Posljednjih su se godina umnožile teretane, baš kao što su se u srednjem vijeku množile crkve ili samostani. Isti grozničavi aktivizam, isti fideistički angažman. Ako se Crkva brinula o duši svojih vjernika, Teretana se brine o tijelu svojih akolita (privrženika). Kao što je slučaj s religijskim mjestima štovanja, tako se i u teretane mora ulaziti redovito, disciplinirano i s pobožnošću. Žrtvena logika izgleda isto: odricanje od neposrednog užitka u ime budućeg spasenja.
Svaki kult, kako se ne bi sveo na prazan kodeks ponašanja, zahtijeva naime prinošenje dijela samoga sebe. Posrijedi je, dakle, jednaka asketska strogoća i ritualnost, iako su iscrpljujući programi treninga zamijenili liturgijske prakse, a brojanje kalorija zauzelo mjesto brojanja grijeha. No, kako u crkvama, tako i u teretanama, potrebni su samoprijegor i duh žrtvovanja.
A potrebna je, nadasve, vjera. Mnoštvo propovjednika tijela koje je vazda u formi – nutricionisti, osobni treneri, influenceri, gurui i životni treneri (coach) svake vrste – s entuzijazmom šire novu riječ. No, jedna se razlika nametnula kao presudna: u starim je crkvama oltar čuvao misterij i nedostupnost Boga, dok na oltaru ove nove religije kraljuje fetišistički i samodovoljni ideal vlastitog tijela. Definirani mišići, isklesani trbušnjaci, moćna leđa, mišićave noge, istetovirana koža. Riječ je o novom objektu štovanja i novoj vjeri. Ali kojoj? Onoj u besmrtnost tijela. To je ona nesvjesna fantazma koji prožima novu religiju. Zbog toga tijelo ne smije biti mlohavo, debelo, napuhnuto, ne smije pokazivati nikakav umor, ne smije starjeti, ne smije biti narušeno bolešću, niti pokazivati ikakvu nesavršenost.
Preciznije, radi se o uklanjanju svakog traga puti, odnosno onoga što podsjeća na njezinu drastičnu konačnost. Tijelo iz teretane sve manje teži nalikovati živom organizmu, a sve više industrijskom materijalu. Mora biti tvrdo, kompaktno, suho, napeto. Njegova paradigma nije put, nego čelik. Put se, naime, mora isušiti, izbrisati, potisnuti upravo zato što nosi neizbrisiv žig naše konačnosti. Tijelo u savršenoj formi je tijelo koje je iz sebe iskorijenilo svoju smrtnu sudbu. No, to iskorjenjivanje zahtijeva ustrajnu i nikada potpuno adekvatnu primjenu. Svako zrcalo riskira postati sudnicom čija je presuda uvijek osuđujuća. Poduhvat je titanski i zahtijeva vojničku dosljednost. Estetska kirurgija tada može priskočiti u pomoć. Ali i ona teži umnožavanju svojih zahvata.
Stražnjica, grudi, usne, kapci, ruke, noge, trbuh, lice – sve to vazda zahtijeva retuširanje kako bi se izbjegao prizor puti. Fantazma je u tome da se prepravi vlastito tijelo, suprotstavljajući se njegovoj prolaznoj naravi. I u svijetu društvenih mreža retuširanje vlastitih slika postalo je redovito prakticirana metoda. Pravi pravcati teatar maski želio bi zavarati ne toliko neupućene gledatelje, koliko prvenstveno same sebe.
Kako bismo mogli boraviti u javnom prostoru, naše tijelo mora podnijeti potvrdu o sposobnosti ili prikladnosti. Tada plaža više ne može biti samo mjesto za odmor, nego mjestom narcisoidnog izlaganja vlastitog teškog i pobožnog rada pod umjetnim svjetlom teretane. Dok je u predmoderno doba prezir prema puti bio usmjeren na spasenje duše, nova religija prezire put jer želi uzdići tijelo do dostojanstva od puti oslobođenog apsoluta.
To je obrat Kristove muke. Dok se on odriče besmrtnog Božjeg tijela utjelovljujući se, postajući čovjekom, u našem vremenu čovjek, želeći izbrisati vlastitu put, ukida sebe kao čovjeka kako bi svoje tijelo učinio božanskim. Riječ je također o neviđenom preokretu odnosa između etike i estetike. Dok je u religijskim društvima etička strogoća nametala strogu moralnu disciplinu čulnim nasladama tijela, bičujući njihovu put kroz osjećaj krivnje i njezino ispaštanje, danas postovi, pokore i odricanja nemaju nikakvu duhovnu svrhu, nego su u potpunoj službi estetike.
Zdravo, suho, utrenirano i kontrolirano tijelo postaje paradoksalnom paradigmom integriteta. Restrikcija režima prehrane ne smjera pročišćenju duše, nego mora osloboditi tijelo od njegovih toksina i otrova kako bi se potvrdila njegova besmrtna narav. Moralna vrlina mjeri se postotkom masnog tkiva, prijeđenim kilometrima, potrošenim kalorijama, biološkim parametrima koji se neprekidno prate.
Ispijeno tijelo asketskog sveca zamijenjeno je napetim tijelom iz teretane. Estetika tijela tako postaje istodobno teološkom i moralnom: onaj tko se brine za svoje tijelo djeluje kao istinski odgovoran subjekt, discipliniran i gospodar sebe sama. Nasuprot tome, onaj tko mu ne posvećuje odgovarajuću pažnju utjelovljuje novi oblik svetogrdnog ateizma, odnosno onog koji ne vjeruje u besmrtnost vlastitog tijela.
S talijanskog preveo Mario Kopić