Naša etika, koja sve svodi na volju i njezinu navodnu slobodu, mnijenja je da onaj tko krivo radi neće da vidi ono dobro te razlog tomu traži u njegovu unutarnjem nastrojenju. Grku je i to udes bogova, znak da oni s čovjekom ne misle i ne kane dobro. Zločinca oni puštaju biti u zabludi, tako da nepromišljenim djelovanjem bude doveden do pada.
Govornik Likurg u svojem čuvenom govoru protiv jednoga izdajice domovine, kojega je vlastita bezglavost naposljetku isporučila sudu, kaže (92): „Prvo je što bogovi loše učine prijestupnicima to da njihovo mišljenje na zabludu navedu.“ I navodi inače nepoznate tragičke stihove:
Ali oni koji sve imaju u rukama znaju i to kad netko plemenit mora dospjeti u zabludu ili krivnju, ili kad mora patiti ili propasti. Usudom teška zborska pjesma Antigone završava riječima:
Skolije uz Sofokla navode uz to još i izreku:
Dakako snosi čovjek odgovornost i mora okajavati, a to znači uzeti na sebe sve posljedice. Jer on je počinitelj. No pošteđen je grižnje savjesti i samoproklinjanja, kao da bi cijelu krivnju trebalo pripisati njegovoj zloj volji. Pa ma kako se moglo zamišljati onu u osnovi još uvijek neriješenu zagonetku vlastita udjela, odlučujući je uvijek utjecaj onoga nadljudskog.
Govornik Likurg u svojem čuvenom govoru protiv jednoga izdajice domovine, kojega je vlastita bezglavost naposljetku isporučila sudu, kaže (92): „Prvo je što bogovi loše učine prijestupnicima to da njihovo mišljenje na zabludu navedu.“ I navodi inače nepoznate tragičke stihove:
„Jer kad gnjev bogova nekome nauditi hoće,
Prvo je to da njegovu duhu
Plemenito mišljenje uzmu i k rđavome
Pamet mu obrnu, tako da ništa ne zna o svemu
U čemu griješi.“
„Usta mudrosti bijahu ta
Što hvaljenu su izrekla riječ
Da bi ono rđavo izvrsnim moralo
Činiti se čovjeku onom čiju pamet
Bog u propast vodi.
I tumaranje njegovo nakratko tek
prokletstvu umiče.“
„Kad Bog zlo čovjeku pričiniti hoće
Pamet kojom misli smućuje mu prvo.“
U Eshilovu Agamemnonu Klitemnestra se s jezovitim ponosom hvali krvavim činom što ga je vlastitim rukama izvršila. No kad zbor spomene Zeusa, koji je također dosudio tu strahotu, izjavljuje ona da ubojstvo Agamemnona uistinu uopće i nije njezino djelo: staro prokletstvo zločinačke kuće uzelo je njezin lik i izvršilo taj krvavi čin (st. 1497 ff.). I zbor se, premda naglašava i njezinu krivnju, mora s njom složiti da je taj strašni demon bio onaj koji je s njom zajedno počinio zločin. A Helena koja je svojim bijegom s Parisom skrivila strahovito prolijevanje krvi u trojanskom ratu sebe samu doduše u Odiseji (4, 145) naziva besramnom (κυνώπις), no zna i to da je boginja Afroditabila ta koja ju je survala u nesreću (st. 261); kao što i u Ilijadi ona u pogledu Hektora sebi najoštrije predbacuje, ali ipak zaključuje time da su bogovi, da je Zeus sve dosudio tako kako je došlo (Ilijada6, 343 ff.). Mogla je kazati i riječima čuvene pjesme zbora iz Antigone o Erosu i Afroditi:
Koja je to opasnost za moral, mislimo mi, kad onaj tko griješi smije krivnju prebaciti na bogove umjesto da udara u vlastita prsa!
„Ti i pravedna muža pamet pakošću najokrutnijom
U nepravdu izokrećeš.
Ti si taj koji i prepirke ovih muževa,
Potičeš, po krvi srodnika.
I pobjednikom očiju ostaje
Nevjeste blistavo milje ljubavno, koje
Sugovornikom i u vijeću odredbi je strogih.
Jer neuhvatljivo igru svoju
Afrodita boginja vodi.“
Takve riječi zvuče u najvećoj mjeri zazorno našoj volji za ćudorednošću. Već se u starom vijeku zgražalo nad Heleninim samoopravdanjem. U Euripidovim Trojankama (988) uzvraća joj Hekuba:
„Tvoja vlastita pamet ta je što pri pogledu na Parisa
Boginjom ljubavi postade.
Jer svaku se budalaštinu već Afroditom zove.“
Ali ostavimo načas po strani pitanje o zbiljskom stanju stvari: nije li bilo skromnije i pobožnije ne umišljati sebe sama kao apsolutnoga gospodara svojeg ponašanja? Ne leži li u osnovi naoko smjernog samoproklinjanja strahovita oholost, koju je staro grštvo imenovalo hybris – a ja dodajem: čak bi i jedan Luter tako mislio.
Zaista ne možemo tvrditi da su Grci arhajskog i klasičnog vremena živjeli manje ćudoredno od nas, s našim pojmovima o dobru i zlu i o volji koja se slobodno odlučuje. Ali pobožni pogled na njegove bogove uzdigao je Grka nad ono obično i prosto; a kad je i pao žrtvom uzvišene boginje, Afrodite, mogao je visoko misliti i o prijestupu čije je posljedice morao snositi te je ostajao udaljen od onoga niskog, poročnog; zlo s njegovom đavolskom magijom za njega nije egzistiralo.
Još se odlučnije od Helene izražava Agamemnon pri pomirenju s Ahilom, čiji je gnjev zbog pričinjene mu sramote Grke bio doveo na rub propasti: kako su me samo često, veli on, korili Ahajci, ali kriv nisam ja, već Zeus, Moira i mračno tumarajuće Erinije, koji su mi tada u skupštini u srce poslali divlji duh prokletstva (ατη) […]; ali što sam i mogao učiniti? Božanstvo izvršava sve, Ate („zasljepljenost“), ta časna kćerka Zeusova.
U značajnom ljudskom činu djeluje bog
Pri toj neposrednoj blizini boga naš pojam o ljudskoj slobodi gubi svaki smisao. Homerov čovjek nije neslobodan. On je tek u prisutnosti boga siguran u svoju snagu, svoju sposobnost, u sebe sama, i tek se u prisutnosti boga svemu tomu raduje. Njegov osjećaj veličine i svijest o blizini božanskog jedno je te isto. Kad Ahil (kako je gore bilo ispripovijedano) boginju označava pravim izvršiteljem svojih velikih djela, kad izjavljuje da će Atena njegovim oružjem uništiti protivnika njegov ponos ipak nije manji nego u nekog junaka Pjesme o Nibelunzima, kojemu pri njegovu činu na pamet ne pada nikakav bog. Čovjek toga grčkog svijeta biva u najznačajnijem trenutku takoreći odignut u ono božansko, ili bog mu je tako blizu da božanski čin osjeća kao svoj vlastiti i obrnuto. Odatle ona činjenica koja pada u oči pažljivom čitatelju Homera, da naime nema nikakve zahvale božanstvu i da plemeniti kojima je ono svagda blizu, kao Atena Ahilu ili Odiseju, i ne misle na to da mu ukažu neko osobito štovanje.
Ali i tamo gdje prisutnost boga znači kobnu smutnju rijetko se čuje žalopojka poput one u početnoj sceni 22. pjevanja Ilijade, gdje se Apolon, koji hoće Trojancima dati vremena da se povuku u sigurnost te zato njihova progonitelja Ahila u varljivu liku protivnika odmamljuje u daljinu, konačno uz podrugljive riječi pušta prepoznati, nakon što su se Ahilovi neprijatelji spasili ulaskom u grad. Tu prevareni podiže žučljivu optužbu na boga koji iščezava i ne odgovorivši mu. Ali Hektor, s kojim se Atena okrutno poigrala, ne srdi se na boginju, već samo spoznaje da su mu bogovi namijenili propast (Ilijada 22, 209 ff.). Nakon što je Zeusova vaga sudbine naznačila njegovu smrt, ona se prestrašenome čovjeku što je pred Ahilom bježao ukaza u liku njegova prijatelja i ponudi mu zajedno se s njime suprotstaviti silniku. No kad se on, nakon što je boj započeo, osvrnuo za bratom po oružju, bijaše ovaj iščezao. Tad kaza Hektor za sebe (st. 297): „Jao, tako su me dakle bogovi u smrt pozvali! Jer Deifob, za kojega sam uobražavao da je uza me, nalazi se u gradu, a mene je obmanula Atena; sad mi je dakle smrt blizu i nema više uzmaka.“ I on zna da mu je to bilo predodređeno od Zeusa i Apolona, koji su ga do tog trenutka štitili.
Nepojmljivo je da se do današnjega dana o načinu kako se Atena ovdje ophodi s Hektorom ne zna reći ništa bolje od toga da je taj način nemoralan i nedostojan jedne boginje. Što bi se međutim dogodilo da junaka, čija je smrt bila neizbježna, nije obmanula onako kako je to učinila? Apolon, koji mu je do tada davao uvijek novu snagu, iščeznuo je u onom trenutku u kojem je izrečena sudbina; tako bi bjegunac bio od Ahila brzo dostignut i nečasno smaknut. Varka bogova spasila je njegovu junačku čast. „Sad me“, veli on (Ilijada22, 304) kad je shvatio varku, „spopada Moira! Ali neću bez borbe i bez časti propasti, već nakon velika čina, za koji trebaju čuti oni koji za nama dolaze.“
On i ne pomišlja na to da bi se ljutio na boginju, za koju smjesta zna da je ona bila ta koja ga je obmanula.
I na putu prevare mogu bogovi plemenitome ukazati svoju dobrotu. Malo ranije (Ilijada 17, 197 ff.) Zeus je u sebi odlučio odviše samosvjesnom junaku, koji nije ni pomišljao na to kako mu je smrt blizu, još jednom na kraju podariti sjaj veličine, jer iz ove se bitke neće više kući vratiti. U smrt je dakle trebao poći s visine ljudskog opstanka.
Tako Goethe Winckelmanna, oko čije su nagle smrti ostali znali samo kukati, cijeni sretnim „jer se k blaženima uspeo s vrha ljudskog opstanka, jer ga je od živih oteo kratki tren užasa, brza i kratka bol.“ Winckelmannov smrtni usud – koji je nažalost također morao dospjeti u ruke psihologa romanopisaca – u bitnim je točkama tako sličan onome Homerova Hektora da ne možemo propustiti to da način kako se taj usud nama pokazuje usporedimo s načinom prikaza Homera.
Nakon više od desetogodišnjeg boravka u Rimu trebala se Winckelmannu konačno ispuniti čežnja da ponovno vidi svoju otadžbinu i zagrli mnogobrojne prijatelje s kojima je bio srdačno povezan. Njegova se slava u međuvremenu proširila na sve zemlje Europe i sad je mogao s radosnim ponosom ponovno stupiti na tlo koje je nekoć bio napustio kao malo poznati spisatelj. Ali pisma napisana pred odlazak ne govore o tomu, već se njegovo srce razlijeva od radosna nestrpljenja da konačno rukama obgrli mnoge koje voli i poštuje. Ta i samu dugo njegovanu želju za putovanjem u Grčku žrtvovao je žudnji za domovinom i prijateljima. No već ga na prvoj postaji u Njemačkoj spopada neka mračna sjeta, koja postaje to teža što se jače protiv nje bori te ga protivno svakom umu sili na hitri povratak – tamo gdje na nj čeka ruka ubojice.
Onaj tko uspijeva suosjećajući pratiti ta potresna zbivanja neće se moći obraniti od pomisli na neko sudbonosno vodstvo. Za jasnije shvaćanje svakako nam nedostaju pojmovi. Ali nije si teško predočiti kako bi Homer ispripovijedao te stvari. I ovdje bi, kao i u slučaju Hektorovu, on možda pustio Zeusa da uspravi vagu sudbine, koja bi naznačila da je trenutak propasti tu; i kao što je Hektor, zaveden utvarom, potpao pod svoju sudbinu, pjesnik bi tako zacijelo i ovdje imenovao boga koji je Winckelmannu zamračio duh te mu usadio samo jednu jedinu želju, da juri tamo gdje ga treba dostići sudbina. A također bi i ovdje pokazao kako je lijepo to da je božanstvo pustilo da od sudbine zahtijevani čovjek „stupi na vrhunac ljudskoga opstanka“ prije no što ga ta sudbina k sebi pozove.
Pri ovom smo se uspoređivanju zadržali tako dugo jer je ono primjer za ono što bih na ovim stranicama tako rado želio pokazati: da starogrčka iskustva boga našem vlastitom doživljaju stoje bliže no što se misli.
Iz: Walter Friedrich Otto, Theophania, prevod Damir Barbarić
U značajnom ljudskom činu djeluje bog
Pri toj neposrednoj blizini boga naš pojam o ljudskoj slobodi gubi svaki smisao. Homerov čovjek nije neslobodan. On je tek u prisutnosti boga siguran u svoju snagu, svoju sposobnost, u sebe sama, i tek se u prisutnosti boga svemu tomu raduje. Njegov osjećaj veličine i svijest o blizini božanskog jedno je te isto. Kad Ahil (kako je gore bilo ispripovijedano) boginju označava pravim izvršiteljem svojih velikih djela, kad izjavljuje da će Atena njegovim oružjem uništiti protivnika njegov ponos ipak nije manji nego u nekog junaka Pjesme o Nibelunzima, kojemu pri njegovu činu na pamet ne pada nikakav bog. Čovjek toga grčkog svijeta biva u najznačajnijem trenutku takoreći odignut u ono božansko, ili bog mu je tako blizu da božanski čin osjeća kao svoj vlastiti i obrnuto. Odatle ona činjenica koja pada u oči pažljivom čitatelju Homera, da naime nema nikakve zahvale božanstvu i da plemeniti kojima je ono svagda blizu, kao Atena Ahilu ili Odiseju, i ne misle na to da mu ukažu neko osobito štovanje.
Ali i tamo gdje prisutnost boga znači kobnu smutnju rijetko se čuje žalopojka poput one u početnoj sceni 22. pjevanja Ilijade, gdje se Apolon, koji hoće Trojancima dati vremena da se povuku u sigurnost te zato njihova progonitelja Ahila u varljivu liku protivnika odmamljuje u daljinu, konačno uz podrugljive riječi pušta prepoznati, nakon što su se Ahilovi neprijatelji spasili ulaskom u grad. Tu prevareni podiže žučljivu optužbu na boga koji iščezava i ne odgovorivši mu. Ali Hektor, s kojim se Atena okrutno poigrala, ne srdi se na boginju, već samo spoznaje da su mu bogovi namijenili propast (Ilijada 22, 209 ff.). Nakon što je Zeusova vaga sudbine naznačila njegovu smrt, ona se prestrašenome čovjeku što je pred Ahilom bježao ukaza u liku njegova prijatelja i ponudi mu zajedno se s njime suprotstaviti silniku. No kad se on, nakon što je boj započeo, osvrnuo za bratom po oružju, bijaše ovaj iščezao. Tad kaza Hektor za sebe (st. 297): „Jao, tako su me dakle bogovi u smrt pozvali! Jer Deifob, za kojega sam uobražavao da je uza me, nalazi se u gradu, a mene je obmanula Atena; sad mi je dakle smrt blizu i nema više uzmaka.“ I on zna da mu je to bilo predodređeno od Zeusa i Apolona, koji su ga do tog trenutka štitili.
Nepojmljivo je da se do današnjega dana o načinu kako se Atena ovdje ophodi s Hektorom ne zna reći ništa bolje od toga da je taj način nemoralan i nedostojan jedne boginje. Što bi se međutim dogodilo da junaka, čija je smrt bila neizbježna, nije obmanula onako kako je to učinila? Apolon, koji mu je do tada davao uvijek novu snagu, iščeznuo je u onom trenutku u kojem je izrečena sudbina; tako bi bjegunac bio od Ahila brzo dostignut i nečasno smaknut. Varka bogova spasila je njegovu junačku čast. „Sad me“, veli on (Ilijada22, 304) kad je shvatio varku, „spopada Moira! Ali neću bez borbe i bez časti propasti, već nakon velika čina, za koji trebaju čuti oni koji za nama dolaze.“
On i ne pomišlja na to da bi se ljutio na boginju, za koju smjesta zna da je ona bila ta koja ga je obmanula.
I na putu prevare mogu bogovi plemenitome ukazati svoju dobrotu. Malo ranije (Ilijada 17, 197 ff.) Zeus je u sebi odlučio odviše samosvjesnom junaku, koji nije ni pomišljao na to kako mu je smrt blizu, još jednom na kraju podariti sjaj veličine, jer iz ove se bitke neće više kući vratiti. U smrt je dakle trebao poći s visine ljudskog opstanka.
Tako Goethe Winckelmanna, oko čije su nagle smrti ostali znali samo kukati, cijeni sretnim „jer se k blaženima uspeo s vrha ljudskog opstanka, jer ga je od živih oteo kratki tren užasa, brza i kratka bol.“ Winckelmannov smrtni usud – koji je nažalost također morao dospjeti u ruke psihologa romanopisaca – u bitnim je točkama tako sličan onome Homerova Hektora da ne možemo propustiti to da način kako se taj usud nama pokazuje usporedimo s načinom prikaza Homera.
Nakon više od desetogodišnjeg boravka u Rimu trebala se Winckelmannu konačno ispuniti čežnja da ponovno vidi svoju otadžbinu i zagrli mnogobrojne prijatelje s kojima je bio srdačno povezan. Njegova se slava u međuvremenu proširila na sve zemlje Europe i sad je mogao s radosnim ponosom ponovno stupiti na tlo koje je nekoć bio napustio kao malo poznati spisatelj. Ali pisma napisana pred odlazak ne govore o tomu, već se njegovo srce razlijeva od radosna nestrpljenja da konačno rukama obgrli mnoge koje voli i poštuje. Ta i samu dugo njegovanu želju za putovanjem u Grčku žrtvovao je žudnji za domovinom i prijateljima. No već ga na prvoj postaji u Njemačkoj spopada neka mračna sjeta, koja postaje to teža što se jače protiv nje bori te ga protivno svakom umu sili na hitri povratak – tamo gdje na nj čeka ruka ubojice.
Onaj tko uspijeva suosjećajući pratiti ta potresna zbivanja neće se moći obraniti od pomisli na neko sudbonosno vodstvo. Za jasnije shvaćanje svakako nam nedostaju pojmovi. Ali nije si teško predočiti kako bi Homer ispripovijedao te stvari. I ovdje bi, kao i u slučaju Hektorovu, on možda pustio Zeusa da uspravi vagu sudbine, koja bi naznačila da je trenutak propasti tu; i kao što je Hektor, zaveden utvarom, potpao pod svoju sudbinu, pjesnik bi tako zacijelo i ovdje imenovao boga koji je Winckelmannu zamračio duh te mu usadio samo jednu jedinu želju, da juri tamo gdje ga treba dostići sudbina. A također bi i ovdje pokazao kako je lijepo to da je božanstvo pustilo da od sudbine zahtijevani čovjek „stupi na vrhunac ljudskoga opstanka“ prije no što ga ta sudbina k sebi pozove.
Pri ovom smo se uspoređivanju zadržali tako dugo jer je ono primjer za ono što bih na ovim stranicama tako rado želio pokazati: da starogrčka iskustva boga našem vlastitom doživljaju stoje bliže no što se misli.
Iz: Walter Friedrich Otto, Theophania, prevod Damir Barbarić