Alter Fajnzylberg, Cosa ho visto a Auschwitz? (a cura di Roger Fajnzylberg e Alban Perrin), Torino: Einaudi, 2025.
Za nekoliko godina više neće biti živ nijedan očevidac neizreciva užasa nacističkih logora smrti, odnosno logora istrebljenja (Todeslager, Vernichtungslager). Okrutna metodičnost kojom se provodilo genocidno uništenje židovskog naroda moći će se čitati samo u povijesnim knjigama jer više neće biti nikakva neposredna sjećanja. Upravo je ta misao potaknula Rogera Fajnzylberga, sina Altera Fajnzylberga, da prekrši očevu zabranu i objavi njegove dnevnike koji govore o njegovu tragičnom iskustvu deportacije u Auschwitz od 1942. do 1945. godine. Čuvao ih je pomno u kutiji za cipele, brižljivo zavezanoj špagom, kao da je želio sakriti neizrecivu tajnu užasa. Njihov sadržaj opisuje neljudski život Židova koji je deportiran među prvima i prisiljen postati dio Sonderkommando. U njemačkom jeziku ta riječ znači ''poseban odred''. Njegovi članovi bili su zatvorenici koji nisu smjeli imati nikakav kontakt s ostalima jer su bili dužni, nakon što bi ženama iščupali zlatne zube i odrezali kosu, brinuti se za prenošenje leševa iz plinskih komora prema krematorijskim pećima. Radilo se o zadatku koji je onoga tko ga je obavljao izlagao neprekidnom i nepodnošljivom mučenju. Međutim, odbijanje tog zadatka značilo bi trenutačno ubojstvo na licu mjesta i brzu zamjenu. Obično su članovi tih odreda u kratkom roku bivali zamijenjeni kako bi i sami bili ugušeni plinom i spaljeni. Neki od njih, priča autor u svojim dnevnicima, vješali su se jer nisu mogli izdržati tu kušnju. Moglo se dogoditi da otac mora spaliti tijelo vlastitog sina, supruge ili roditelja. "Hitlerov pakao", kako ga Fajnzylberg definira, u Auschwitzu poprima oblike pravog pravcatog strašnog industrijskog sistema kojeg je cilj planirano uklanjanje cijelog jednog naroda. Nije slučajno što je izraz "uništenje" (Vernichtung) od samog početka bio ključna riječ suludog ideološkog antisemitizma Adolfa Hitlera: već u Mein Kampfu uništenje Židova proglašeno je nužnim uvjetom za vraćanje čistoće krvi Njemačkoj, čime bi se omogućio njezin slavni preporod. Tek će u logorima ideološka politika uništenja pronaći svoju operativnu primjenu. Riječ je o sistemu koji se čini podmazanim prema isključivo produktivnom kriteriju. Brige njihovih dijaboličnih izumitelja ne razlikuju se od onih koje bi mogle karakterizirati bilo koje djelo društvenog inženjeringa. Koliko ih se moglo ubiti u što kraćem vremenu? Kako se riješiti leševa što učinkovitije? Čini se da kriterij pragmatične korisnosti skriva užas sistematskog sijanja smrti među nevinim ljudima: prijevoz žrtava tračnicama, racionalizacija postupaka likvidacije, izgradnja plinskih komora, učinkovitost, minimiziranje troškova. Sve u skladu s odlukom o "konačnom rješenju" koja je donesena u januaru 1942. u mirnom jezerskom mjestu u blizini Berlina zvanom Wannsee.
Na toj "konferenciji" nisu se okupili neuki barbari, nego nacistički funkcionari iliti dužnosnici koji su posjedovali visoku kulturnu razinu. Oni su u elegantnom okruženju, između probranog ručka i čaše konjaka, raspravljali o tome kako zavazda uništiti židovski narod. Ne više kroz političku borbu ili neprijateljsko i diskriminirajuće zakonodavstvo, kao što se uglavnom događalo tridesetih godina, nego kroz pravi industrijski plan. Hitler, kako navodi njegov najveći biograf Ian Kershaw, nije volio da mu se govori o fizičkom istrebljenju Židova. Radije je držao riječ "uništenje" i njezinu snažnu retoričku rezonanciju odvojenom od njezine praktične primjene. Sam Eichmann tvrdio je da je tankoćutne naravi i da ćuti gnušanje pri samom pogledu na krv. Franz Stangl, zapovjednik logora Treblinka i Sobibor, kada bi dočekivao deportirane nakon dugog i iscrpljujućeg putovanja vozom, većinom namijenjene plinskim komorama, običavao je nositi besprijekorno bijeli jahaći sako. Rudolf Höss, upravitelj logora Auschwitz, promatrao je masakre, masovna strijeljanja i operacije gušenja plinom djece, žena i staraca, izjašnjavajući se iskreno snuždenim zbog svega što se događalo. U stvari, prigušeni ambijenti Wannseea, kao i Führerova retorika, uopće nisu daleko od Auschwitza, nego su mu iznimno blizu.
"Mojoj porodici", izjavio je Rudolf Höss u svojoj Autobiografiji, "bilo je dobro u Auschwitzu. Svaka želja moje supruge ili moje djece bila je ispunjena. Djeca su živjela slobodno i na otvorenom, a moja je supruga imala luksuz cvjetnog vrta koji je bio pravi raj. Zatočenici su činili sve kako bi ugodili mojoj supruzi i mojoj djeci, kako bi im iskazali ljubaznost".
Unatoč tome, tehnički um i banalnost zla nisu jedini protagonisti priče koju donose Fajnzylbergovi Dnevnici. Uz cinično ekonomističku dušu uništenja Židova u logorima, lebdi i mračna anarhična zloupotreba moći, otvoreno sadistička okrutnost koja, nadilazeći sterilni operativni okvir planiranog istrebljenja, zapravo otkriva svoj najdublji užas. Opis samo jedne scene sažima ih sve: nacist prisiljava golu Židovku da pleše na hrpi leševa dok on nastavlja pucati, nasumično ubijajući svakoga tko mu se našao na nišanu. Naposljetku su se nadanja ove žene da će se spasiti uslišavanjem sadističkoj volji svog mučitelja pokazale zaludnima jer je ubijena kao i svi ostali.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
La Republicca, 23.8. 2026.