O knjizi eseja Predraga Fincija, Putovanja duša, TIM press, Zagreb, 2026.
Preživjeti pakao rata znači iskusiti jedno od najtežih, najtragičnijih ljudskih iskustava. Kada filozof i pisac posjeduje takvo iskustvo, dodano osobnoj složenosti i osjećajnosti, znanju i mudrosti, erudiciji, onda to iskustvo na ovaj ili onaj način postaje predmetom njegova djela i promišljanja. Čovjek je bačen u svijet – već to je činjenica koja u senzibilnim ušima i umu može zvučati zastrašujuće, a čovjek bačen, ili zatečen u ratom opkoljenom gradu, izložen poligonima smrti, kroz koje uspije nekom srećom proći, preživjevši, no potom biva osuđen, ili vlastitom voljom odabire emigraciju, to je breme koje dodano na pleća bića slabog i krhkog, uvjetovanog vlastitim limitima, svojim pritiskom nagoni na djelovanje, na promišljanje, na neprekidno postavljanje pitanja i traganje za odgovorom – zbog čega, zašto?
Kretanje je to u jednom labirintu za kojega već i unaprijed znamo da iz njega nema izlaza – jedina mogućnost izlaza stvaraocu, misliocu poput autora brojnih značajnih filozofskih i filozofsko poetskih naslova, autoru i najnovije knjige koja je sada pred nama – Putovanja duše, Predragu Finciju, pruža onaj put okrenut ka radu na djelu.
Kultura našeg jezika obogaćena je, mnogima je već poznato, na zamjetan pa i nezaobilazan način djelima hrvatskog i bosansko hercegovačkog filozofa Predraga Fincija (Sarajevo, 1946.), sveučilišnog profesora estetike u rodnome gradu, do 1993. godine kada seli u London gdje nastavlja raditi kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University Collegeu London, sve do odlaska u mirovinu 2011. godine.
Prisjetimo se kratko - profesor Predrag Finci svoj je stvaralački put otpočeo knjigom Govor prepiski, 1980., nakon koje su uslijedili naslovi poput Umjetnost i iskustvo egzistencije, Poetozofski eseji, svi objavljeni u Sarajevu. Emigracija, odlazak u London, profesora Fincija zbližavaju s Hrvatskom, kao prvom tiskanom domovinom najvećeg broja njegovih najvažnijih djela, pa stoga i njihov autor postaje članom Hrvatskog filozofskog društva. Pobrojati ćemo ovdje samo jedan dio naslova nezaobilaznih za sve koji se bave estetikom kao filozofskom disciplinom, ili koji su zainteresirani za stjecanje ozbiljnijih uvida u estetiku kao „gramatiku umjetnosti“:
Umjetnost uništenog: estetika, rat i Holokaust, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005., Priroda umjetnosti, Izdanja Antibarbarus, 2006., Tekst o tuđini, Demetra, Zagreb, 2007., Djelo i nedjelo: umjetnost, etika i politika, Demetra, Zagreb, 2008., Imaginacija, Izdanja Antibarbarus, 2009., Osobno kao tekst, Izdanja Antibarbarus, 2011., Čitatelj Hegelove estetike, Naklada Breza, Zagreb, 2014., Estetička terminologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2014., Korist filozofije, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2017., Što se sviđa svima: komentari uz Kantovo shvaćanje umjetnosti, Hrvatsko filozofsko društvo, Biblioteka Filozofska istraživanja, Zagreb, 2019., gdje je i prošle, 2025. godine objavljen naslov Estetsko u promijenjenom svijetu.
Ovdje smo naveli samo jedan dio naslova objavljenih u Zagrebu, među kojima treba naročito istaknuti vrijednost knjige koja je u međuvremenu, 2016. godine dobila i svoje elektroničko izdanje, a to je Estetička terminologija - knjige koja prema mišljenju brojnih naših stručnjaka predstavlja izniman poduhvat, kao jedna vrst kritičko preglednog rezimea i pojmovnog mapiranja suvremene estetičke misli. Djelo je to, kako je zapazio profesor Josip Cmrečnjak, nezavisni filozofski istraživač, „u kojem je pregnantno ocrtana kartografija termina koji osvjetljavaju i bistre cjelokupno polje čovjekove duhovne aktivnosti, a koje markiramo kao umjetničko stvaranje i refleksivno odnošenje spram njega.“ I dr.sc. Nadežda Čačinović o ovom je djelu Predraga Fincija iznijela slično mišljenje, kazavši kako profesor Finci Estetičkom terminologijom daje iznimno upečatljivo sređivanje suvremene estetičke misli u nizu natuknica, ujedno istaknuvši kako je riječ o knjizi koja sjedinjuje vrsnoću izvornog znanstvenog djela i korisnost priručnika.
Najnovije djelo ovog filozofa i pisca Putovanja duše (TIM press, Zagreb, 2026.) na jedan je način logičan nastavak prethodne autorove knjige objavljene kod istog izdavača - U unutarnjem, istina, 2022., knjige u kojoj je autor ispisao niz izvrsnih antropoloških eseja, pronicljivih, tankoćutnih i umnih studija koje se bave pitanjima subjektivnog, unutarnjeg života individue, čime je dao važan i zanimljiv doprinos rasvjetljavanju pitanja i isticanju značaja čovjekova unutarnjeg života. U Putovanjima duše Finci ide dalje, čini jedan značajan korak ka daljnjem razvoju svog filozofsko poetološkog mišljenja koje na jedinstven način meandrira kroz povijest filozofije, zaustavljajući se, ovisno o temi, na nekim od najvažnijih njenih točaka, od antičke misli i predsokratovaca pa nadalje, preko Sokrata, Platona, Aristotela, sve do modernih filozofskih vrhunaca, filozofa kao što su Leibniz, Kant, Hegel ili Nietzsche, ili primjerice Wittgenstein.
No ovaj pût, kojega ispisuje stil i način Predraga Fincija u njegovim autorski osobnijim knjigama, kako je mnogim čitateljima zacijelo znano, nije uobičajen. Njegov je pristup u takvim djelima vođen onim intuitivno stvaralačkim, ne u mjeri koja u odnosu s onim epistemološki racionalnim prevladava, ali koja čitatelju daje do znanja da su iznimna erudicija i filozofska stručnost, upućenost autora u teme koje se bavi gledano unazad kroz povijest filozofije, povijest umjetnosti, povijest religije, ili psihologije, jedna vrst rešetke, mreže koliko vidljive, toliko i nevidljive, unutar i uokolo koje je autor ispleo svoj autentičan i autonoman izraz veoma subjektivnog, veoma osobnog filozofa, koji osobno iskustvo upliće u tkivo promišljanja i analiza značajnih, mnogih temeljnih i vječitih pitanja filozofije, baš kako su to katkada i na dramski i književni način, u obliku ispovijesti, činili filozofi pisci poput Platona, Augustina, Montaignea, Descartesa, Rousseaua, Kierkegaarda, Nietzschea, Ciorana i Hamvasa, Deridaa i Deleuzea…
Njegovo se djelo stoga pruža negdje na razmeđi između filozofije i književnosti, između znanstvenog i stvaralačkog, između propedeutičkog i pripovjednog, općeg i pojedinačnog, povijesnog i aktualnog... Promišljanja o duši, tom – jednom od temeljnih pojmova filozofije, kako bi ga, ponovno, ogledao i istražio i kroz ono kako su to činili mnogi mislioci tijekom povijesti filozofije, i od prije Talesa, preko Demokrita i Heraklita, i mnogih drugih, i kako bi sebe, svoje vlastito iskustvo, kroz prizmu životnog putovanja koje je do sada prošao, i kroz prizmu traganja za onime što mu prethodi, suočio i propitao kroz različite uvide, mišljenja, znanja…
Radi se dakako o otvorenom i stoičkom suočavanju s nužnosti kraja tog i takvog putovanja, ali, jednako tako, o otvorenom i stoičkom osjećanju – podrazumijevanju prelaska u ono nepoznato, čemu ne možemo razaznati način i obličje, ali što se naslućuje, i što je autor prožeo u jedno nadasve osobno i intimno, na pola filozofsko, na pola osobno, štivo. Racionalan i senzitivan istovremeno, oslobođen vlasti afekata, ataraksičan dakle, stupnjevit i znanstveno logičan u koracima koje čini poput slijepog čovjeka koji korača po prostoru mračnom, bez štapa ili putokaza, Finci ovdje ocrtava jedan temeljit i suveren, poetičan i osoban krug unutar povijesti ljudskih znanja i istraživanja, predodžbi i vjerovanja, nadanja i ideja, imaginacija, uzimajući svaku od tih ideja s jednakim uvažavanjem i pomnosti, prihvaćajući ih u svojoj analizi bez obzira na vlastito mišljenje, pa tako s razumijevanjem i osjećajnosti razmatra i shvaćanja vrlo religioznog čovjeka, i one mističke, različite ili dodirne uvide i stavove brojnih filozofa, da bi na koncu završio s Platonovim svijetom ideja i tumačenjem duše u njegovoj teoriji spoznaje i metafizici, ne kao u vrsti utjehe, nego, propitavši kroz ovu knjigu u svojim temeljima mnoga relevantna i ozbiljna mišljenja i to sa mnogo njihovih strana, kao u nekoj vrsti realne izvjesnosti.
U Fincijevu nestandardiziranom načinu pisanja u ovoj knjizi možemo istovremeno prepoznati i dozu ludizma, zaigranosti, katkada idealističkog, gotovo dječjeg užitka kojim su ispisani reci koji na krajnje ozbiljan način ispituju temu života duše. No bez obzira na povremeno prividnu prostodušnost svoga stila i načina tumačenja, autor istovremeno pokazuje, kada to osjeti potrebnim, i kritičnost, jasan stav, nekada čak iznenađujući otpor naspram konvencija, i onih intelektualnih, umjetničkih zadatosti, sklonost da provocira i razbija, izravnije negoli je to činio u svojim prethodnim djelima - kao da je zaštitna odora akademskog građanina u Putovanjima duša odbačena, kao još jedan od suvišaka na putu traganja za istinam...
Predrag Finci je i u ovoj svojoj knjizi, kao i u onim dosadašnjim, pa moguće još i više od svih do sada, učitelj, onaj koji čitaoca podučava životnim mudrostima. Naizmjenice iz njega progovaraju iskustvo, znanje, mudrost, humanost – čujemo tu glas i običnog čovjeka i vrhunskog poznavaoca i tumača filozofije, u sprezi su zajedno s idealistom i pjesnikom, misliocem i mistikom, onoga koji je svijet i život doživio i promislio s mnogih strana, i koji je, pišući o duši, odlučio – pronašao načina da progovori glasom vlastite duše, zbog čega je Putovanja duše autorski jedinstvena, unikatna knjiga, jer nije proizvod nikakvog unaprijed zadanog mišljenja, koncepta, stava ili programa, već spisateljskog traganja i otvaranja.
Otvoriti dušu, iskoračiti iz zadatosti uloga, pa i one filozofske, raskrčiti put tekstu koji će se rastvoriti u srazovima svojih jedinstvenosti, i gdje u spontanom, prirodnom slijevu dolazi ono o čemu autor promišlja, a autor čini se ne ispušta iz vida mnoge važne aspekte kada je riječ o pitanjima vezanim uz problem duše, pa tako piše i o duši u životinja i u čovjeka, u književnosti (Dostojevski, Joyce, Goetheov „Faust“…), u psihoanalizi (Freud, Jung), ili u, kako smo već naveli, u mnogih filozofa.
Može se stoga kazati da je zadaća koju je pred sebe ovom knjigom stavio profesor Finci ispunjena kako treba, i uz put istaknuti kako je bavljenje temom duše na način koji to autor čini u današnje vrijeme ujedno iskaz intelektualna poštenja i hrabrosti, jer radi se o pitanju istisnutom i poništenom iz ljudskih komunikacija i vrednovanja, označenom na prešutan način kao bezvrijedan, možda upravo iz razloga jer, kako će zamijetiti autor, duša ima golem utjecaj i u domeni etičkog, i u estetskom vrednovanju. Fincijev način pisanja ujedno afirmira čovještvo, kao i takozvanu „žensku stranu“ doživljaja, percepcije, rezoniranja, stranu koja ima pogled koji kod onih koji je u sebi i kroz sebe primjenjuju svjesno lišava egoizma i sebičnosti u korist ljubavi, o kojoj autor, prisjećajući se velikih Platonovih dijaloga, također vrlo promišljeno i duboko iskustveno piše, pokazujući ljubav kao srž, jedinu realnu perspektivu opstanka svih živih bića.
Posebno su u knjizi Putovanja duša važna i vrijedna promišljanja o duši isprepletena, zbog svoje srodnosti, s promišljanjima o umjetničkim djelima. U ovome djelu knjige ima naročitih, blistavih esejističkih dometa, osobito u analizama djela kao što su Goetheov Faust ili slikarstvo litvansko američkog modernog slikara Marca Rothka. Autor je i sam svjestan bliskosti vlastita poetsko filozofska iskaza, prodorne tankoćutnosti vlastite misli, sposobne da minimalističkom gestom uobliči i iznese ono granično i bitno, dramatično i ključno, a da to pri tome u njegovoj gesti ne bude eksplicitno iskazano, već prisutno kao osjećaj – osjećaj njegove osobne unutarnje drame i misli koja je pokušava uobličiti do onog neiskazivog – upravo kao što je to slikar Rothko činio sa svojim slikarstvom, za koje Predrag Finci dobro zamjećuje kako je ono „vizualna gesta“ i „čin refleksije“.
„Rothkova platna ništa ne prikazuju, ništa ne kazuju, a znače.“, kazati će Finci, ističući važnost vjere u smislu onog duboko osobnog i mističnog, što prožima biće i njegovo stvaralaštvo, što predstavlja – i kroz duhovni i kroz stvaralački razvoj, neku vrst puta duše k onom univerzalnom, k onom zajedničkom i vječnom.
To je mjesto u knjizi Putovanja duše naročito važno jer ovdje filozof – pisac sam sebe promišlja, sam sebe tumači, tumačeći vlastito djelo, vlastiti način i postupak, vlastiti stil. Opsezi i oblici jednog mišljenja pokazuju se kao opsezi i oblici jedne duše – jedne, ali koja proizlazi iz mnogih, i ulijeva se, dotiče se s mnogima, pretače se u djelo i tako zaokružuje u jedno savršeno „ništa“, dosežući vlastiti, ali i onaj opći Apsolut, vraćajući se u Ništa iz kojega je proizašla, Ništa koje ne može biti mišljeno, ali može biti naslućeno i dijelom, na jedan način oslikano, oivičeno, osjenčano, iskazano… No ne iskazano sviješću, već prije metodom koja nije u tolikoj mjeri vođena namjerom ili planom, koliko osjećajem, intuicijom, vjerom, mističnim učestvovanjem u ocrtavanju, slijeđenju, oslikavanju vlastita puta - puta ispunjenja vlastite duše, njenih krucijalnih zadaća, smisla i cilja njena bivanja koji je, u ujedinjenosti sa svim dušama koje su joj prethodile, a koje su se bavile srodnim i bliskim pitanjima, kao i sa onima koje će tek pristići, put koji vodi ka specifičnoj vrsti vječnosti, trajno prisutnoj u bivanju samome.