Paul Celan: Govor u Tel Avivu
Došao sam k vama u Izrael jer sam za tim imao potrebu.
Kao rijetko kada osjećaj gospodari mnome, čuvstvo da sam, nakon svega onoga što sam vidio i čuo, ispravno postupio – nadam se ne samo za sebe.
Vjerujem da imam nešto pojma o tome što može biti židovska samoća i razumijem, između tolikih drugih stvari, i zahvalni ponos na svako samoniklo zelenilo spremno osvježiti svakoga tko pokraj njega prođe; jednako shvaćam radost pri svakoj novodobivenoj, sobom ispunjenoj riječi, koja dolijeće da okrijepi onoga tko je prema njoj okrenut – shvaćam to u ovim vremenima posvuda rastuće otuđenosti od sebe i pomasovljenja. I tu, u tom izvanjskom i unutarnjom krajoliku, nalazim mnogo od prisila na istinu velike poezije, njezine samoevidentnosti i za svijet otvorene jedinstvenosti. I vjerujem da sam se sa spokojno-pouzdanom odlučnošću dogovorio da se zadržim u ljudskom.
Zahvaljujem se svemu tome, zahvaljujem vam se.
[Govor što ga je Paul Celan održao 14. oktobra 1969. godine u Društvu hebrejskih pisaca u Tel Avivu.]
S njemačkog preveo Mario Kopić