Scena se odigrava u Rumunjskoj tridesetih godina XX. stoljeća, što će reći, nigdje. Ondje se nalazi jedan osobito briljantan i nemiran svećenički sin: Emil Cioran. On pati, mrzi svoju zemlju, guši se, ne može više, sanja o velikom revolucionarnom prevratu, oduševljen je metafizikom, no tijelo ga stišće, svim svojim snagama žudi za silovitom olujom. I evo je: to je Hitler. Od tog časa nastupa radikalna kriza: Cioran pozivlje svoju zemlju na posvemašnju transfiguraciju. U Berlinu je, ima 22 godine, zbiva se fascinacija, on se angažira: »Onaj tko se između 20. i 30. godine ne pretplati, poput fanatika, na bijes i neumjerenost, idiot je. Liberalom se postaje samo zbog umora.«
Ton je zadan, a nevolja je u tome što je ovo iznimno izobraženo pobješnjelo
čeljade puno talenta. Potrebno mu je ludilo, tvrdi, i to učinkovito ludilo.
Stoga uzdiže iracionalno i bezumno, želi dići u zrak groblja, u furioznom
edipovskom kompleksu poriče mlako kršćanstvo svog oca svećenika, a staje na
stranu svoje majke koja nije vjernica, ali se pravi da jest.
Trljamo oči čitajući danas Cioranove članke u »Vremei«, rumunjskim novinama
tog doba: »Nijedan političar u današnjem svijetu ne ulijeva mi toliko simpatije
i divljenja kao Hitler.« Lokalna transpozicija toga zove se Željezna garda, sa
svojom brutalnošću, svojim bijesnim antisemitizmom, svojim podlim ubojstvima.
Kako je ovaj budući Beckettov obožavatelj, nakljukan teološkom i mističnom lektirom,
mogao progutati najgoru fašističku propagandu (tlo, naprezanje, zajednica krvi
itd.)? Još 1940. godine Cioran izdiže u nebo zloglasnog Codreanua, zvanog
»Kapetan« (koji je netom likvidiran), govoreći o njegovu heroizmu »seljaka
raščetvorenog u apsolutu« i dopuštajući sebi ovu glupost: »S izuzećem Isusa,
nijedan mrtvac nije bio življi među živima.« Razumljivo je da je dugo nakon
svog izvanredno vještog bijega u Francusku, prekinuvši s tom delirantnom
prošlošću, bio pod nadzorom groteskne rumunjske komunističke tajne policije,
Securitatee, s izvještajima dostojnima Kralja Ubua.
Nema sumnje, Cioran je bio mesijanski tip, a takav će uostalom i ostati, samo na obrnut način, u očaju. Njegovo blistavo preobraćenje na francuski jezik omogućit će mu tu metamorfozu. Već od »Sažetog pregleda raspadanja« (1949), ne želeći više biti ničiji suučesnik, on postaje fundamentalistom skepticizma, teroristom sumnje, vjernikom gorčine, fanatikom ništine. Kao veliki stilist negacije i s čeličnom inteligencijom, on zna gdje ima udariti. Njegov ogled »O Francuskoj« (1941) savršeno najavljuje njegov projekt. Francuska, piše on, tone u neumitnu dekadenciju, iscrpljena je, na samrti, a ja vam to dokazujem, ja, Cioran, pišući bolje od ijednog Francuza i secirajući leš. »Vremena koja dolaze bit će vremena prostrane pustinje; samo francusko vrijeme bit će širenje praznine. Francusku je zahvatila melankolija samrtnog hropca.« Ili pak: »Kada Europa bude pokrivena sjenkom, Francuska će ostati njezin najživlji grob.«
Čudno, Francuzi će jako zavoljeti te posmrtne govore, mada bi, ako bi im
neki Francuz, da ih prodrma, rekao da su se usmrdjeli, to primili vrlo loše.
Cioran je iznimno svjestan svoje uloge intelektualnog vampira, ali budući da
pati poput mučenika zbog same činjenice što je rođen (iako je u životu bio
najveseliji gost za trpezom), ljudi ga žale, ljudi ga obožavaju. Podrazumijeva
se, sve je propalo, čovjek bi trebao nestati, a sjećam se njegove šarmantne
posvete meni, koja je vrijedila kao konačna osuda: »Živ! Odveć živ!«
U uzbudljivom intervjuu iz 1987. s Laurence Tacou (Cahier de l'Herne), Cioran umnaža proročanstva: »Za pedeset godina«, kaže on, »Notre-Dame će biti džamija.« Jedina nada: uspon Latinske Amerike. Ide čak i do ovog gnostičkog, ili točnije manihejskog promišljanja: »Vjerujem da je univerzalna povijest, povijest čovjeka, nezamisliva bez đavolske misli, bez demonske namjere...« Ukratko, on ne vjeruje u Boga, nego u đavla, što ga sprječava da prigrli budizam – dobro smo prošli. Ipak, ne treba zaboraviti da je sve to prekidano brojnim provalama smijeha, jedino rješenje za smirenje nakon mučnih besanih noći za njega su bili kućni „sam svoj majstor“ radovi i popravljanje slavina.
Ovaj apsolutni mizantrop uspio je živjeti siromašno, odbijajući počasti i
nagrade, kao vječni student, svetac bez religije, nadahnuti parazit, kadšto
asket na puteru, i štoviše, voljen do samog svog strašnog kraja (Alzheimerove
bolesti) od strane svoje blistave suputnice Simone Boué (ovdje treba pročitati
dirljivo svjedočanstvo Fernanda Savatera). Ovaj ultralucidni nihilist polaže
oružje samo pred Bachovom muzikom, koja bi ga gotovo natjerala da povjeruje u
Boga. Ali naposljetku, tko je kao on slavio francuski jezik? »Ne živi se u
domovini, živi se u jeziku. Domovina je to, i ništa drugo.« Zapravo on je
francuski doveo do crnila, ali bez patosa, u fragmentima od kojih su mnogi
nezaboravni. Rumunjski katastrofizam je vazda tu, ali nadvišen besprijekornom
francuskom jasnoćom. Cioran je ispričao svoje preobraćenje na francuski nakon
što je prolio krv i znoj nad jednim prijevodom Mallarméa. Probudio se pokraj
Pascala i La Rochefoucaulda i jedan je od vrlo rijetkih autora (uz Baudelairea)
koji su shvatili duh Josepha de Maistrea. Kod njega nema Sadea, nema nikakvih
seksualnih zastranjenja (što u današnja vremena djeluje poput daška svježeg
zraka). Možemo nasumce otvoriti njegove knjige i meditirati o dvije ili tri
misli, što sam upravo učinio s njegovim »Priznanjima i anatema«: društveni
spektakl odmah se raspršuje u komadiće, na djelo stupa ljekovita kiselina.
Cioran je, vidi se to na fotografijama, bio prekrasna beba. Njegov otac, u
svećeničkoj mantiji, ne izgleda baš svečano i radosno. Njegova majka, Elvira,
energična je i lijepa. »Naslijedio sam njezine bolove, njezinu melankoliju,
njezine kontradikcije, sve. Sve što je ona bila, u meni se pogoršalo i
razdražilo. Ja sam njezin uspjeh i njezin poraz.« Ljudski, odveć ljudski...
Primjer: »Jutros, nakon što sam čuo astronoma kako govori o milijardama sunaca,
odustao sam od umivanja: čemu se uopće više prati?«
Ciorana treba konzumirati u malim dozama. Dva ili tri fragmenta djeluju
regenerirajuće, više od toga brzo zamara, čuje se kako se ploča vrti. Nema
ničeg toničnijeg od deset minuta očaja i nihilističkog otrova. Osobno, mene te
milijarde sunaca uzbuđuju, a Bachova muzika je, kao što je i sam Cioran
priznavao, opovrgavanje svih njegovih anatema. Kakav izvanredan tip, uostalom,
koji je na svoja vrata htio napisati sljedeća upozorenja: »Svaki posjet je
agresija«, ili »Zamjeram onome tko me želi vidjeti«, ili »Imajte milosti, ne
ulazite«, ili »Svako me lice uznemiruje«, ili »Nikada nisam kod kuće«, ili
»Proklet bio tko zazvonio«, ili »Ne poznajem nikoga«, ili »Opasni luđak«.
Philippe Sollers, Quand Cioran admirait Hitler, Le Nouvel Observateur, 14. 5. 2009.
Preveo s francuskog Mario Kopić