Nije li članak Markusa Gabriela „Heidegger više ne
znači ništa“ možda najočitiji dokaz krize u kojoj se nahodi njemačka
filozofija? Gabriel na sva zvona obznanjuje da se „realnost vratila”. I ljuti
se, sve do razine uvrede, jer ja navodno ne razumijem tu veliku novost njegova
mišljenja koja se, s brendom pomno odabranim za tržište, nazivlje „novi
realizam” ili čak „globalna filozofija”. Ne bi se trebalo raditi o filozofskom
smjeru — to bi bilo premalo! — nego o znanstvenoj orijentaciji 21. stoljeća.
Gabriel se tako postavlja kao glasnogovornik „realističkog okreta” koji je
navodno zahvatio svako područje i proširio se posvuda po planetu. „Globalna
filozofija” je taj novi totalitet koji guta i proždire svaki jezik, svaku
kulturu, svaki filozofski smjer. A onaj tko se ne slaže? Pa taj je ili „novi
realist”, a da to i ne zna, ili je pak vremenu neprimjeren poput mene, odnosno
izvan je ove epohalne realističke transformacije. Ova totalitarna vizija ne
dopušta druge mogućnosti.
Postoji jedna nasilna crta u novom realizmu koji, po definiciji, ne može tolerirati sumnje ili pitanja. Zato u raspravi prevladavaju polemični tonovi, dok sugovornik postaje suparnik kojemu se treba rugati, neprijatelj kojega treba diskreditirati. Uostalom, Gabriel pripada onima koji vjeruju da u džepu drže istinu, onu istinu koja prianja uz „objektivnu realnost činjenica”. Kako se onda ne bi obrušio na svakoga tko je se usudi dovesti u pitanje? Dosta, ukratko, sa zamornim spekulacijama filozofa, njihovih iritantnih argumenata. I odista, „novi realizam” nema ničeg filozofskog u sebi. Otuda nihilističko nadahnuće koji ga prožima i antifilozofski resantiman, duh osvete, koji ga muči.
Uzmimo ga, dakle, ozbiljno onakvim kakav jest: kao
marketinšku operaciju. Malo misli, par velikih izvjesnosti. Što ima bolje u sve
kompleksnijem svijetu? Novi realist po niskoj cijeni obećava „istinu” i
„realnost”, dva proizvoda koja je teško pronaći na tezgi filozofa — onih
ozbiljnih. U svojoj komercijalnoj strategiji obraća se širokoj publici, oslanja
se na zdrav razum koji pronalazi utjehu i umirenje u njegovim dogmatskim
tvrdnjama. Oportunistički hrani potrebu za sigurnošću, koja raste s
uznemirenostima, i iz te potrebe izvlači profit.
Zašto se uopće mučiti misliti, ako je realnost ono što
se računa? I kakvog bi smisla imalo čitati klasike filozofije? Ne kažem
Heideggera ili Husserla – s obzirom na to da će u „globalnoj filozofiji”
hermeneutika, fenomenologija i sve „stare podjele” biti eliminirane –, nego
uostalom i Hegela i Kanta, da ne govorimo o grčkoj filozofiji, Aristotelu ili
Platonu? Tim više što za Gabriela ne postoji „grčka filozofija”, pa čak ni
njemačka ili talijanska.
Jezici su za njega nevažan suvišak, kao što je na koncu konca nevažna i povijest. Što mari što se misao artikulirala na različitim jezicima, što je ugledala svjetlo dana u različitim povijesnim epohama i razvila se u raznim kulturnim tradicijama? Sve to nije ništa drugo doli „ideologija”. Tako poziva na skidanje s vrata stoljeća mišljenja, ukratko na brisanje povijesti filozofije, koja je nadiđena i ukinuta u njegovu jednoumlju koje proganja „napredak” u ime „univerzalnog uma”. A kojim bi to jezikom govorio Gabriel, novi realist? Njemačkim? „Globalnim engleskim”? Ili umjetnim jezikom koji tek treba izmisliti? Kojim bi se riječima svojoj publici obratio svećenik „objektivne realnosti” koji s visine usput spominje „religijske stvari”? Gdje završavaju religije u njegovu jednoumlju koje nije ništa drugo doli idolatrija realnosti?
Jednostavno: za Gabriela je filozofija znanost. Ona je poput optike ili astronomije. Uputimo ga onda na Sokrata. Kada se udalji od istraživanja prirode i od filozofa koji arogantno vjeruju da stvari zahvaćaju u njihovoj neposrednosti, Sokrat se povjerava riječi, sluša drugoga. Filozofija postaje dijalog. „Ja sam netko tko voli učiti. Priroda i drveće me ne žele ničemu učiti, ali moji sugrađani da.” [Fedar, 230d] Filozofija otkriva svoj etički i politički poziv. No, živjeti s drugima nije lako; i filozof ostaje na rubu grada, kako bi njime svakodnevno prolazio sa svojim beskrajnim pitanjima. Zna da ništa ne zna. I tako razotkriva umišljenost neznanja. Ostaje otvoren za dijalog – kao što to mora činiti filozofija, koja nije znanost. I svaki put iznova počinje ispitivati sebe i druge. Čak i pod cijenu smrtne kazne. Nemojmo gledati s nadmenošću na njegovo suđenje, niti suditi o grčkoj filozofiji s kritičkom superiornošću modernih ljudi; jer filozofija je – kako uči Sokrat – dijalog koji zahtijeva participaciju.
Što će biti s filozofijom u Njemačkoj ako na
univerzitetima prevladaju „novi realisti”? Što će biti s nastavom povijesti
filozofije, klasične i suvremene filozofije? Što će se dogoditi s humanističkim
znanostima za koje se — tvrdi Gabriel — troši i previše novca?
Gorka realnost na koju me poziva na kraju svog članka ima neugodan okus poziva na red. Politički gledano, Gabriel je reakcionar. Njegova stvar nije puko prianjanje uz realnost, nego podrška ili podržavanje realnosti. S pretenzijom da ju je ponovno pronašao, postaje fundamentalist; svojoj bi „realnosti” htio podvrgnuti i druge. Mene optužuje da sam nostalgična, ali on je taj koji se zavarava da se može vratiti pejzažu moderniteta kojeg više nema.
Ono što podmeće pod „globalnu filozofiju” mračno
podsjeća na Babilonsku kulu, simbol praznog jedinstva izgrađenog kako bi se
ukinule razlike – počevši od onih jezičnih – trčeći za himerom univerzalnog
jezika i jednoumlja. Da Gabriel ne voli razlike, pokazuje ono „gospođa” kojim
se obraća meni – ženi koja se usudi filozofirati. A kad je o tome riječ: gdje
su danas filozofkinje u Njemačkoj?
„Što se više filozofija sukobljava s bezočnim i
neiskusnim suparnicima, što ih više susreće u vlastitim njedrima”, napisali su
Deleuze i Guattari, „to se više osjeća poletnijom u ispunjavanju svog zadatka,
stvaranju pojmova koji su prije aeroliti negoli roba.” Tlapnje novog realizma
neće spriječiti filozofsku zajednicu da nastavi dijalog koji čuva jezične,
povijesne i kulturne razlike i prinose svake tradicije u svagda otvorenom
jedinstvu. Jer budućnost globalizacije ovisi i o budućnosti filozofije.
S talijanskog preveo Mario Kopić
[Donatella Di Cesare, La furia
del „nuovo realismo“ ripudia anche Hegel e Platone, Corriere della Sera,
20.5.2015.]