Svakim danom raste broj onih kojima je „otkazan
poziv”. Konferencije se anuliraju, susreti odgađaju do daljnjeg, debate brišu. Sudjelovanje
koje je već bilo predviđeno odjednom postaje kontroverzno.
Onaj kome je otkazan poziv nije na klasična način
cenzuriran. Njemu se ne zabranjuje govoriti. Jednostavno njegova prisutnost
postaje problematična. Dovodi se u pitanje je li on prava osoba za taj
kontekst. Bolje ne. Izvan je linije. To bi izazvalo neugodu, prosvjede,
ograđivanja. Tada se sugerira oprez. Poziva se na oportunitet. I naposljetku
poziv nestaje. Ti da, on ne, ona također ne. Tako funkcionira cenzura, ili
bolje rečeno, preventivna autocenzura. Naravno da organizatori nekog festivala
imaju potpuno pravo birati imena, pozivati najprikladnije goste, pa čak i
otkazati poziv. No neizbježno je da otkazivanje poziva zapali fitilj polemika.
Optužbe, replike, intervencije i protuintervencije. U novinama i na društvenim
mrežama stvaraju se suprotstavljeni tabori – na čijoj si strani? Tu i tamo
pojavljuju se male liste proskripcije (za buduće pamćenje): dobri i loši,
hrabri i plašljivi, oni koji su se distancirali, oni koji su oklijevali, oni
koji su šutjeli. Ištu se saveznici. Dijele se moralne svjedodžbe. I pljušte
izopćenja. Tako i svijet kulture – umjesto da ide protiv struje – odražava ovaj
trend, štoviše, potiče ga. Pozivam „svoje”, a izostavljam „njihove”. Ako pak
napravim previd, uvijek mogu ispraviti pogrešku.
Bilo bi
reduktivno ove epizode smatrati tek prigodnim ili slučajnim kontroverzama. One
su, naprotiv, simptom fenomena koji se širi posvuda, ne samo u Italiji, nego i
u mnogim drugim europskim zemljama. Ovih sati kruži peticija kojom se želi
izbaciti čak i izraelski pisac Eshkol Nevo s festivala Il Libro Possibile.
Od njega se traži da preuzme vlastitu odgovornost i da „brani humanitet” –
prema diktatu potpisnika, razumije se!
Oko festivala,
susreta, rasprava i javnih razgovora podižu se plotovi, zaštitne ograde.
Omeđuje se perimetar onoga što se smije reći. I odlučuje se tko se smatra
dostojnim riječi. Postoje dopušteni i nedopustivi glasovi. E da, jer onaj kome
je poziv otkazan automatski postaje netko tko je izgubio legitimitet. Sumnja
pada na njega, razilaženje se pretvara u krivnju. Ne raspravlja se o
argumentima, o njegovim eventualnim tezama. U pitanju je njegova figura. A za
delegitimizaciju danas je dovoljno malo: obična nijansa između crnog i bijelog,
sumnja, neodlučnost. Dovoljno je ne izgovoriti šibolet – onaj pojam koji je postao potvrda
pripadnosti. Ako je izbjegao taj test, taj trajni autodafe, onda je
vani. Nije jedan od naših. Zasipaju ga etiketama koje ga označavaju. Pa valjda
postoji „sakrosanktno” pravo na kritiku! „Sakrosanktno” isključenje! Moralni,
gotovo liturgijski jezik pretvara neslaganje u herezu, dijeli vjernike od
nevjernika. „Ali ako to nije rekao! Odbija to reći! On je negacionist!”. David
Grossman je u nedavnom intervjuu izjavio da želi izbjeći tu binarnu logiku, jer
ne prihvaća da se svaka njegova riječ prevodi u pripadnost ili da postane čin
vjernosti jednom taboru.
Odavno je započelo ovo novo vrijeme izopćenja. I
dobro ga se sjećamo. Javni prostor pretvoren u sudnicu, protivnik u sumnjivo lice,
neistomišljenik u suučesnika. Sumnja pročitana kao izdaja, svaka nijansa viđena
kao predaja. A potom i igra žigosanja i stigmi koje delegitimiraju i nagrđuju.
Teme i argumenti potpuno su u drugom planu, često izbrisani moralnim sporom,
žrtvovani ratu identiteta.
Možda izraz „polarizacija” više nije dovoljan za
opis onoga što se događa. Nema dvaju suprotstavljenih frontova. Pukotine se
umnožavaju. Otvaraju se čak i u taborima koji su djelovali najkompaktnije.
Dijele grupe koje su se smatrale homogenima. Prolaze kroz prijateljstva,
redakcije, udruge, kulturne krugove. Suprotstavljaju ljude koji su se do jučer
osjećali da se nalaze na istoj strani. Gorko je iznenađenje da upravo oni koji
zahtijevaju pravo na neslaganje u odnosu na vlast, dominantno mišljenje i
jednoumlje, nerijetko završe reproducirajući iste mehanizme koje sami osuđuju.
Zahtijeva se pravo na kritiku, ali teško se prihvaća unutar vlastitih redova.
Rezultat je fragmentacija javnog prostora, u kojoj
su oni kojima je „otkazan poziv“ samo signalna lampica. Nova izopćenja, nova
isključenja – u stalnom krešendu. Pukotine postaju sve gušće i teže. Javni
prostor se komada i poprima tribalna obilježja. Festivali na kojima govore samo
„naši”, rasprave među srodnim dušama, razgovori izrečeni unisono. Riskiramo da
se svatko od nas nađe u vlastitom ograđenom prostoru, slušajući vlastiti
solilokvij, dok se gubi sama mogućnost sučeljavanja u zajedničkom prostoru.
Donatella Di
Cesare, I “disinvitati” e il dibattito pubblico diviso tra tribù, Il Fatto
Quotidiano, 14. 6. 2026.
S
talijanskog preveo Mario Kopić