odlikuje prakticiranjem duboke netolerancije prema
drugosti, reduciranjem kompleksnosti sukoba na ideološku shemu, nemogućnošću
podnošenja gubitka „jednoumlja“ koji nameće demokratski pluralizam. To je
kompleks superiornosti koji pogađa one koji se osjećaju na pravoj strani i,
upravo zbog toga, smatraju da ih je povijest ovlastila da izbacuju, cenzuriraju
i zapovijedaju kome da šuti.
Pannella je svagda inzistirao na jednoj točki koja se danas čini vrlo
aktualnom: demokracija nikada nije zajamčena jednom zavazda. Ona živi samo u
onoj mjeri u kojoj prihvaća rizik riječi, razlike, pa čak i greške. Kada se,
naprotiv, pokušava zaštititi mehanizmima moralne kontrole, granica s
totalitarnom ideologijom opasno blijedi.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
Massimo Recalcati, Il 25 aprile,
il caso e il complesso di superiorità della sinistra, La Republicca,
28.4.2026.