Pridonio sam ovih godina prepoznatljivosti formule
kojom je Jacques Lacan definirao jednu od fundamentalnih šifri našeg vremena,
to jest „isparavanje oca“. Ovom formulom nije se nastojalo samo ukazati na
psihološke poteškoće stvarnih očeva u ispunjavanju njihove uloge u sve
kompleksnijim obiteljima, nego se htjela iznijeti na vidjelo radikalnija i
raširenija kriza simboličkog autoriteta i edukativnog diskursa kao takvog u
hipermodernom dobu.
Neki loši čitatelji moga rada htjeli su moja
isticanja krucijalnog karaktera ove formule čitati kao da ona sadrže žalovanje
za starom figurom oca gospodara ili čak kao sjetnu nostalgiju prema neupitnom patrijarhalnom
autoritetu koji je dominirao prethodnim generacijama barem do velikog
osporavanja '68. Kao da sama figura isparavanja oca evocira potrebu za
oporavkom i restauracijom čvrste verzije očinskog autoriteta koji je danas pao
u tešku i opasnu diskreditaciju. Ukratko, čini se da se evociranjem isparavanja
oca implicitno poziva na nužnost povratka autoritativnoj riječi oca kakvu su
poznavale stare generacije. Ništa dalje od moje misli. Znakovit je to primjer
kako kulturni populizam naše zemlje vazda teži svesti kompleksne misli na
stereotipe.
Kriza edukativnog diskursa koju figura isparavanja
oca evocira svima je pred očima, no njezino rješenje ne može se sastojati u
suprotstavljanju toj krizi restauracijom drevnog autoriteta oca gospodara. Isto
tako, rješenje ne može biti puko isticanje važnosti pravila u edukativnom
procesu. Ova druga tendencija pronalazi svoje pristaše u šarolikoj povorci
novinara, mentalnih trenera (mental coach) svih vrsta, psihologa, društvenih
edukatora i televizijskih osoba koji se trude objasniti roditeljima kako
ispravno odigrati svoju ulogu u odgoju djece. Posrijedi su dvije potpuno
suprotne iluzije.
S jedne strane imamo reakcionarnu kulturu povratka lažno sjajnoj prošlosti
— „Bog, domovina i obitelj“ — a s druge strane svođenje edukacije na puko
reguliranje života djece, kao da su pravila nova — horizontalna i rastopljena —
verzija oca gospodara. Iluzija u ovom slučaju nije iluzija restauracije starog
oca gospodara, nego ona manje karizmatična i više kognitivna iluzija da postoji
neka vrst podsjetnika (vademekuma) o tome kako biti roditelj bez pogreške.
Otuda inzistiranje ne toliko na neupitnoj moći oca u patrijarhatu, koliko
na takozvanom poštivanju pravila, zaboravljajući pritom, kako je podsjećao još
Pavao iz Tarza davno prije Freuda, da se paradoks pravila sastoji u tome što
pravila ne čine ništa drugo nego pobuđuju želju za njihovim kršenjem. To je
paradoks koji dobro poznajemo: regulirani život neizbježno potiče bijeg od
pravila. Štoviše, što pravila postaju rigidnija, to se poriv za njihovim
kršenjem povećava. Na to je podsjećao Charles Lasègue, veliki francuski
psihijatar kojemu u drugoj polovici devetnaestog stoljeća dugujemo formulaciju
kliničke kategorije anoreksije: „svako ustrajavanje rađa otpor“, tvrdio je. Formula
je to koju nitko nikada ne bi smio zaboraviti, uključujući i samozvane
edukatore roditelja. Iskustvo dramatično potvrđuje Lasègueovu tezu: nalog da se
uči izaziva otpor prema učenju; nalog da se miruje izaziva hiperaktivnu
reakciju; nalog da se jede degenerira u mentalnu anoreksiju.
Koje bi, dakle, bilo rješenje ako se, s jedne
strane, figura oca gospodara nepovratno izjalovila i nije uputno osjećati ni
najmanju nostalgiju za njegovim isparavanjem, a s druge strane ako
funkcioniranje pravila njeguje naivnu iluziju da su zabrane te koje čine da
postoji formativni proces dostojan tog imena? To je temeljno čvorište u kojem
je suvremeni edukativni diskurs prisiljen batrgati se.
Hipoteza koju već duže vrijeme zastupam jest da
oca trebamo ponovo promisliti počevši „odozdo“. Što to znači? Promisliti oca s
onu stranu spola, s onu stranu roda, genealogije, krvi i spermija. Djeca
trebaju očinsku funkciju, no ona se više ne može poistovjećivati s ocem kao
biološkim roditeljem. Djeca trebaju susresti utjelovljena svjedočanstva Zakona
koji nije alternativa i antagonist želji, nego uvjet njezine mogućnosti. Što to
znači? To znači da otac postoji svaki put kada se prenosi ljudski smisao
Zakona, onaj koji se ne ograničava na zabranu želje, nego otkriva mogućnost
želje kao ono što je kadro životu dati smisao. Edukacija ne postoji tamo gdje
postoji zabrana ili regulacija života, nego tamo gdje se djetetov život
rasplamsava i gdje može pronaći svoj jedinstveni oblik, tamo gdje susreće
vlastitu želju kao izražaj svog najdubljeg poziva. Otac je ime koje možemo dati
onome tko nudi svjedočanstvo o toj mogućnosti.
Massimo Recalcati, Le ilussioni dell'educazione, La
Repubblica, 4. 6. 2026.
Preveo s
talijanskog Mario Kopić