Postoji jedan samorazumljiv koncept dara koji božićne svetkovine neizbježno ističu: davanje nečega nekome bez naknade. No je li iskustvo davanja doista uvijek manifestacija čiste velikodušnosti, davanja koje dolazi prije bilo kakvog primanja? Jacques Derrida dugo je propitivao iskustvo davanja, podvlačeći rizik njegova izopačavanja. To se događa kada dar biva uvučen u uobičajeni krug ekonomske razmjene kojom upravlja do ut des (dajem da daš), u kojem bi dar zahtijevao nužan povrat, neku vrstu komercijalne naknade, naknade troškova. U tom slučaju, davanje, primanje i uzvraćanje dara postaju obavezno, nametnuto ili rutinsko ponašanje, u svakom slučaju lišeno slobode. Dakle, ono suprotno slobodnom činu davanja. Ako je taj čin podvrgnut režimu razmjene, on doista može okovati primatelja dara vezom ovisnosti, ako ne i zaduženosti. Zbiva se to nadasve kada se davatelj manifestira u suverenoj dimenziji svoje rasipnosti.
To se dobro vidi, na primjer, u daru zaručničkog prstena u lijepom filmu Paole Cortellesi „Još uvijek postoji sutra“, koji pokazuje namjeru mladog buržuja da tim činom prikuje svoju poniznu djevojku u položaj jasne podređenosti.
Zato Derrida podsjeća da u svakom daru dostojnom tog imena darivatelj treba njegovati vlastiti zaborav, sakriti svoje ime i izbrisati sebe u samom činu davanja. Jer dar ne bi trebao napajati, nego prekidati uobičajeni krug razmjene. To znači da bi dar, izdvojen iz simetrične logike reciprociteta, trebao sam sebe izbrisati upravo tamo gdje se manifestira. Zato nas Isusovo učenje podsjeća da "lijeva ruka ne smije znati što radi desna". Najčišći dar je, zapravo, dar koji briše ego onoga tko ga daje. U tom smislu, zahvalnost onoga tko prima dar nikada se ne bi trebala smatrati bitnom za čin darivatelja. Upravo ta bliska analogija, prema Derridi, ujedinjuje iskustvo dara s iskustvom oprosta (perdono), koje, ne slučajno, u samom svom nazivu nosi lik dara (dono). Kao što nije pokajanje onoga koji je počinio nepravdu ono što uzrokuje oprost, budući da, kako Derrida piše na namjerno hiperboličan način, "oprost je uvijek oprost neoprostivog", slično tome, kod davanja, nije zahvalnost onoga koji prima dar ono što daru daje vrijednost. To znači da kako u daru tako i u oprostu u prvom planu nalazimo iskustvo odricanja od suvereniteta.
Oprost, zapravo, ne proizlazi iz (nemoguće) restitucije pravde, budući da nikada nema poravnanja računa, nikada nema odgovarajuće naknade. Isto tako, ne opraštam jer sam zaboravio uvredu (kao sankcioniranu pravdom), nego je samo zahvaljujući oprostu mogu istinski zaboraviti. Isto se događa i kod davanja: čin davanja ostvaruje se sam po sebi, a ne u tome što je uzvraćen.
Inače bi prevladala obaveza restitucije, vraćajući ekonomski režim do ut des. Ne dajemo da bismo nešto primili, kao što ne opraštamo jer smo primili pokajanje onih koji su nas uvrijedili. Naprotiv, u davanju se manifestira najbitniji oblik ljubavi. U davanju osjećamo potrebu da sebe učinimo prisutnima. „Evo jedan 'poklon' (presente) za tebe“, kažemo na našem jeziku. Davanje, zapravo, znači učiniti se prisutnim drugome. „Dovoljna je jedna misao“, kažemo također. Ukratko, dovoljno je ništa da bi se napravio dar. U tom smislu, ono što se daje uvijek je deklasirano samim činom davanja. Bit davanja ne leži toliko u onome što se daje - stvari - koliko u dvostrukom znaku koji svaki dar uspostavlja: znak moje volje da budem prisutan za drugoga i znak prisutnosti drugoga u meni.
Zato je Lacan naglašavao da pravi dar jest dar vlastitog nedostatka, to je davanje onoga što se nema. U ljubavi, zapravo, ne daje se nešto, nego se daje sebe, daje se naš nedostatak, onaj nedostatak koji je drugi uspio iskopati u nama. Zapravo, reći nekome „Nedostajao si mi“ znači dati naš nedostatak: nisi bio prisutan, nisi bio sa mnom, nisi bio blizu mene, bio si u drugom gradu, dalekom, udaljenom, ali nedostatak tebe koji sam osjećao učinio te prisutnim, učinio te prisutnim u tvojoj odsutnosti. U tom smislu, dar nikada nije nešto, nego čin koji prenosi znak nedostatka kao znak ljubavi. Dajem ti, dakle, ne ono što imam, nego ono što nemam, ono što mi upravo nedostaje od tebe, taj nedostatak koji je tvoja udaljenost otvorila u meni. Zbog toga, svaki put kada postoji dar, darovatelj ni na koji način ne traži ništa zauzvrat. I zbog toga je ljubav simbol davanja: onaj koji voli ne voli da bude voljen, nego da voli. Nema očekivanja uzvraćaja. Ljubav se ne ostvaruje u tome da se bude voljen, nego samo u tome da se voli. Isto tako, uvijek se radi o davanju onoga što ne možemo posjedovati. Na primjer, vremena. Evo dara koji bi uistinu bio znak ljubavi u našem vremenu. Davanje ne nečega, nego vremena koje nam nedostaje… Svaki pravi dar podrazumijeva nesimetriju, jednu nebliskost, daljinu. Kada ima previše bliskosti odnosno familijarnosti, darovi više nisu iznenađenja nego navike, često anonimni rituali.
Davanje više ne postaje znak nedostatka, nego biva apsorbirano režimom kalkulacije i profita. U tim slučajevima prevladava komercijalna razmjena: moramo davati jer smo primili i obrnuto. Ritual tako podređuje ono nepredvidivo od kojega bi se dar trebao hraniti. Zato u judeokršćanskoj kulturi dar poprima oblik nedokučive milosti. To je dar neočekivanog susreta, nečuvene mogućnosti, neočekivane prilike koja nadilazi sva predviđanja i izračune. Kao kada se kaže: „Bio je blagoslov upoznati te, pravi dar.“
Massimo Recalcati, Il vero dono è cancellazione del nostro ego, La Repubblica, 23. 12. 2025.
Preveo s talijanskog Mario Kopić