«Započinje doba barbarstva, znanosti će mu biti na usluzi». [Ein Zeitalter der Barbarei beginnt, die Wissenschaften werden ihm dienen!] Doba barbarstva još nije okončalo, a Nietzscheova je dijagnoza danas točno potvrđena. Znanosti su toliko pažljive u uslišavanju, pa čak i pretjecanju svakog zahtjeva ovog doba, da su mu, kada je ono odlučilo kako nema ni želje ni sposobnosti za mišljenje, umah isporučile dispozitiv kršten kao „Umjetna inteligencija” (Artificial Intelligence, skraćeno AI). Naziv nije transparentan jer problem umjetne inteligencije nije u tome što je ona umjetna ili artificijelna (mišljenje, budući da je neodvojivo od jezika, vazda podrazumijeva neko umijeće ili dio umijeća), nego u tome što se nahodi izvan uma subjekta koji misli ili bi imao misliti. U tome ona nalikuje odvojenom umu [intellectus separatus] Averroësa, koji je, prema tom genijalnom andaluzijskom filozofu, bio jedinstven za sve ljude. Za Averroësa je shodno tome problem bio u odnosu između tog odvojenog uma i pojedinačnog čovjeka. Ako je um odvojen od pojedinačnih individua, na koji će se način oni moći s njim spojiti kako bi mislili? Averroësov odgovor glasi da pojedinci s odvojenim umom komuniciraju putem mašte [imaginatio], koja ostaje individualna. Zacijelo je simptom barbarstva ovog doba, kao i njegova apsolutnog manjka mašte, to što se taj problem uopće ne postavlja kada je posrijedi umjetna inteligencija. Da je ona jednostavno pribor, poput mehaničkih računala, problem zapravo ne bi ni postojao. Ako se pak pretpostavlja, kao što se zapravo i čini, da AI misli baš poput Averroësova odvojenog uma, tada se problem odnosa s mislećim subjektom ne može izbjeći. Roberto je Bazlen jednom rekao da je u našem vremenu inteligencija završila u rukama glupih. Moguće je da ključni problem našeg vremena stoga ima ovaj oblik: na koji način glupak – to jest onaj koji ne misli – može stupiti u odnos s inteligencijom koja tvrdi da misli izvan njega?
Misao i mašta: još o umjetnoj inteligenciji
Problem umjetne inteligencije, o kojemu se danas raspravlja ne vazda s prirodnom inteligencijom, imao je u povijesti zapadnjačke filozofije – kao što smo već imali priliku pokazati – svog preteču: jedinstveni i odvojeni um latinskog averoizma. Analogija je toliko upečatljiva – jedinstveni i odvojeni um koji misli izvan pojedinačnih individua – da se može čak podudarati i u kratici koja ih izražava: artificial intelligence (umjetna inteligencija, AI) – intellectus agens (djelatni um, IA, kako su averoisti nazivali odvojeni um). Za srednjovjekovne filozofe, koji su u tome bili oštroumniji od naših suvremenika, ključni problem bio je način na koji se jedinstveni i odvojeni um spaja (copulatur) s pojedinačnim ljudima, kako bi pojedinac usvojio (adeptus) misao i kako bi se moglo reći hic homo intelligit, ovaj čovjek misli (umuje). Za Averroësa je posrednik koji omogućuje to spajanje bila mašta ili imaginacija, koje se naši suvremenici, naprotiv, čine potpuno lišenima. U umjetnoj inteligenciji, naime, hic homo non intellegit, ovaj čovjek ne misli (ne umuje), pojedinačni čovjek, dakle, odustaje od mišljenja i delegira svoju najdragocjeniju sposobnost stroju, koji bi imao misliti umjesto njega i bolje od njega. Za slijeđenje uputa ovog neumoljivog učitelja mašta nije od nikakve koristi (iako bi čak i za primjenu nekog pravila neki oblik mašte mogao biti nužan). Možda je istinski problem umjetne inteligencije u tome što ju je omogućio opći gubitak sposobnosti mašte, kao da je njezinom došašću prethodilo uspostavljanje sveprožimajuće umjetne ili artificijelne mašte. Čovječanstvo koje je izgubilo maštu bilo je spremno lišiti se i mišljenja (koje uostalom, kako je već Aristotel poučavao, bez mašte naprosto nije moguće).
Prva stvar koju valja učiniti kako bismo se suprotstavili dominaciji AI stoga je strpljivo, uporno i metodičko traganje za izgubljenom maštom. A budući da mišljenje nije ništa drugo nego dovršeni oblik mašte, tada za umjetnom inteligencijom više neće biti nikakve potrebe.
S talijanskog preveo Mario Kopić
[Giorgio Agamben, Sull’intelligenza artificiale e sulla stupidità naturale; Pensiero e immaginazione, Quodliber, 12. 10. 2025; 3.8.2026.]