Za Dobro se često kaže da ga je nemoguće definirati iz razloga koji su povezani sa
slobodom. Dobro je prazan prostor u koji ljudski izbor može ući. Želim predložiti da bi
nemogućnost da ga se definira trebalo drugačije poimati. Prema stajalištu kakvo ja iznosim,
čini se da doista imamo određenu količinu znanja o Dobru i o tome kako je ono povezano s
našim stanjem. Obična osoba, osim ako nije iskvarena filozofijom, ne vjeruje da stvara
vrijednosti svojim izborima. Misli da neke stvari doista jesu bolje od drugih i da je u stanju
pogriješiti. Obično ne sumnjamo u kom se smjeru nalazi Bog. Isto tako, prepoznajemo
stvarnu prisutnost zla: cinizam, okrutnost, ravnodušnost prema patnji. No pojam Dobra još
uvijek ostaje nejasan i tajanstven. Mi vidimo svijet u svjetlu Dobra, ali što je samo Dobro?
Izvor vizije ne vidimo u uobičajenom smislu te riječi. Platon za nj kaže: “To je ono za čim
svaka duša traga i zbog čega čini sve što čini, naslućujući nešto od njegove prirode, ali joj i
dalje ostaje nedokučivo” (Država 505). Kaže također da je Dobro izvor spoznaje i istine, ali
da ih ujedno obje nadilazi ljepotom (Država 508-9).
Postoji neka vrsta logičnog, u modemom smislu riječi, odgovora na to pitanje, ali ja
mislim da to nije cijeli odgovor. Kad pitamo što je Dobro, to nije isto kao kada pitamo što je
Istina ili što je Hrabrost, budući da ovo drugo ne možemo objasniti bez ideje Dobra, moramo
ih objasniti u svjetlu Dobra. “Istinska hrabrost je...” A ako pokušamo definirati Dobro kao X,
moramo dodati da mislimo, naravno, na dobar X. Ako kažemo da je Dobro Razum, moramo
govoriti o dobrom prosuđivanju. Ako kažemo da je Dobro Ljubav, moramo objasniti da
postoje različite vrste ljubavi. Čak i pojam Istine ima svoje dvosmislenosti i zapravo samo za
Dobro možemo reći daje “dokaz samoga sebe i ne treba ga dirati”. I s time se slažem. Kaže se
i to da sve ono što je sposobno pokazati stupnjeve izvrsnosti pokazuje to na svoj način. Ideja
savršenstva može se ilustrirati samo u konkretnim slučajevima, u okviru one vrste savršenstva
koje je primjereno. Znači, ne možemo općenito reći što je to savršenstvo, kao što možemo
govoriti o velikodušnosti ili dobroj slici. U svakom slučaju, mišljenja se razilaze i istinitost
prosudbi vrijednosti ne može se dokazati. Takvim rezoniranjem katkada se podupire stajalište
prema kojem je Dobro nešto prazno i gotovo trivijalno, puka riječ, “najopćenitiji pohvalni
pridjev”, stijeg kojim se služi volja u svojoj potrazi, izraz koji bi se jasnije mogao zamijeniti
izjavom “ja sam za to”. Taj argument i njegov zaključak čine mi se pogrešni iz razloga koje
sam već navela: izvrsnost karakterižira svojevrsno jedinstvo i postoje činjenice o našem stanju
iz kojih linije vode u određenom smjeru; čine mi se pogrešni i iz drugih razloga koje ću sada
navesti.
Istinska tajanstvenost veže se za ideju dobrote i Dobra. Taj misterij ima nekoliko
aspekata. Nemogućnost definiranja Dobra povezana je s nesustavnom i neiscrpnom
raznolikošću svijeta i besmislenošću vrline. U tom smislu postoji posebna veza između pojma
Dobra i ideja Smrti i Slučaja. (Mogli bismo reći da je Slučaj zapravo podvrsta Smrti. U
svakom slučaju je naš najefikasniji memento mori) Autentični osjećaj smrtnosti omogućava
nam da vidimo vrlinu kao jedinu vrijednu; i nemoguće je ograničiti i predvidjeti na koje će se
sve načine od nas tražiti. Činjenica da ne možemo vladati svijetom može se prikazati i na
pozitivniji način. Dobro je tajanstveno zbog ljudske krhkosti, zbog nepregledne udaljenosti
koja je u igri. Da anđeli postoje, oni bi mogli definirati dobro, ali mi ne bismo razumjeli
definiciju. Mi smo uvelike mehanička stvorenja, robovi neumoljivo snažnih sebičnih sila čiju
prirodu jedva shvaćamo. U najboljem slučaju, kao pristojni ljudi, obično smo vrlo
specijalizirani. Ponašamo se dobro na područjima gdje je to relativno lako i puštamo da druga
područja moguće vrline ostanu nerazvijena. U svakom ljudskom biću možda postoje
nepremostive psihološke prepreke dobroti. Ja je podijeljeno i nemoguće ga je cijeloga
iskupiti, baš kao što ga je nemoguće cijeloga spoznati. A ako pogledamo izvan sebe, ono što
vidimo su razbacani nagovještaji Dobra. Malo je mjesta na kojima vrlina jasno blista:
vrhunska umjetnost, skromni ljudi koji služe drugima. I možemo li mi, ne popravivši sebe,
doista jasno vidjeti te stvari? Upravo u kontekstu tih ograničenja trebamo zamisliti svoju slobodu. Sloboda je, mislim, kombinirani pojam. Njezina istinska polovica je jednostavno ime
za jedan aspekt vrline koja se naročito bavi razjašnjavanjem vizije i nadvladavanjem sebičnih
pobuda. Ona lažna i popularnija polovica ime je za samosvjesne pokrete zavarane sebične
volje koju zbog vlastitog neznanja smatramo nečim autonomnim.
Dakle, evo zašto ljudsku izvrsnost ne možemo sumirati: svijet je besciljan, slučajan i
golem, a mi smo zaslijepljeni sobom. Postoji i treći razlog koji je povezan s druga dva. Teško
je gledati u sunce: to nije isto kao gledanje u druge stvari. Nekako nam i dalje ostaje ideja,
koju umjetnost istodobno izražava i simbolizira, da se linije doista stječu u jednoj točki.
Postoji magnetsko središte. Ali lakše je gledati u konvergirajuće rubove nego u samo središte.
Mi ne znamo, i vjerojatno ne možemo znati, ne možemo si predočiti, kako je u središtu.
Budući da ondje ne možemo ništa vidjeti, reći će netko, zašto bismo pokušavali gledati? Osim
toga, zar nam ne prijeti opasnost da oštetimo svoju sposobnost fokusiranja na rubove? Mislim
da ima smisla pokušati gledati, premda je to opasno iz razloga povezanih s mazohizmom i
drugim opskurnim sredstvima psihe. Impuls za štovanjem je dubok, nejasan i drevan. Postoje
lažna sunca, u koja je lakše gledati i koja pružaju mnogo više utjehe nego ono pravo.
To štovanje u zabludi Platon opisuje u svojoj slavnoj alegoriji. Zarobljenici u spilji isprva
su okrenuti prema zidu. Iza njih gori vatra na čijem svjetlu oni na tom zidu vide sjene lutaka
koje se kreću između njih i vatre, te oni vjeruju da su te sjenke cijela stvarnost. Kada se
okrenu, vide vatru koju moraju prijeći kako bi izašli iz spilje. Mislim da ta vatra predstavlja ja
- staru, nereformiranu psihu, onaj veliki izvor energije i topline. Zarobljenici na drugom
stupnju prosvjetljenja stekli su onu vrstu svijesti o sebi koja nam je u današnje doba tako
zanimljiva. U sebi vide izvor onoga što je prije bio slijepi, sebični instinkt. Vide plamen koji
je bacao sjene za koje su nekoć mislili da su stvarne i vide lutke, imitacije stvari u stvarnom
svijetu, čije su sjenke nekoć prepoznavali. Još uvijek niti ne sanjaju da postoji išta drugo što
se može vidjeti. Što bi bilo vjerojatnije nego da će se smjestiti kraj te vatre koja treperi i nema
jasnu formu, ali je lako u nju gledati i ugodno je uz nju sjediti?
Mislim da se Kant toga bojao kada se toliko trudio da nam odvuče pažnju od empirijske
psihe. Ta moćna stvar zaista je predmet fascinacije, a oni koji proučavaju njezinu moć bacanja
sjena proučavaju nešto što je stvarno. Prepoznavanje njezine moći može biti korak prema
bijegu iz spilje; ali može se isto tako shvatiti kao krajnja svrha. Vatra se može pobrkati sa
suncem, a samoispitivanje protumačiti kao dobrota. (Dakako, ne mora značiti da je svatko tko
pobjegne iz spilje proveo mnogo vremena kraj vatre. Možda je čestiti seljak izašao iz spilje, a
da vatru nije ni primijetio.) Svaka religija ili ideologija može se degradirati tako da se ja,
obično pod nekom krinkom, zamijeni za pravi objekt obožavanja. No usprkos onome čega se
Kant toliko bojao, mislim da i unutar i izvan religije ima mjesta za neku vrstu kontemplacije
Dobrog, i pritom ne mislim samo na predane stručnjake, nego i na obične ljude: pozornost
koja nije samo planiranje konkretnih dobrih djela, nego pokušaj da se pogled skrene sa sebe
prema udaljenom transcendetnom savršenstvu, izvoru nekontaminirane energije, izvoru nove
vrline o kojoj nismo mogli ni sanjati. Taj pokušaj, to skretanje pozornosti od pojedinačnoga,
može biti ono što najviše pomaže kada teškoće izgledaju nepremostive, a naročito kada
osjećaj krivnje neprestano privlači pogled natrag prema sebi. To je istinski misticizam morala,
neka vrsta nedogmatske molitve koja je stvarna i važna, premda je ujedno možda teška i lako
ju je iskvariti.
Govorila sam o nemogućnosti definiranja Dobra; no zar doista o tome više ništa ne
možemo reći? Čak i ako mu ne možemo naći drugo ime, čak i ako o njemu moramo
razmišljati kao o nečemu samotnome, što nas nadvisuje, zar ne postoje drugi pojmovi, ili
drugi pojam, s kojim je u posebnoj vezi? Filozofi su često pokušavali naći takvu vezu:
Sloboda, Razum, Sreća, Hrabrost i Povijest u posljednje su vrijeme iskušani u toj ulozi.
Mislim da nijedno od toga nije uvjerljiv kandidat. Rekla bih da je svaki od tih slučajeva
primjer filozofova divljenja nekom specijaliziranom aspektu ljudskog ponašanja koje je
mnogo niže od cjeline savršenstva, a katkad je dvojben sam po sebi. Već sam spomenula
pojam koji bi mogao pretendirati na tu ulogu i vratit ću se na to u zaključku. Sada želim
govoriti o kandidatu koji je možda najočitiji, osim što je najstariji i najtradicionalniji, premda
ga naši suvremeni filozofi rijetko spominju, a to je Ljubav. Naravno da je Dobro nadređeno Ljubavi, kao što je nadređeno i drugim pojmovima, zato što Ljubav može biti ime za nešto
loše. Ali zar ipak ne postoji nešto u pojmu pročišćene ljubavi što je praktički istovjetno
dobroti? Nije li istina da se “Postupaj s ljubavlju” može prevesti kao “Postupaj savršeno”, dok
se “Postupaj razumno” ne može tako prevesti? To je primamljiva tvrdnja.
No ja mislim da Dobro i Ljubav ne bi trebalo poistovjećivati, i to ne samo zato što ljudska
ljubav obično teži samopotvrđivanju. Ti pojmovi, čak i kada je ideja ljubavi pročišćena, još
uvijek igraju različite uloge. Tu je riječ o vrlo teškim metaforama. Dobro je ono magnetsko
središte prema kojem se ljubav prirodno kreće. Lažna ljubav kreće se prema lažnom dobru.
Lažna ljubav prihvaća lažnu smrt. Kada se istinsko dobro voli, čak i ako ta ljubav nije čista ili
je slučajna, ona kvalitetom automatski postaje rafiniranija, a kada se duša okrene prema
Dobru, oživljavaju najviše predjele duše. Ljubav je napetost između nesavršene duše i
magnetskog savršenstva koje poimamo kao da leži onkraj nje. (U Gozbi Platon zamišlja
Ljubav kao siromašnu i potrebitu.) A kada pokušamo savršeno voljeti ono što je nesavršeno,
naša ljubav ide prema svom objektu putem Dobra, da se tako pročisti te postane nesebična i
pravedna: majka koja voli mentalno retardirano dijete ili napornu stariju rođakinju. Ljubav je
opći naziv za kakvoću privrženosti, a moguće ju je degradirati na beskonačno mnogo načina i
izvor je naših najvećih pogrešaka. Ali kada je čak i samo djelomično poboljšana, ona je
energija i strast duše u potrazi za Dobrim, sila koja nas povezuje s Dobrim i sa svijetom
putem Dobra. Njezino postojanje nepogrešiv je znak da smo duhovna bića koja privlači
izvrsnost i koja su stvorena za Dobro. Ljubav je refleksija sunčeve topline i svjetlosti.
Možda pronalaženje drugih imena za Dobro ili utvrđivanje posebnih odnosa ne može biti
više od neke vrste osobne igre. No u zaključku želim napraviti samo još jedan potez. Dobrota
je povezana s prihvaćanjem stvarne smrti, stvarne slučajnosti i stvarne prolaznosti i samo
prihvaćajući to, što je psihološki tako teško, možemo u punom smislu razumjeti vrlinu.
Prihvaćanje smrti prihvaćanje je naše vlastite ništavnosti, što automatski potiče naše
zanimanje za ono što nismo mi. Dobar čovjek je ponizan; nimalo nije nalik na velikog
neokantističkog Lucifera. Puno je sličniji Kierkegaardovu cariniku. Poniznost je rijetka vrlina
koja nije u modi i koju je često teško vidjeti. Vrlo rijetko možemo sresti nekoga u kome ona
istinski blista, u kome s divljenjem možemo uočiti odsutnost tjeskobnih, pohlepnih pipaka
sebstva. Zapravo, svako drugo ime za Dobro mora biti djelomično ime; ali imena vrlina
upućuju na smjer misli, a taj smjer čini mi se bolji od onog na koji upućuju popularniji
pojmovi kao što su sloboda i hrabrost. Ponizan čovjek, zato što sebe vidi kao ništa, može
vidjeti druge stvari onakvima kakve jesu. Vidi besmislenost vrline, njezinu jedinstvenu
vrijednost i njezinu beskonačnu zahtjevnost. Simone Weil nam govori da izloženost duše
Bogu ne osuđuje njezin sebični dio na patnju, nego na smrt. Ponizan čovjek uviđa udaljenost
između patnje i smrti. I premda po definiciji on nije dobar čovjek, možda je ona vrsta čovjeka
za kojeg je najvjerojatnije da će postati dobar.
Ulomak iz opširnijeg eseja.
Iz: Iris Murdoch, Nadmoć Dobra, prevela Martina Čičin-Šain, Jesenski i Turk, Zagreb, 2008.
