Gottfried Benn: Else Lasker-Schüler (1869-1945)

U današnjem Berlinu vjerojatno sam jedan od rijetkih koji su Elsu Lasker-Schüler osobno poznavali, zacijelo jedini koji joj je neko vrijeme bio vrlo blizak, vjerojatno jedini koji je stao pokraj nje uz grob njezina sina, Paula, kojega su pokopali na vajsenzerskom groblju - onoga sina koji joj je nanio toliko tuge, na kojega je potrošila sva svoja mizerna primanja, za kojega je prenosila ljubavna pisma i kod njegovih prijateljica prosila za sastanke i nježnost, Paul, kojega je često opjevavala, nježan, lijep mladić - njegov otac bijaše navodno neki španjolski princ - Päulchen, kako ga je zvala, umro je u dvadeset i prvoj godini od tuberkuloze.

Bila  je godina 1912. kada sam je upoznao. Bile su to godine časopisa Sturm i Aktion, časopisa nestrpljivo očekivanih svaki mjesec ili tjedan. Bile su to godine zadnjeg literarnog pokreta u Europi i njezina posljednjeg zajedničkoga izražajnog htijenja. Else Lasker-Schüler bila je jedva desetak godina starija od nas: godine 1902. joj je u Axel Junckeru objavljena prva pjesnička zbirka Styx, godine 1911. u Alfred Richar Meyeru izašle su njezine Hebrejske balade: Styx je još mladalačka, balade su pak dovršene u velikom stilu. Gospođa Else Lasker - Schüler tada je stanovala u Halenseeju, u namještenoj sobi, i od tada pa do svoje smrti nikada više nije imala svoj stan; svagda samo izbice, prenatrpane igračkama, lutkama, životinjama, samo sitna roba. Bila je majušna, tada dječački vitka, imala je smolasto crnu kosu, kratko ošišanu, što je tada bilo još rijetko; velike kao gavran crne vrcaste oči s izmičućim, neobjašnjivim pogledom. Ni tada ni poslije nisi mogao ići s njom cestom, a da se sav svijet nije zaustavljao, okretao: ekstravagantna široka suknja ili hlače, nemoguća gornja odjeća, vrat i ruke okićene neuobičajenim nakitom, s lančićima, naušnicama, prstenjem od lažna zlata - i jer je neprestano popravljala pramenove kose na čelu - ti su bili, valja reći, prsteni za sluškinje, najprije upadljivi. Nikada nije redovito jela, jela je vrlo malo, često je čitave tjedne živjela od oraha i voća. Više je puta spavala po klupama, vazda siromašna, u svim životnim okolnostima i u svim vremenima. Bila je Princ iz Tebe, Jussuf, Tino iz Bagdada, crni labud.

A bila je najveća pjesnikinja što ju je Njemačka ikada imala. Meni osobno vazda je, pa i danas, više govorila nego Droste, nego Sophie Mereau ili Ricarda Huch. Njezine su teme često bile židovske, njezina fantazija orijentalna, njezin jezik bio je njemački, bujni, raskošni, nježni njemački jezik, zreo i sladak, što u svakom okretu rastao je nanovo iz stvaralačke jezgre. Svagda bezgrešno ona sama, fanatično predana sebi samoj, u neprijateljstvu prema svemu što je sito, pouzdano, ljubazno, u tom je jeziku bila kadra izraziti svoja strasna čuvstva, ne odastirući, ne razotkrivajući tajanstvenost, njezinu bit. Židovstvo i germanstvo u lirskoj inkarnaciji! Time se dotičem teme o kojoj sam često razmišljao i s pjesnikinjom razgovarao. Bilo je neuobičajeno da njezini suvremenici nisu vidjeli ili nisu htjeli vidjeti u njoj ono što je po svojemu rangu bila. Razlog tomu je najdublja bit pjesništva Else Lasker-Schüler. Ono ima neku egzibicionističku crtu, o tomu nema dvojbe, izlaže njezinu nekontroliranu strast, gledano s građanskog stajališta, bez morala i bez srama. Rečeno drugim riječima: uzela si je čudnovatu i bezobzirnu slobodu da raspolaže sama sobom, bez koje umjetnosti naravski nema. Njezini istovjernici dopuštali su Elsi pravo na osobni egzibicionizam, ali nisu htjeli da ih poistovjećuju s njim i s njom. Čudno vladanje, pa i tragično. Pjesma kao što je Mein Volk iz Hebrejskih balada u svojoj savršenosti je takvo slijevanje židovstva i germanstva, izražaj istinskog egzistencijalnog zajedništva na najvišem stupnju, da bi mogla imati, ako bi umjetnost kod nas uopće imala kakvu riječ, i političke posljedice i na jednoj i na drugoj strani.

Godine 1931. izašla je knjižica mojih pjesama posvećenih Elsi Lasker- Schüler. Posveta glasi: "E.L-S. - besciljna ruka iz igre i krvi". U Sabranim pjesmama, koje je izdala kod Kurta Wolffa 1917. godine, postoji ciklus pjesama s naslovom "Dr. Benn". Nazivala me je Giselheer ili Nibelung ili Barbar. Iz tog ciklusa je pjesma što spada u najljepše i najstrasnije koje je ikada napisala. Nad njom je zapisala: "Zadnja pjesma Giselheeru",  a naslov pjesme je: Höre (Čuj)

Čuj 

Kradem u noćima
ruže tvojih usta,
da ni za jednu ženku ne bude pojila.

Ona koja te grli
krade mi moje jeze,
naslikane oko tvojih udova.

Tvoj sam rub puta.
Ona koja te okrzne
stropoštat će se.

Ćutiš li žiće moje
posvuda

kao dalek rub? 

To žiće kao dalek rub ćutio sam uvijek, sve godine, pri svim različitostima životnih putova i životnih zabluda. Stoga stojim danas ovdje, sedam godina nakon njezine smrti. Ne znam imaju li grobovi u Izraelu humke kao naši ili su ravni kao u nekim drugim zemljama. Ali kada mislim na taj grob, uvijek želim da u njegovoj blizini stoji libanonski cedar, i da usijani zrak krajolika nad tim njemačkim grobom prijatno blaži i hladi vonj jafskih naranača. I ako ima nadgrobnu ploču, pored hebrejskih stihova uklesao bih u njemačkom pismu njezin stih iz pjesme An Gott (Bogu):

 

An Gott

Du wehrst den guten und den bösen Sternen nicht;
All ihre Launen strömen.
In meiner Stirne schmerzt die Furche,
Die tiefe Krone mit dem düsteren Licht.

(Ne priječiš dobre i zle zvijezde;
sva njihova ćudljivost struji.
Na mojemu čelu boli bora,
duboka kruna s mračnom svjetlošću.)

 

Tagesspiegel, Berlin 24. 2. 1952.

Preveo s njemačkog Mario Kopić