Suvremena njemačka filozofija nije drugo
doli blijedi dvojnik one iz dvadesetog stoljeća. Višestruki su razlozi koji su
doprinijeli ovom padu. U posljednjih dvadeset godina promijenila se prije svega
kulturna politika Njemačke, koja se radije odlučila osloniti na znanstvene nego
na humanističke predmete. Cijenu je platila filozofija, čiji inače snažan
prestiž nije obuzdao diskreditiranje u koje je zapala. No prava je novost da je
„kontinentalnu filozofiju” istisnula „analitička filozofija”, uvezena iz
anglosaksonskih zemalja. Čitavi odsjeci, utvrde njemačkog idealizma,
fenomenologije i hermeneutike, pali su u ruke analitičara u sukobu u kojem se
nisu birala sredstva. U Tübingenu, domaji Hegela i Schellinga, danas se nude
anonimni kolegiji iz teorije znanosti; u Heidelbergu, na katedri na kojoj je
najprije stolovao Jaspers, a potom Gadamer, stoluje analitičar koji na
engleskom jeziku predaje „filozofiju uma”.
Zaludni bijahu apeli što su ih filozofi iz cijeloga svijeta uputili njemačkim vlastima. Kao što bijaše beskorisna i peticija što ju je potpisalo više od tri tisuće filozofa – od Jean-Luca Nancyja do Judith Butler – kako bi se spriječilo da se, na valu rasprave koju su izazvale Crne teke, ukine frajburška katedra imenovana po Martinu Heideggeru; pod izgovorom uvođenja Juniorprofessur (mjesta za docenta), odnosno pozicije za mladog znanstvenika, koji se k tome bavi analitičkom filozofijom, slavna je katedra zapravo već ukinuta.
Poteškoće u kojima se danas koprca njemačka filozofija, u svojoj grčevitoj potrazi za novim identitetom, povezane su s Heideggerom. Nesposobna izaći iz sjenke koju baca njegova misao, ona pokušava demolirati njegovu figuru. Tako biva mnogo lakše jednim potezom spužve izbrisati ne samo Heideggera, nego i nedavnu prošlost koja tišti sve više: kraj njemačkog židovstva, Nirnberški zakoni, Šoa.
Nasuprot onome što se dogodilo drugdje, židovska filozofija nikada nije odista probila zid, i te se teme nisu smatrale filozofskima. Što je, dakle, bilo bolje nego započeti sve od ničega, otvarajući vrata univerziteta angloameričkoj misli, otpornoj na povijest i malo sklonoj uplitanju u političke rasprave? Oprezna režija akademika poput Jürgena Mittelstraßa ne bi bila dovoljna da objasni uspjeh analitičkih struja.
Kada je 2002. godine umro Hans-Georg Gadamer, Heideggerov učenik i utemeljitelj hermeneutike, situacija se već bila promijenila. Danas kada se, nakon odlaska Otta Pöggelera (2014) i Michaela Theunissena (2015), poglavlje dvadesetog stoljeća može smatrati zaključenim, valja se zapitati je li njemačkoj filozofiji koristio taj autodestruktivni stav koji je na kraju naštetio ne samo hermeneutici – a njome su obuhvaćene i osobe poput Hansa Blumenberga – nego i fenomenologiji.
Ako mostovi koje je Ernst Tugendhat izgradio između hermeneutike i analitičke filozofije ostaju čvrsti, puno su klimaviji oni koje je projektirao Bernhard Waldenfels, koji je pokušao odvojiti fenomenologiju od hermeneutike i ponovno je pročitati u svjetlu francuske tradicije. Zacijelo je vrlo malo imena njemačkih filozofa koji nadilaze nacionalne granice. Ne manjka istaknutih ličnosti, poput Juliana Nida-Rümelina ili Volkera Gerhardta, koji su, međutim, gotovo sasma nepoznati široj europskoj javnosti.
U cjelini
gledano, pejzaž djeluje vrlo rascjepkano. „Frankfurtska škola” je preživjela
zahvaljujući Jürgenu Habermasu i njegovim učenicima, poput Axela Honnetha. No u
njihovim je spisima teško pronaći onaj zanos koji je nadahnjivao Horkheimera i
Adorna u njihovoj radikalnoj kritici uma.
Politička djela općenito imaju vrlo normativan karakter. Uz praktičku filozofiju, široko su rasprostranjene bioetika, primijenjena etika, etika okoliša, kao i sve one specijalizacije kojima se misao trsi biti korisnom praksom. Teorijsko istraživanje, koliko god ono rigorozno i temeljito bilo, čini se nesposobnim otvoriti nove perspektive, dočim povijest filozofije i proučavanje klasika, grčkih i njemačkih, zadržavaju visoki profil, premda su ti napori često vođeni pukim antikvarnim interesom.
Prisiljena mjeriti se s pobjedničkim modelom znanosti, njemačka filozofija 21. stoljeća, kada nije preuzimala ulogu epistemologije, na kraju je utočište pronašla u estetici. Otuda golem broj publikacija u okviru promišljanja o umjetnosti i slici. U tom se surječju govori o Neuromantik, „novoj romantici”, u koju se ubraja i Peter Sloterdijk, jedini njemački filozof koji je postigao međunarodnu slavu. Nakon spektakularnog uspjeha svoje knjige Kritika ciničkoga uma, objavljene 1983. godine, Sloterdijk je zadržao vodeću ulogu na njemačkoj filozofskoj sceni zahvaljujući svojim komunikacijskim vještinama i briljantnoj kritici globalizacije, koja je, međutim, izrazito konzervativnog karaktera. Osim poliedrične pripovijesti o čovječanstvu povjerene trima svescima Sfera, Sloterdijk je objavio brojne eseje, knjige i pamflete koji su izazvali burne polemike. Odjeknule su neke od njegovih teza, poput one u kojoj tvrdi da je „financijska država”, zasnovana na oporezivanju, nekovrsna „pljačka”. Kao nasljednik Nietzschea i Heideggera, on njihov resantiman na trenutke potencira do paroksizma. Živimo u post-humanom dobu u kojem se ponovno javlja čovjekova „bestijalnost” i neuspjeh humanizma biva opipljiv. Paradigmatičan je naslov jedne njegove zbirke: Još nismo spašeni: Eseji nakon Heideggera. Nostalgija za prošlošću i stanovita težnja za redom prožimaju njegovu knjigu Strašna djeca novovjekovlja (Die schrecklichen Kinder der Neuzeit), koju je Suhrkamp objavio 2014. godine.
Ako su Sloterdijkove stranice vazda privlačne, isto se ne može reći za one Markusa Gabriela. Zašto svijet ne postoji (Warum es die Welt nicht gibt) naslov je njegova bestselera koji je objavio i nakladnik Bompiani u Italiji. Gabrielova se knjiga vrti okolo teze da svijet, shvaćen kao totalitet predmeta, ne postoji. No zar to već nije kazao Heidegger? Svijet je prije egzistencijal, naime objelodanjuje ga ljudsko biće koje ga nastanjuje. Gabrielova namjera, koji se služi Heideggerom čitajući ga kroz reduktivnu optiku analitičke filozofije, ipak je posve drugačija: radi se o tome da se dokaže kako svijet postoji u množini i da se predmeti mogu dokučiti o sebi, u mnoštvenim „ontološkim poljima” u kojima postaju dostupni. Protiv Kanta, protiv postmodernizma, protiv Derride, to bi imao biti put za spas „realnosti”. Teško je povjerovati da bi se – kako priželjkuje Gabriel – kroz ove spekulacije, koje su zapravo vrlo drevne, Njemačka mogla opet vratiti na poziciju lidera na „tržištu”. Dojam je, naprotiv, da se privodi kraju prevlast koja je trajala gotovo tristo godina. Protagonisti filozofske debate zbore danas nekim drugim jezicima.
S talijanskog preveo Mario Kopić
[Donatella Di Cesare, La filosofia tedesca è morta, Corriere della Sera, la Lettura, 10.5.2015.]