Sve dosadašnje prevode tekstova Massima Recalcatija objavljene na FM možete čitati OVDE
„Što je u imenu?“ [What’s in a name?] pitao se Joyceov Stephen Dedalus u Uliksu. Na taj je način preispitivao tajnu filijacije i nasljeđa. Što je u imenu Luciana Freuda, jednog od najslavnijih slikara prošlog stoljeća, tema je koju razvija napuljski psihijatar i psihoanalitičar Gaetano Romagnuolo u svojoj nedavnoj knjizi Lucian Freud. Il corpo e il segno (Lucian Freud. Tijelo i znak), objavljenoj u izdavačkoj kući Castelvecchi. Ne može se, naime, ignorirati genealogija koja velikog slikara povezuje s figurom slavnog djeda, koji je ujedno bio i jedina porodična figura koju je volio i cijenio. Nahodimo se pred dvojicom strašnih autsajdera. Sigmund je podrovao temelje klasične zapadnjačke filozofske misli, prisilivši je na radikalan preokret. Kao Židov marginaliziran od strane univerziteta i akademije, zadao je neizlječivu ranu ljudskom narcizmu pokazavši da „Ego nije gospodar ni u vlastitoj kući“.
Unuk Lucian bio je jedan drugi autsajder: njemački Židov, nepokajani Don Giovanni koji ponižava i zanemaruje svoj plijen u još uvijek moralističkom društvu, otac koji ne brine za vlastitu djecu, buntovni sin i svetogrdni unuk, figurativni slikar u jedno doba u kojem se činilo da apstrakcija odnosi prevagu u slikarstvu. Jedna točka istraživanja povezuje ova dva velika autsajdera: ljudsko tijelo. Iako unuk nikada nije imao simpatiju prema psihoanalizi, važno je zamijetiti da njegov slikarski rad nasljeđuje središnje mjesto koje znanost što ju je iznašao njegov djed pridaje tijelu. U svom je slikarstvu Lucian portretiranje tijela – nadasve ljudskih, ali i životinjskih i biljnih – učinio ekskluzivnim središtem svoje poetike.
Prije njega, u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, Sigmund je iz histeričnog tijela izvukao dotad nečuvenu ideju da se tijelo može shvatiti kao ekvivalent govora ili teatarske scene. Podrijetlo psihoanalize nalazi se, zapravo, u ovom temeljnom koraku njezina utemeljitelja: tijelo nije samo anatomski sklop svojih organa, nego tijelo govori, izražava značenje, tijelo je poredak smisla, laboratorij poruka.
Pa ipak, tijelo kojemu se posvećuje djelo Luciana Freuda nije više tijelo-maska ili tijelo-teatar histeričnih žena koje je analizirao Sigmund. Posrijedi je, naprotiv, tijelo koje ne govori, koje se ne može svesti na govor jer se prvenstveno manifestira kao bezoblična masa mesa. To je točka radikalnog reza, ne samo između dvojice Freuda, nego i između Lucianova portretiranja i onoga koje se učvrstilo u tradicionalnijem slikarstvu. To je jedna od glavnih teza koje razvija Gaetano Romagnuolo. Dok je tradicionalno slikarstvo portret shvaćalo kao maskiranje bezobličnog karaktera tijela, Lucian Freud radi upravo na demontiranju tog maskiranja kako bi pokazao što je tijelo s ove ili s one strane forme koja se može prikazati. Posrijedi je, kako piše, operacija „desakralizacije“ narcističke slike tijela koja za cilj ima razotkrivanje njegova najogoljenijeg realnog: „Tijelo sačinjeno od mesa i utrobe, bez parenteze govora koji bi ga mogao uključiti u okvir smisla“; tijelo svedeno na „nečistoću, brdo sala i mišića, hrpu kostiju, oskvrnjeno, odloženo tijelo, tijelo žestoko palo na zemlju, sklupčano poput psa“; tijelo bez slike, bez mogućeg zrcala, izloženo u svom seksu bez erosa i u svojoj napuštenosti.
U tom smislu, prisutnost tijela ne dovodi do nikakva monumentalnog slavljenja, nego postaje čistim objektom strepnje. Duša se rastače u mesu ne ostavljajući traga svojoj duhovnosti. Također je poništen i svaki simbolizam. Otuda, kako naglašava Romagnuolo, veća važnost kože nego duše, što Luciana Freuda čini „slikarom epiderme“. To je temeljni (antimetaforički) realizam koji karakterizira njegova platna. U tome se slikarski smjer Luciana Freuda morao ukrstiti, osim s Auerbachovim, i sa smjerom velikog Francisa Bacona. To je bliski susret kojemu ova knjiga posvećuje neke od svojih najintenzivnijih stranica.
No nijedan portret tijela ne može uspjeti prenijeti njegovu tajnu. Nijedan portret ne može pretendirati na to da učvrsti identitet koji svagda izmiče i koji se nikada ne može prikazati. Svaki pokušaj subjekta da bude podudaran s vlastitom slikom pretvara se u svojevrsno neprekidno razvlaštenje. To je ono što se također događa, prema ironičnoj liniji suprotnoj onoj frojdovskoj, u autoportretima De Chirica, koji sistematski demontiraju svaki oblik slavljenja upravo ondje gdje ga namjerno farsično pojačavaju. „Želim se slikati do smrti“, izjavio je potkraj svog života Lucian Freud jednom prijatelju. Namjeravao je gurnuti svoje slikarstvo do same granične točke reprezentacije. Kada u prvom planu, kako piše Romagnuolo, nije bio „mladi ratnik ili božanstvo, nego njegova ironična i groteskna parodija: stari goli satir s nabreklim venama, opuštenom kožom i mlohavim penisom“. Nije se radilo samo o završetku jednog autoportreta, nego o beskompromisnom dovršavanju lucidnog portreta onoga od čega je ljudski humus, kao takav, sazdan.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
