Što je uopće „filozofija“? Na što se misli kada se kaže „filozofija“ i „filozofiranje“, na koga se misli kada se kaže „filozof“? Ovdje nam sada nije
do toga da iscrpno nabrojimo sve historijski posvjedočene, već nekako dane
odgovore na to pitanje. Filozofijom se nazivalo, ili se još uvijek naziva, mnogo toga. „Filozofija“, to je znanost, bilo kao prva i najviša ili pak kao tek
jedna od znanosti među mnogim drugim, „duhovnim“ ili „humanističkim“
znanostima, uklopljena u opći pogon znanstvenog rada za koji se osposobljava u školama i na sveučilištima. „Filozofija“, to je svjetonazor u velikom i
u malom, teorija svega ili teorija ovoga i onoga, ili je ona pak sklop temeljnih vrijednosti i praktičkih načela življenja. Kod nekih je pak „filozofiranje“
misaono razglabanje i uživanje u besvrhovitu igranju pojmovima, u kojem
slučaju „vanfilozofijski“ biva označeno kao beskorisno kompliciranje i zamućivanje jednostavnog „stanja stvarī“. Mnogo toga je sebi uzelo ime filozofije,
misleći pod tim očigledno svakog puta nešto bitno drugačije.
Trebamo li se onda naprosto odlučiti za neku od ponuđenih mogućnosti i od sad nadalje to zvati filozofijom, a sve ostalo što tome ne odgovara proglasiti nefilozofijom? No kako da odaberemo? Na temelju čega da donesemo odluku? Trebamo li se pozvati na nečiji autoritet i pitati kod onih koji slove kao filozofi, i koji kao takvi mora da znaju što je to filozofija? Time međutim ne bismo teškoći umaknuli. Jer, kao što smo rekli, postoji mnoštvo navodnih autoriteta i mnoštvo međusobno suprotstavljenih odgovora na pitanje što je filozofija. Kako onda da odlučimo čiji autoritet važi, a čiji ne? Zar ne bismo tada bili oni koji imaju autoritet po pitanju toga tko je filozof, a istovremeno i oni koji traže nečiji autoritet jer sami ne znaju što je filozofija, a što nije?
No naše se pitanje „što je uopće filozofija?“ može čuti dvosmisleno. Kao prvo, ono može značiti da nam je „filozofija“ samo riječ koju smo mnogo puta čuli, ali čije pravo značenje ne poznajemo pa stoga pitamo što je uvriježeno tom riječju imenovati da i mi preuzmemo taj običaj imenovanja. Mi bismo tada prepustili nekome ili nečemu da određuje što se kako ima nazivati, tj. da postavlja ispravne stručne nazive jer je za to nekako ovlašten i opunomoćen. Filozofija bi tada pripadala nekima koji na to polažu pravo, a sve ostalo bi bilo „filozofija“ u „vanfilozofijskom“, „neznanstvenom“, „popularnom“ značenju te riječi. Vidjeli smo međutim da i na razini imenovanja u tolikoj mjeri vlada opće nesuglasje da se odabir autoriteta čini gotovo posve slučajnim i proizvoljnim. I kod samih „filozofa“ naime vlada nesuglasje o tome što je to filozofija. No što god da se već odluči nazivati filozofijom, zar ne mora ono što se tako naziva po nečemu biti upravo to što jest, tj. zar ne mora postojati kriterij po kojem se onda može, prema prethodno utvrđenom značenju riječi, biti filozofom i procijeniti tko jest filozof, a tko nije, tko filozofira, a tko čini nešto drugo, makar to nazivao istim imenom? Kaže li se primjerice da su Platon i Aristotel ili Locke i Hume ili Derrida i Foucault filozofi, ne mora li se nužno nešto misliti pod „biti filozofom“ da bi se uopće moglo reći da navedeni, po tome što odgovaraju tom kriteriju, jesu filozofi? Pitanje „što je uopće filozofija?“ tada bi smjeralo na to da pita što je to bitno zajedničko svemu što mislimo pod imenom filozofije, a ne bi tražilo tek sporazum oko riječi. I dok se može posve proizvoljno odlučiti nešto nekako nazivati, premda to ne znači isto što i posve opravdano, u tome što se zapravo misli pod onim što se misli, a ne tek naziva, nije moguća nikakva proizvoljnost.
Drukčije rečeno, što god da se misli kada se kaže „filozofija“, pitanje „što je uopće to“ pita što je to kao takvo, što je ono što to čini upravo time što jest. Mi dakle pitamo što je to filozofija kao filozofija, naime što to filozofiju čini upravo filozofijom, a ne nečim drugim. Tek je po toj biti filozofije moguće da nešto bude filozofija, ukoliko to nešto jest tako da odgovara biti filozofije, naime ukoliko jest tako da kroz njegovo biti upravo bit filozofije jest. Mi dakle pitamo za samu filozofijskost, koja svakoj pojedinoj filozofiji i svakom pojedinom filozofu prethodi kao nužan uvjet njihove mogućnosti. To hoće reći da filozofijskost, odnosno bit filozofije, mora biti da bi uopće bilo moguće da bude neke filozofije i nekog filozofa. Kao ono što omogućuje svakoj mogućoj filozofiji ne samo da uopće bude, nego i da bude upravo ono što jest, da bude pri sebi i u istovjetnosti sa sobom, tj. da istinski bude, filozofijskost ili bit filozofije jest sama istina filozofije. Stoga čak i ako ima nešto od te filozofijskosti u moru navodnih filozofija i filozofa, što god mi mislili pod imenom filozofije, mi bez nekog uvida u nju samu svejedno nemamo kriterij po kojem bismo u tom moru razaznali filozofiju i razlikovali je od nefilozofije. Dok god ne vidimo bit filozofije, mi u svemu što jest možemo vidjeti sve i svašta, ovako i onako nazvano, ali filozofiju ne možemo prepoznati, tj. ne možemo razlikovati filozofiju od svega drugoga što jest, a uopće nije filozofija i k tome ne možemo razlikovati istinsku od lažne filozofije, tj. onu kroz koju odista živi filozofijskost od one kroz koju živi nešto što je možda njoj nalik, ali zapravo nije ona sama. Vidjeti mnoštvo filozofija i filozofa, a ne vidjeti filozofiju samu, koja ih čini time što jesu, moguće je dakle jedino ako se nju ipak nekako vidi, jer bez toga bi „filozofija“ bila samo riječ bez značenja, ali se filozofiju u tom vidu ne vidi kao nju samu, nego samo kao ovu i onu filozofiju, tj. u nekima od njenih mogućnosti da ne bude ona sama nego od sebe drugo. Biti upućen u historiju filozofije, znati pobrojati mnoštvo filozofa i njihovih filozofija, a istovremeno ne vidjeti svima njima zajedničku i omogućujuću bit filozofije, to stoga znači vidjeti filozofiju samo u njenoj rasutosti i reduciranosti na neke od svojih mogućnosti, a ne vidjeti je sabranu u njenoj potpunosti i istovjetnosti sa sobom, tj. u njenoj istini. Ukratko, to znači vidjeti ne-istinu filozofije. Nije dakle na djelu potpuno odsutstvo svakog vida, totalno sljepilo, nego upravo vid, ali vid koji ne vidi istinu nego ne-istinu. Ne-istina je pak samo istina reducirana na neku od mogućnosti svojeg očitovanja. Što to zapravo hoće reći? Što sve pretpostavlja pitanje za istinom nečega?
Uzmimo u razmatranje, primjera radi, odgoj. Pretpostavimo da istinski odgajati znači voditi neko biće k tome da u potpunosti razvije i ozbilji sve što ono po svojoj biti jest, tj. što ga čini upravo tim bićem. Tako određen odgoj dakle pretpostavlja biće koje još nije ono što po svojoj biti jest, nego tek ima postati ono što, makar sāmo bilo toga nesvjesno, po svojoj biti teži biti. Iz toga nadalje slijedi nužnost nečega čemu je odgoj potreban. Odgoj bi bio izlišan za ono koje još nije ono što po svojoj biti jest, ali ipak ne potrebuje nikakvo vodstvo da bi postiglo svoju svrhu. Biljka se primjerice razvija od sjemena do cvijeta i ploda, ali nije ono koje može biti odgojeno, tj. nije odgojiva, jer ona se pod potrebnim uvjetima sama od sebe, vođena unutarnjom nužnošću svoje naravi, ozbiljuje kao ona biljka koja jest. Ukoliko je odgoj vodstvo odgojiva bića k njegovoj svrsi, onda on time pretpostavlja biće koje u svojem bivanju može ići prema svojoj svrsi, ali to i ne mora, tj. biće koje može svoju svrhu promašiti. Budući da je tu svrha vlastito samoozbiljenje, to bi bilo biće koje može tako reći sebe promašiti, a odgoj bi bio metoda kojom ga se od tog promašaja spašava i privodi njegovu potpunu ozbiljenju. Budući da je odgojivo biće odgojivo upravo po tome što potrebuje vodstvo da bi se ozbiljilo, po tome što ne umije sāmo od sebe bivati k svojoj svrsi, jer inače uopće ne bi bilo odgojivo, odgoj potrebujuće biće, utoliko odgoj kao odgoj podrazumijeva i ono biti odgajatelj. Biti odgajatelj znači biti ono koje može odgojivo biće odgojiti, tj. privesti ga svrsi kojoj ono samo od sebe teži doći, ali samo od sebe to ne može. No da bi odgajatelj to mogao, on mora poznavati odgajanikovu bit, tj. mora znati što je to biće koje mu je dano na odgoj, koja je to moć koja u njemu leži i čeka da bude oslobođena, i koja je to svrha kojoj on nesvjesno teži? Bez tog znanja odgajatelj uopće ne bi mogao biti ono što jest, naime onaj kroz kojega se vrši odgoj kako je prethodno određen, jer ne bi mogao znati kamo odgajanika usmjeriti niti bi mogao znati bliži li se odgoj svojoj svrsi ili se od nje udaljava. Istinski bi odgajatelj onda bio onaj koji svojem odgajaniku hoće da se uspješno razvije i ujedno onaj koji ima potrebno znanje kojim to može postići. Bit odgoja tako ima nužan ustroj, koji se u sebi raščlanjuje na ono koje odgaja, ono koje je odgajano, ono što odgajano ima postati i samo odgajanje, u kojem se čitav sklop sabire i izlazi na vidjelo. Taj ustroj biti odgoja prethodi svakom mogućem svojem oprimjerenju kao uvjet njegove mogućnosti, tj. on je ono što mora biti da bi bilo koji pojedini odgoj, odgajatelj i odgajanik uopće bio moguć. Mi dakle sada govoreći o odgoju ne mislimo tek na pojedinačne slučajeve odgoja čovjeka. Ako je „čovjek“ ime za ono biće koje može odgovarati biti odgoja, koje može biti tako da kroz njegovo bivanje biva bit odgoja, onda možemo reći da je čovjek po mogućnosti odgajanje, odgajatelj i odgajanik. Mi čak nismo pretpostavili da u odgajanju odgajatelj mora odgajati nešto drugo od sebe, kao što je slučaj primjerice u odgoju djece. Jer možda bi neko biće moglo ujedno biti i odgajatelj i odgajanik, tj. samo sebe odgajati? Mi to sada unaprijed i bez provedena istraživanja te mogućnosti ne možemo ni potvrditi ni zanijekati, no u svakom slučaju sada smo strogo razlikovali ono koje jest nešto od onoga što ono jest i po kojem jest to nešto.
Imajući u vidu prikazani ustroj biti odgoja, možemo sada pokušati pokazati neke od načina na koje taj ustroj može biti ozbiljen. Primjerice, je li moguć neki odgajatelj koji odgajanicima hoće da postignu svrhu odgoja, ali sam ne zna što je ta svrha pa ih nehotice upropaštava? Što ako netko prepoznaje da odgojivo kao odgojivo potrebuje neku pomoć da bi se razvilo, ali ne prepoznaje da je još potrebno i znanje da bi mu se zaista moglo pomoći? Ne prepoznavši da biti odgajatelja pripada poznavanje i vodstvo naravi odgajanika, takav bi možda svoju ulogu prepoznao u tome da omogući odgajanicima da dobiju što god im se prohtjedne, tj. da bude samo izvršitelj njihovih prohtjeva. Odgajatelj koji to čini, ne videći da odgojiva narav ne zna sama od sebe što je za nju najbolje, prepuštao bi odgajanje onima koji potrebuju odgajatelja upravo zato što sami ne mogu odgajanjem upravljati. Drugi bi pak možda prepoznao potrebu upoznavanja i vodstva naravi odgajanika, ali bi svejedno promašio njenu svrhu zato što njegovo znanje nije pravo znanje, naime jer ne odgovara ustroju znanja kao znanja, u koji ovdje sada nećemo ulaziti. Recimo samo primjerom da bi to mogao biti netko tko misli da je za odgajanika dobro isto ono što i za njega, tj. koji neopravdano pretpostavlja da je svaka narav posve jednaka njegovoj. U oba bi slučaja na djelu bili odgajatelji koji odgajanicima hoće dobrobit, ali budući da ne znaju što je to za njih dobro pa ih nehotice upropaštavaju, oni ne bi zaista bili odgajatelji. No to bi opet bili nekakvi odgajatelji, budući da odgojiva bića vode k tomu da postanu ono što na početku tek mogu biti a još nisu. Ona međutim mogu biti mnogo toga, a kao odgojiva mogu svoju svrhu pogoditi ili promašiti, tj. mogu se uspješno razviti ili pak biti iskvareni i upropašteni. Prema prethodnoj odredbi pravi bi odgajatelj bio onaj koji bi, znajući mjeru njihove naravi, znao kako da ih prevede u njihovo dobro, a ne u njihovu propast. Onaj koji ih nehotice upropaštava jest međutim i dalje nekakav odgajatelj, a ne nešto drugo što s odgojem nema nikakve veze, jer kroz njega na vidjelo izlazi nešto od onoga biti odgajatelj, ali ne sve, nego samo nešto, naime to da vodi odgojivo biće k ozbiljenju nekih mogućnosti njegove naravi. On je nekakav odgajatelj, i to ne bilo kakav, nego upravo loš odgajatelj, jer istinski, pravi, tj. dobar odgajatelj jest onaj koji uz dobre namjere i zna što je zaista dobro za odgajanika, pa stoga ne ozbiljuje bilo kakve mogućnosti, nego samo one u kojima je odgajanik ozbiljen prema mjeri svoje naravi. S druge strane, moguće je na određen način poznavati narav odgajanika, tako da se zna mnoštvo toga što ona može i ne može, ali se pritom držati spram njena potpuna razvitka ravnodušno ili čak neprijateljski i koristiti se stečenim znanjem da bi se od nje učinilo nešto drugo, a ne ono što ona sama teži postati. Tada bi se svrhu odgoja vidjelo u oslobađanju od „puke prirodnosti“ u ime „viših“ vrijednosti i ciljeva, ili pak ne u ime nekoga „ideala“, nego u ime bezgranična uvećanja vlastite moći. Odgajatelj dakle može biti odgajatelj i tako da ne oslobađa narav svojeg odgajanika, nego odgajanika oslobađa od njegove naravi i njene svrhe da bi od njega proizveo nešto drugo što on može biti. No takav odgajatelj prema prethodnoj odredbi odgoja također porobljuje odgajanika, tj. reducira ga na neku od mogućnosti njegova otuđenja od samoga sebe, tako što tretira njegovu narav kao sredstvo koje treba osposobiti za postizanje ove ili one nametnute svrhe, umjesto da je narav sama, u punini svoje istine, svrha odgoja. Hoće li se takav odgoj nazvati još i nekim drugim imenom, ovdje nam nije toliko važno, jer to bi i dalje po tome što nekako očituje bit odgoja bio nekakav odgoj, samo ne istinski nego lažan. Lažan bi bio po tome što kroz njega na vidjelo ne bi izlazio odgoj kao odgoj, nego neki pričin odgoja, nešto što izgleda kao odgoj sam, ali uistinu nije to, nego samo nešto tome nalik. Istina odgoja, kao ono što omogućuje da bude nekog odgajatelja, odgajanika i odgajanja tako ujedno omogućuje vlastitu laž, tj. omogućuje kako istinit, tako i lažan odgoj...
...Uostalom, ne pokušavamo li mi cijelo ovo vrijeme takvo nešto činiti, naime iz nezadovoljstva svime što je kao slučajno i proizvoljno ponuđeno na izbor kao filozofija tražiti njenu istinu? Mi smo naime od toga počeli, od toga da smo htjeli filozofiju kao takvu, a ne tek ovu ili onu redukciju i moguću falsifikaciju istine. Mi to nismo učinili jer smo tako naprosto odlučili, nego jer smo bili takoreći prisiljeni time što smo htjeli filozofiju samu, a ne ovaj ili onaj privid filozofije. Zbog te žudnje za istinom nam je na početku sve što uopće jest načelno podjednako važilo kao nefilozofija, bez obzira na to što je nešto na sebi nosilo ime filozofije, a nešto ne. Iz istinoljubivosti spram filozofije mi nismo počeli s filozofijama niti filozofijom u filozofijama, nego upravo s nefilozofijom, tj. ne s nekim pozitivnim znanjem, nego s oznanjenim nedostatkom znanja. Kad bismo tražili primjerice istinu odgoja, ne bismo morali i sami početi odgajati da bismo mogli išta o odgoju znati. Istinoljubivost spram odgoja od nas bi zahtijevala da iznađemo odgoj kao odgoj, ali ne i da sami budemo neki odgoj, niti kao odgajatelji niti kao odgajanici. Jer moguće je na vidjelo iznijeti istinu odgoja kao ono što omogućuje odgajanje, a da ta istina ostane samo neozbiljena mogućnost, tj. da iz nje ne proizlazi i to da ima nekog istinskog odgoja, odgajatelja i odgajanika. Je li međutim isto moguće i za filozofiju? Može li se na vidjelo iznijeti istinu filozofije, filozofiju kao filozofiju ili filozofiju samu, a da se međutim ipak ne filozofira? Što je onda sāmo to ljubavlju nošeno iznošenje na vidjelo? Kako nazivamo sam taj obrat vida iz rasutosti u viđenju mnogih načina na koji se nešto pojavljuje, a ne viđenju njega samog kao takva, u viđenje njega samog u njegovoj potpunoj istini, u kojoj je u cjelini neskriveno i prisutno? Uostalom, to u određenom smislu vrijedi i za odgoj. Jer ukazali smo već ranije na jedan mogući rod odgoja u kojem je jedna te ista narav svoj odgajatelj i svoj odgajanik, i kao takva sama sebe vodi k svojoj istini. Budući da filozofiranje započinje onda kada neko biće prepoznaje da nije ono što po svojoj znajućoj naravi jest, i odatle svoju narav, tj. sama sebe, nastoji spoznati i u potpunosti razviti, filozofiranje utoliko nužno jest neki samoodgoj. Upravo je filozofijska narav ona koja u sebi ima čudesnu dvostrukost onoga koje ujedno zna, ali svoje znanje ne zna, i ne zna, ali za svoje neznanje zna, dvostrukost onoga koje sebe pita i sebi odgovara, i utoliko je svoj odgajatelj i svoj odgajanik, odnosno jest ono koje samo sebe kao znajuće rađa. Odgoj stoga nije tek neki slučajan primjer za mogućnost istinskog i lažnog biti, nego se, što smo i ranije dali nagovijestiti, govoreći o odgoju zapravo već govori o filozofiji, budući da je filozofiranje kao takvo nužno i (sebe)odgajanje.
Mi smo dakle filozofijom prozvali ne neku stvar, nego neko činjenje i neki život, i to upravo vlastito slobodno činjenje, tj. ono što bez našeg slobodnog započinjanja za nas nikako ne može biti, a bez nekog slobodnog započinjanja uopće nikako ne može biti. Mi ne možemo znati je li ikada igdje bilo istinske filozofije drukčije nego tako da sami započnemo filozofirati i da potom u drugome prepoznamo srodno kretanje. Ne možemo, zato što filozofija jest neko kretanje, bivanje i život, tj. zato što filozofija jest filozofiranje. Utoliko se ne može naprosto znati što je filozofija niti tko je filozof, niti se ikako može istinu filozofije imati, zadržati i sa sobom u pamćenju nositi kao jednom zauvijek stečeno i neotuđivo znanje. Time se može učiniti jedino suprotno od toga, naime u sebi umrtviti i u zaborav baciti živo iskustvo filozofiranja. Filozofiju se može pronaći jedino tako da se sebe upravo filozofijski izmješta u ono „mjesto“, tj. u onaj način onoga biti koji ona jest, tj. može je se pronaći jedino tako da se jest filozofija, odnosno filozofiranje. Stoga je pitati što je to uopće filozofiranje, ima li ga i je li ono uopće moguće već stvar samog filozofiranja. Ono samo sebe započinje tako što sebe prepoznaje kao ono koje sebe ne poznaje, koje ne vidi ni svoju ni istinu ičega drugog i koje, budući da za nj nema razlike između istinski biti i to odista znati, nije ono što jest, nego jest u zaboravu sebe i otuđenosti od sebe. Za filozofiju se utoliko ne može reći da jest ili nije niti da je moguća ili nije, nego se tek samim činom filozofiranja posvjedočuje ujedno njena mogućnost i njena zbiljnost. Ako se filozofira onda filozofija jest, ako pak ne, onda nije. Hic Rhodus, hic salta. Drugim riječima, filozofije zbilja ima samo dok ima filozofa kao onoga kroz kojega filozofiranje živi. I kao što odgoj svoju istinu postiže upravo u istini odgajanika, i kao što liječništvo istinski jest onda kada uspostavlja i čuva zdravlje, tj. istinski život tijela, tako je istinska filozofija istinoljubivost kroz koju i ona sama i sve drugo dolazi do svoje istine. Baš kao što svjetlo otkrivajući sama sebe iz tame na vidjelo iznosi sve vidljivo, tako i filozofija živi tako da kroz nju živi istina svega što jest i može biti. Mi međutim ne želimo time reći da sada napokon znamo što je filozofija, pa da još jedino preostaje da se u skladu s tim uvidom i filozofira i procjenjuje što jest filozofija, a što nije, tko jest filozof, a tko ne. Upravo bi to bilo protivno onomu do čega smo došli, naime do toga da filozofija jest kroz izdržavanje u pitanju kao traganju za istinom, tj. kao istinoljubivu trudu oko toga da se istinu otkrije i očuva od njena uvijek mogućeg zaborava, iskrivljenja i patvorenja. Ovo naše istraživanje zapravo i ne pretendira ni na što više nego da na to ukaže. Ono je stoga prije svega pokušaj žive izvedbe filozofijskog istraživanja i vježbe kretanja u mišljenju kao elementu filozofiranja. U pogledu pak iznalaženja odgovora na pojedinačna pitanja na koja nas je istraživanje navelo došli smo uglavnom samo do općih naznaka i uputa. Glavna je namjera pritom ostala daleko skromnija, naime dati uputu koja bi se mogla sažeti i ovako – odgovor na pitanje što je filozofija glasi: filozofija?
Delovi opširnijeg eseja koji u celosti možete pročitati na stranici Udruge NOUS dostupan je na sledećem linku: ČASOPIS NOUS, broj 1, 2023.