WOLFGANG AMADEUS MOZART
Na dan dvjestogodišnjice rođenja Wolfganga Amadeusa Mozarta, 27. januara 1956, Martin je Heidegger pred sam početak svojega predavanja o temi Stavak identiteta (Der Satz vom Grund) rekao svojim slušateljima ono što na ovom mjestu donosimo u prevodu.
*
Danas se prije dvjesto godina rodio Wolfgang Amadeus Mozart. Nisam ovlašten izreći riječ o njegovu djelu, riječ o njegovu životu, riječ o njihovoj međusobnoj isprepletenosti. Neka nam radije Mozartova vlastita riječ u ovom trenutku bude mig na našem putu.
U jednom je pismu Mozart nekoć zapisao (usp. "Auszüge aus Mozartbriefen", Das Musikleben, I. Jahrgang, 1. Heft, Mainz 1948.):
"Tako na putu u kolima, ili nakon dobrog objeda, u šetnji i noću, kad ne mogu spat, kao rijeka mi dohode najbolje misli. One misli koje mi gode, te očuvam u glavi i pjevuckam ih sebi, barem kako su mi rekli drugi. Kad ih tako zadržim, uskoro mi dođe jedno za drugim i to za što bi pokoju mrvicu mogao iskoristiti kako bih iz toga načinio kakvo tijesto, prema kontrapunktu, prema zvuku različitih instrumenata itd... To mi razgrije dušu, ukoliko me naime ništa ne omete; tada to postaje sve veće i ja ga sve više i sve jasnije širim, i stvar mi se u glavi doista gotovo dovrši, čak i ako je duga, tako da je potom u duhu obuhvatim pogledom (übersehen) takoreći kao kakvu lijepu sliku ili kakva prijatna čovjeka, i uopće je u uobrazilji (Einbildung) ne čujem u slijedu, kao što kasnije mora doći, nego takoreći sve istodobno. To ti je gozba! Sve, nalaženje i činjenje, u meni se dakle odvija samo kao u kakvu lijepom snažnom snu. No ovo nadslušavanje (Oberhören) tako svega istodobno, jest ono najbolje".
Zašto navodim tu riječ, shvatit ćete iz spomena na ono što je prije bilo rečeno. Slušanje je gledanje. Ono "pogledom obuhvatiti" cjelinu i ono "nadslušavanje tako svega istodobno" jest jedno te isto.
Skriveno jedinstvo toga pre-gledanja (Er-blicken) i pre-slušavanja (Er-hören) određuje bit mišljenja, koje je povjereno nama ljudima koji smo misleća bića.
Navedeno mjesto iz Mozartova pisma shvatit ćemo odveć izvanjski i pogrešno ako ga psihološki tumačimo i smatramo samo primjerom opisa umjetničkog stvaranja. To nam mjesto kazuje da je Mozart bio, tj. da jest i dakle još jest među onima slušajućima (unter den Hörenden) jedan od onih koji su slušanju bili najzavjereniji (der Hörendsten).
Što je Mozartova bit i srce, može nam na svoj način naznačiti već jednom poslušani Angelus Silesius nekom prastarom mišlju. Izreka 366 iz "Kerubinskog putnika" (V knjiga) kaže:
Ein Herze, das zu Grund Gott still ist, wie er will,
Wird gern von ihm berührt: es ist sein Lautenspiel.
/Srca se, na dnu koje je Bogu tiho, kao što Bog želi,
Bog rado sam dotiče: tako svira lutnju./
Izreka ima naslov: Božje sviranje lutnje (Das Lautenspiel Gottes).
To je Mozart.
