Gospođa je
previše čitala Heideggera i vidi ga posvuda na djelu u Njemačkoj. Istina je, s
druge strane, da se na njemačkim akademijama on jedva još uzima zaozbiljno, jer
su slabosti njegove neprihvatljive kritike uma i modernosti opće poznate. Crne
teke pokazuju kako je on razmišljao u stereotipima, kao da bi misao mogla
biti njemačka, ruska ili američka. Možda je kvantna mehanika njemačka,
astronomija talijanska, teorija relativnosti židovska, optika islamska ili
logika grčka? Naravski da nije. Potpuno je besmisleno u ovim slučajevima
govoriti o nacionalnostima ili vjerskim pitanjima. Ne postoji kršćanska ili
židovska filozofija, nego filozofi i filozofkinje koji su Židovi ili kršćani.
„Njemački“ je pridjev koji označava jezik i nacionalnost. Ako se govori o
njemačkoj filozofiji, to može značiti samo da je posrijedi filozofija pisana na
njemačkom jeziku, na primjer filozofija Byung-Chul Hana. Ovo govorim kako bih
naglasio bjelodanu istinu da se ne moramo zvati Georg ili Friedrich i biti
plavokosi da bismo bili Nijemci. Mi Nijemci nemamo svoju esenciju, a nemate je
ni vi Talijani.
Nasuprot tome, u samoj je srži
filozofije da bude globalna i međunarodna. To se temelji na činjenici da je um
univerzalan i sposoban za komunikaciju koja nadilazi sve granice. Vjerovati da
filozofska pitanja – logika, epistemologija, politička filozofija, etika itd. –
mogu biti njemačka ili talijanska velika je pogreška. Takvo mišljenje bilo bi
čista ideologija ili anti-filozofija.
Jednako je
pogrešna ideja da bi postojala kontinentalna filozofija. Što bi to uopće imalo
biti? Meni vazda pada na pamet kontinentalni doručak (continental breakfast)
u Americi, kakav se u Rimu, Hamburgu i Varšavi ne može pronaći (osim u
turističkim hotelima). Ne postoji čak ni specifična analitička filozofija.
Cjelokupna filozofija je zapravo analitička, jer filozofija je analiza
konceptualnih konteksta: to vrijedi podjednako za tekstove Rudolfa Carnapa,
Sebastiana Rödla, Gottloba Fregea i Rahel Jaeggi (da spomenemo neke njemačke
mislioce), kao i za tekstove Marthe Nussbaum, Nelly Motroshilove ili Umberta
Eca. Filozofija je međunarodna znanost s različitim tezama i strujama.
Pluralizam, uprav znanost.
Di Cesare zastupa određene loše
informirane apsurde o onome što se događa na njemačkim univerzitetima. Ideja
koju je o tome stvorila potječe iz osamdesetih godina i njezine „romantične“,
bajkovite vizije 19. stoljeća na koju se poziva. Očito je da je veoma manjkavo
upoznata sa suvremenom situacijom u Njemačkoj. Netočno je da je njemačka
kulturna politika u posljednjih dvadeset godina promicala uglavnom prirodne
znanosti. Nikada prije nije potrošeno toliko novca za humanističke znanosti.
Problem je zapravo u tome što mnogi znanstvenici iz područja humanističkih
znanosti imaju premalo vremena za publikacije jer moraju upravljati s toliko
novca i struktura. Jer su umjesto toga morali osigurati uspostavljanje više
katedri. Ali to je sasvim druga priča.
U svakom slučaju, odista ne postoji
uništenje njemačke filozofije vođeno tehnokratima. Vjerovati u to, kao što vjeruje
Donatella Di Cesare, banalan je hajdegerijanski klišej. I u kojem smislu je
Tübingen „domaja Hegela i Schellinga“? U Tübingenu su samo studirali, a usput
rečeno, tamo im se nije ni sviđalo. Danas u Njemačkoj postoje mnogi filozofski
centri, s različitim specijalnostima: München, Bonn, Leipzig, Berlin,
Frankfurt, Heidelberg i tako dalje. Drugi instituti su u krizi, poput
Freiburga. Ono što Di Cesare izmiče jest da je Njemačka zemlja 21. stoljeća sa
suvremenom poviješću. Ona jednostavno nema nikakvu želju time se baviti.
Previše je nostalgična da bi to činila.
No, može postojati i objektivniji
razlog. Ne želi shvatiti da je u globalnoj suvremenoj filozofiji došlo do
realističkog okreta, koji je doveo i do novih oblika ontologije, epistemologije
i metafizike. Di Cesare se ne sviđa što se vratila realnost (koja zapravo
nikada nije ni nestala). Čega se boji? Možda Heideggera, kojeg smatra toliko
važnim i kojeg jednostavno precjenjuje. Globalna filozofija stoji s onu stranu
starih podjela između analitičke misli i one fenomenološke/hermeneutičke. To je
ideologija od prekjučer, baš kao što je to bio opći nacionalizam 20. stoljeća
ili fašizam za Crocea i Gentilea.
U svakom
slučaju, Di Cesare nije shvatila ono što sam branio u svojim knjigama – na
primjer u Zašto svijet ne postoji –, uopće to nije shvatila. Moja
pozicija se ne „vrti oko teze da svijet, shvaćen kao totalitet predmeta, ne
postoji“. Ja radije tvrdim da svijeta nema, pa čak ni u Heideggerovu
egzistencijalnom smislu, ili hajdegerijanskom „područja svih područja“ ili „bivstvujućeg u njegovoj cjelini“. To je
potpunomice drugačija teza. Di Cesare bi htjela da moja filozofija bude
kombinacijom Heideggera i analitičke filozofije. Ali onda se ne bi trebala
upuštati u raspravu sa suvremenom filozofijom i trebala bi priznati da i u
njemačkoj misli 21. stoljeća postoji filozofija koju ona jednostavno ne
razumije. No, realnost nije vazda onakva kakvom bismo je željeli. To je upravo
ono što realizam govori i, time, zbori istinu.
S talijanskog preveo Mario Kopić
[Markus
Gabriel, Heidegger non conta più, Corriere della sera, 17.5.2015.]