Pozdravna riječ za simpozij u Beirutu, novembar 1974. godine
Najprije zahvaljujem na časnoj priredbi simpozija u povodu mojega 85. rođendana. Moja zahvalnost posebno pripada svoj gospodi koja je preuzela važne teme za razmatranje mog mišljenja, potaknuvši time sudionike simpozija na razjašnjavajuće i kritičke razgovore.
Razdoblje svijeta tehnološko-industrijske civilizacije krije u sebi opasnost o čijim se temeljima premalo misli i koja postaje sve veća: ono nosilačko oživljujuće pjesništva, umjetnosti i pribranog mišljenja više se neće moći iskusiti u istini koja govori iz njih samih. Spomenuta su područja prefalsificirana u puki instrument civilizacijskog pogona. Njihov govor, koji počiva u sebi samom, iščezava u površnosti informacija koje sustižu jedna drugu i kojima manjka snaga trajnog oblikovanja.
Radi toga je nužno mišljenje koje odlučno ustrajava u tome da, pitajući, razmatra stara temeljna pitanja koja boravak smrtnika u svijetu stalno iznovice prožimaju u njegovu nemiru.
Razračunavanje s metafizikom koje se na taj način nameće nije staromodna polemika protiv njezinih učenja o Bogu, svijetu i čovjeku. Ono, naprotiv, prije svega dovodi pred uvid pribranog mišljenja ontološke temeljne crte tehnološko-znanstvene svjetske civilizacije.
Pritom prije svega valja spoznati jedno u cijelom njegovu domašaju: ono osobito moderne tehnologije što, historijski gledano, dolazi kasnije na vidjelo nije posljedica ili čak samo primjena novovjekovne znanosti. Prije će biti da je ta znanost po samoj stvari već određena isprva skrivajućom biti moderne tehnologije. Ova pak, sa svoje strane, počiva na jedinstvenom načinu na koji bivstvovanje bivstvujućeg vlada u industrijskom dobu.
Moderna svjetska civilizacija vjerojatno provodi prijelaz u konačnu fazu epohalnog usuda bivstvovanja u smislu određenja bivstvovanja kao bezuvjetne ispostavljivosti [Bestellbarkeit] svekolikog bivstvujućeg uključiv i čovjekovo bivstvovanje.
Odatle je nužno tu opasnost za početak ispitati s obzirom na njezino podrijetlo i potom uočiti njezin domašaj. To pak zahtijeva da se postavi pitanje o osobitosti bivstvovanja kao takvog.
Na tom putu mišljenja mogao bi, možda, današnji čovjek biti doveden pred višu mogućnost tubivstvovanja, mogućnost koju ne može sam pripremiti, ali koja mu, također ne bez djelovanja njegova pitajućeg mišljenja, biva dana milošću bivstvovanja.
Pitajuće mišljenje bivstvovanja i samo je djelovanje, koje svoju osobitost napušta ako se, shvaćeno kao puka teorija, prebrzo izruči nepromišljenoj praksi, bezrazložnom kretanju organizacije i institucije.
S njemačkog preveo Mario Kopić
[Martin Heidegger, Ein Grusswort für das Symposion in Beirut November 1974;
Antwort – Martin Heidegger im Gespräch, Günther Neske, Pfullingen, 1988, str. 275-276]
*
Posrijedi je pozdravna riječ za filozofski simpozij u čast 85. rođendana Martina Heideggera, koji se održao u novembru 1974. u Beirutu. Inicijativu za simpozij dao je Charles Malek, tadašnji ministar vanjskih poslova Libanona, koji je slušao Heideggerova predavanja. Tekst Pozdravne riječi bio je preveden na engleski i podijeljen sudionicima. Događaj se održao u Goethe-institutu, a glavno izlaganje održao je Otto Pöggeler.
U pismu Heideggeru Pöggeler izvještava da su se sudionici stalno iznova pozivali na Pozdravnu riječ. „Prije svega se željelo doznati što treba razumjeti pod 'pjesničkim'. Raspravljalo se o suprotnosti između Rajne u Hölderlinovoj himni i Rajne kao hidroelektrane. No također se bezuvjetno željelo čuti u kojem današnjem pjesniku Vi nalazite ono pjesničko…“ Također Pöggeler piše da to što se u arapskom svijetu govori o Heideggerovu mišljenju zasluga pripada Heideggerovu prevoditelju Fuadu Rifki. Njegovo je izlaganje na simpoziju bilo najosobnije i najpribranije. Pritom Pöggeler zapaža: „Ima li filozofija, ima li pribiruće/promišljajuće mišljenje [besinnliche Denken] šanse u arapskom svijetu? … U meni je postala vrlo snažna sumnja hoće li Arapi spontano i slobodno preuzeti znanost i tehniku i potom i naspram njih moći održati mišljenje. Zbunjuje kako upravo intelektualci fanatično propovijedaju povratak Kuranu. Naravno, oni su prošli kroz svoje iskustvo; Kemal Atatürk je sekularizirao Tursku, umjesto medresa izgradio univerzitete itd., ali znanstveno-tehnički svijet ostao je prazan, i tako se želi natrag ono podrijetlo [Herkunft] od kojeg se bilo odsječeno.
No, to podrijetlo tamo ni na koji način nije posredovano sa znanstvenim svijetom: 'biblijsko-kritička' pitanja u islamskom se svijetu ne smiju čak ni postaviti, a kamoli razvijati; a ondje gdje nema slobode humanističkog istraživanja i propitivanja, ne može se razviti nikakva sloboda za znanost niti sloboda naspram nje.“
M. K.