Samuel Beckett, Radiodrammi, a cura di Gabriele Frasca, Torino: Einaudi 2026.
Prva radio-drama u naslovu priziva Psalam 145, koji glasi: »Gospodin prihvata sve koji padaju i uspravlja sve pognute«. Beckett, međutim, namjerno lomi ovaj naslov ukidajući njegov afirmativni dio (pars construens). Padanje tako postaje fundamentalnom šifrom ljudskog stanja koje nijedan Bog ne može izliječiti. Nitko se ne može spasiti, nitko se ne može emancipirati od nepodnošljivog tereta egzistencije. Nije slučajno što se sila teže utiskuje kao izražaj apsurdnog i besmislenog karaktera egzistencije, što upravo zbog toga postaje teretom što ga treba mukotrpno vući. Putovanje gospođe Rooney prema željezničkoj stanici pravi je križni put. Riječ je o staroj i bolesnoj ženi koja teško hoda. Njezino je tijelo žrtva sporog i neumoljivog propadanja. To nije tijelo koje životu govori »Da!«, kao što je slučaj s Molly, izvanrednom ženskom protagonisticom Joyceova Uliksa, nego tijelo u raspadanju, napaćeno, izranjavano meso, »uništenih pluća, srca i jetre«. Usto, njezin se život čini zatočenim i nerazriješenom tugom za kćeri koja je umrla kao djevojčica. Na njezinom putu prema stanici, dok čeka povratak kući svog slijepog muža, čak i mašine kao da ometaju njezino kretanje: bicikli, kombiji i vozovi čine se pokvarenima ili kasne.
Beckett mudro naglašava ovu teškoću kretanja (veliku temu cijele svoje književnosti) uvodeći inovativnu prisutnost zvukova, poput teških i sporih koraka gospođe Rooney po šljunku, životinjskih glasova, vjetra i kiše, koji kao da naglašavaju leopardijevski neprijateljsku dimenziju prirode. Beckett je zahtijevao opsesivnu kontrolu nad akustičkom izvedbom tih zvukova, koji su imali zadatak naglasiti napušteno stanje egzistencije, njezinu fundamentalnu krivnju. Kao i u U očekivanju Godota, i u ovom je tekstu očekivanje glavni lik. Voz jako kasni zbog smrti dječaka koji je pao iz vagona i završio pod tračnicama. Beckett ne otkriva uzrok toga pada. Dodaje samo nekoliko neodređenih elemenata koji mogu identificirati krivca upravo u mužu gospođe Rooney koji, na primjer, otvoreno izjavljuje da mrzi djecu i da želi ubiti barem jedno dijete: »Zatrti u zametku malu katastrofu«.
No, odlučujuća točka ove dramatične nesreće jest prekid lanca filijacije, što je još jedna velika beketovska tema. Mrtvo dijete evocira odsutnost Zakona koja karakterizira život. Riječ je o biblijskoj temi koja priziva lik Joba, vrlo drag Beckettu. Krivnja koja muči ljudsko biće ne ovisi o njegovu djelovanju niti o njegovoj namjeri, jer je to ontološka krivnja koja se podudara sa samom egzistencijom. Pravda se ne provodi prema racionalno-retributivnoj logici koja nagrađuje pravednika, a kažnjava grešnika. Prije će biti da postoji nešto nedokučivo što karakterizira sam Božji zakon, koji može bez bjelodana razloga pogoditi i život najpobožnijeg čovjeka ili, kao što se događa u ovom slučaju, život nevina djeteta.
U Užarenom pepelu te se teme vraćaju, ali u novom svjetlu teme sjećanja. U središtu je muškarac, Henry, sam pred neprestanim šumom valova. Tlači ga duh oca koji je počinio samoubojstvo u moru. »Tko je pokraj mene, sada?«, pita se u mentalnom prostoru okupiranom traumatičnim fragmentima svoje prošlosti. I u ovom slučaju proces filijacije ne doima se generativnim, nego nalikuje lancu koji može prenijeti samo bol. Dvije godine ranije, u Kraju partije, Beckett je prikazao likove roditelja (Nagga i Nell) svedenih na dva krnjatka zatvorena u dvije kante za smeće. U Užarenom pepelu Henry hoda rubom mora, zazivajući očevo priznanje koje se nikada neće dogoditi.
Očekivanje i sjećanje, kako potvrđuju ove dvije radio-drame, čine dva lica istoga lista. Radi se o čekanju onoga što nikada neće doći i sjećanju na ono što je zavazda isključeno iz prezentnosti. U tom smislu, one se uistinu mogu čitati kao dvije radikalizacije problematike koja je već prisutna u drami U očekivanju Godota. U sva tri djela ljudsko je biće upravljeno prema nečemu što ostaje zatočeno u odsutnosti. Očekivanje se nikada ne može zadovoljiti i sjećanje nam više ne može povratiti ono što je bilo. Ostaju samo riječi i glasovi – ostaje samo pisanje; jedini mogući oblici iskupljenja i otpora.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
[Massimo Recalcati, Tra colpa e memoria non si finisce mai di aspettare Beckett, La Repubblica, 18.7.2026.]
