U filozofiji pogotovo, a zatim i u svim drugim područjima ljudskih života nadugo i naširoko se raspravlja - o čemu drugom - nego o onome što je najbliže ljudima, a to je sam čovjek. Čovjek jednom, čovjek drugi put, treći i tako u nedogled. Zatim ljudsko, odviše ljudsko, premalo ljudsko, biti čovjekom, ne biti ( ali to onda više nije čovjekom ), već truplom, lešem, mrtvacem itd. Čovječanstvo, čovještvo, zatim društveno, pa glagoli, ili kopule jesam, je, jesmo; biti, stajati, opstati, živjeti, Biti, Biti, Biti. Ispada da se samo od sebe nalaže čovjeku pitati za čovjeka, o čovjeku, za čovjeka. Ništa ljudsko nije mi strano, nijedan čovjek nije mi stran; od čovjeka za čovjeka - što? Prokreacija, ljubav, nasilje, vrijednosti. Heidegger se toga gnušao, pa je pitao za bitak, ali opet samo s položaja čovjeka. Cioran je bio jedan tako uzvišen krvnik, možda kako bi i volio da se o njemu kaže - besmislen kao glazba, no ipak on to nije bio. Nietzsche je sve previše prevrednovao, previše se trudio biti čovjek. No pitanje koje se zapravo nalaže, premda je pitanje tako krivi oblik, i rijetki su koji su to izrekli u cjelokupnoj povijesti filozofije – zato što ne pitati, nužno čovjeka ostavlja u tišini - je što je to zapravo ljudsko meni blisko. Nisam htio biti ovdje. Rođen, egzistencija, tubitak, kako god; svejedno. To je već prva premisa koja mi neopisivo smeta da zavolim išta. No nije da me se pita, da me netko pita o mome htijenju, volji, želji, užitku. Stoga bolje da šutim. Ali jednostavno ne mogu. Priželjkujem da budem velik, istinski velik, da svi, svatko, i onaj kojega ima, i onaj kojega još nema čuju za mene, da budem glasan kao tišina. Želim biste, kipove, svoje velike brončane glave svuda. Osim biti velik ništa mi ne preostaje, jer tako je prokleto biti zaborav. A biti istinski velik, ne može se biti htijenjem. Želja ne rađa velikane, već slučaj i(ili) konvencije. S aktivnom mišlju o ovozemaljskoj vječnosti i veličini, zauvijek sam osuđen na pad, ponor i propast; i iako je to sam život u svojoj srži, nekako mi je teže prihvatiti moju stvorenu propast, onu koja je nastala mojim samo- osvještenjem, nego onu koja leži u samoj mojoj sušti i, onu urođenu. Uopće mrzim ne mogućnost izlaska iz jezika, iz govora, iz kontradikcija u koju su moje riječi, samim time što su riječi, uronjene, zatvorene. Ne želim govoriti i pisati na ovaj način, ali kako da prenesem svoju žudnju, kako da postanem gigant. Ne sramim se mojih božanskih stremnji. Ja ne mrzim Krista kao Nietzsche ( jer ja nemam niti dovoljno ljubavi da ga mrzim ), ja ga niti ne proklinjem, ja samo želim biti njegov stariji brat, njegov idol i uzor. Želim biti tako velik, toliko postojan, da se sretno mogu derati - Ja sam prvi proklet od Boga! No mene Bog kao takav ne zanima, on mi može jedino biti od svrhe kao nešto univerzalno, neko opće koje sjedinjuje patnje sviju ( ljudi ) i time legitimira mene kao nešto što se uopće moglo prvo proklet i kao takvo biti drugima razumljivo. Jer kako biti proklet u očima drugih, ako oni me znaju što biti proklet znači; ako i me razumiju, onda barem da imaju predodžbu, odnosno neku apriori intuiciju o stanju koje želim da je tako imanentno meni samom. Zapravo ono što sam htio reći je da ne osjećam nikakvu poveznicu između mene i Vas. Ono što inače osjećam kao nešto što nas povezuje samo su neke nabacane konvencije iz straha, volje za reprodukcijom, i jasno iz nekih složenijih stvari sukladno samom razvoju društva. Ali ono meni isto ne predstavlja mnogo. Tko je za mene uopće neki tamo Aristotel, Aleksandar Makedonski, ili pak neki tamo Aljoša što će doći. Oni su za mene toliko malo koliko i Sunce za koje znam da će zaći, na kraju dana nestati. Nada. Nada je to nešto ukleto što prožima čovjeka. Svuda oko mene nada, upravo kao nešto Realno, nešto čega nema, neka prevara koju tako duboko ćutim. Jadne li su ruke patnika koji se nada. No one su previše široke, previše milosne i lukave da bi bile velike. Nade su od sviju za sve, od nekoga za nikoga. Ovaj košmar koji je sve samo ne san, ne pruža nikakav izlaz iz tako ograničenog čovjekovog stanja. Strukture su tisućljećima tako iste, tako siromašne, plahe, jadne, toliko estetski isprazne. Niti borba u sebi nema ništa veliko. A najgore od svega je to što čovjek koji istinski ustraje da živi u besmislu koji je jedini pravi smisao, ne može, a da ne padne ničice pred Boga i okrene se razumnom tumačenju svega. Nešto nalik teoriji društva. Logika je najveće prokletstvo filozofije. Bila je i bit će. Cogito, ergo nihil. Ništa drugo osim neko pozitivno nabijeno ništa. Gadno su pogriješili atomisti kada su tvrdili da postoje atomi i prazan prostor. Nismo li svi tako malo, tako ništa, jedno opstojano ništa; da smo nešto čak manje i od praznine. Čovjek je praznina koja se osvijestila isključivo gađenjem nad svojom prazninom. Dugo sam mislio da me ništa ne povezuje s drugim ljudima osim osjećaja. Jer što ja to imam s Kinezom, Nijemcem, Portugalcem, muslimanom osim osjećaja. Osim što znam da i oni pate. Ali tako sam se gadno prevario. Moja patnja je utoliko ljepša, moćnija nego ona drugoga. Moja ljubav i strah su toliko uzvišeniji jer su moji, i niti tisuće pjesama ne mogu prenijeti prvenstvo i boljitak moje ljepote patnje nad tvojom, vašom. Nemam ništa zajedničko ni s kim, pa čak niti onda kada sam bolestan, zemaljski jadan i vapim za pomoć. Neću ju niti odbiti, nisam blesav. No neću ju niti cijeniti. Barem ne u lucidnim trenutcima kada mi tvoja ruka više ne bude od pomoći. Nama nema pomoći, spasa. Niti onaj pjesnički govor, otvoren u sebi, spreman da ubire bitak, nije ništa nego samo koš jedna obmana, samo još jedna žilet žica. Okovi, lanci i jad me vežu za ovaj svijet, a time i za svaku mogućnost vlastite egzistencije bez obzira gdje se ona našla. U dubinama, plićacima, nepoznatom, ili toliko domaćem kao što je samoća. Nikada nisam kod kuće, niti sam ikada u tuđini. Prazan prostor, toliko jadan bez ikakve mogućnosti da se bude Staljin. Zamislite koliko je grozno biti pripadnik maloga naroda. Što i vrijedi ako postanem najokorjeliji diktator u povijest Hrvatske. Samo 4 milijuna ljudi. Da narede linčovanje sviju, što bi to bilo prema onih 20 Staljinovih statističkih milijuna. Ha, samo farsa eto što. A što je 20 Staljinovih naspram nebrojenih milijardi onih jaganjaca božjih. Osrednjost svugdje, i to je apsolutna maksima. I sada pričamo o slobodi, pravilima, etičkim načelima. Grozno je proživjeti pakao, slažem se, ali zar nije sam život još mnogo gori. Lucidnost je svugdje i apsolutno nigdje. Ali ja jesam. Treba li napomenuti da su svi potpuno krivo shvatili materijalizam. Filozofija u mnogo toga tako časno griješi. Tako je naivna. Bol je jedina zora na horizontu, jedini materijalizam kojega ima. Svodi se na jednostavnu formulu: nikakva empirija, pozitivizam, nikakav Feuerbach, Marx ili Hume. Ako te lupim daskom po nogama, pasti ćeš i boljet će te. To je sve, to je to. Nemoguće zanijekati. To je materijalizam. Osjet bola i ništa više. Moramo prestati s lažnim pojmovima. I molim da se ne govori o slobodi. Što je ona, neki asketski ideal. Ali što je pak asketizam?, čega se odreći kad je egzistencija definicija odricanja. I još da stvar bude gora, tako je samoodrživa, tako na momente slatka, da (samo)ubojstvo nije niti potrebno. I ono je tako slabašan uspjeh naspram rođenja. Između ostalog uvijek je kasno za počiniti samoubojstvo. U životu je općenito prekasno za sve. Ništa ili sve. Ništa niti sve. Niti - biti upravo ono niti. Vječno perpetuum mobile Niti, između svega i ničega, onaj poveznik Niti - to je egzistencija, a sloboda je samo uvijek onaj drugi pol na njihalici, onaj iskosa gledani, neki potpuno lažni ili. Nema ili, nego riječima nedostatno za objasniti koliko duboko Niti.
Niti je fundamentalno čovjekovo raspoloženje. Čovjek je rastrgana životinja. Jedina smrtna, jedina istinski bolna. Čovjek preživa bol kako bi hranio patnju, kako bi se udomaćio. No, on se nikada ne može u potpunosti udomaćiti. Nema gdje. Uvijek nešto bježi, nešto izmiče. Čovjek niti leti, niti pada; no to još uvijek ne znači da je on na srediti stijene. Čovjek je tu uvijek samo privremeno, samo za trenutak. Kao što kad čovjek gleda, to gledano nikada nije ono što želi vidjeti, tako je upravo i dom tamo gdje se ne želi udomaćiti. Čovjek je bačen u svijet. Isto tako čovjek je u toj bačenost osuđen da se snalazi, a to snalaženje nužno pretpostavlja i pro-iz-vođenje, koje je uvijek – prije ili kasnije – neki oblik otuđenja od sebe samoga i onoga stavljenog ( proizvedenog ) u bivstvovanje. Time je čovjek vječno razvlašten, rastr(a)gan. U prividu on luta, svaki puta iznova tražeći i sastavljajući sebe.
I stoga, nekako se na kraju ove eksplozije tjeskobe nameće ono razočaravajuće - ono pogubno i otužno, a to je pitanje; pitanje kako, što i zašto uopće pisati.
Jer pisanje je uvijek pisanje za sebe; pisanje uvijek mora nešto u-pri-sutiti, dok je život (egzistencija) nužno po sebi i ona je aletheia bez obzira mi to tako htjeli ili ne.
