Massimo Recalcati: Ljubiti iskrivljenost

Sve dosada objavljene prevode tekstova Massima Recalcatija na FM-u možete čitati OVDE

U jednoj staroj i uspješnoj knjizi ispričao sam svoj prvi dan škole: mrka učiteljica pogledala je naša lica, lica uzbuđene i uplašene djece pred svečanošću prigode, kako bi nas preplašila, rekavši nam: »Vi ste svi iskrivljene vinove loze, a ja sam mali kolac i gvozdena žica. I moj je zadatak da vas ispravim!« Botanička verzija edukacije nametnula se tako kao koherentna varijanta one moralno-disciplinske edukacije koja je nadahnjivala našu školu prije velikog i opravdanog prosvjeda '68. No što danas nastavnik vidi kada gleda dijete koje je, kao i svako dijete, iskrivljeno na svoj način? Vidi li i dalje iskrivljenu vinovu lozu koju valja ispraviti, defekt koji valja korigirati ili pak obećanje? Vidi li silu koja tek treba pronaći svoj oblik ili pak sirovinu koju treba oblikovati?

Gotovo klasičan karakter toga pitanja danas se iznova nameće s gorućom hitnošću. S raznih strana grme nastavnici svake vrste, oplakujući tužnu botaniku moje stare učiteljice i njezin jednako tužan represivni žar. U vremenu u kojem je edukativni diskurs u rasulu, ideal disciplinske normalizacije kao da pridobiva sve veću podršku. Sve mora funkcionirati i uklapati se u efikasne parametre postignuća. Edukacija na taj način riskira da se svede na praksu dresure: ispravljati, disciplinirati, prilagođavati. Kao da je zadatak odrasle osobe pretvoriti svaku iskrivljenost u ravnu crtu. Osim što moramo konstatirati da je autoritet takozvanih odraslih u međuvremenu oslabio i čini se, posljedično, neprikladnim za obavljanje zadatka koji mu je povjeren.

Unatoč tome, u ovoj perspektivi, temeljni plan ostaje posve isti kao onaj koji je propagirala moja učiteljica: ispraviti iskrivljene vinove loze. Pa ipak, morala bi postojati neka druga moguća ideja edukacije koja ne žali za muževnim nametanjem dužnosti i discipline kao nužnim utvrdama Ega. Posrijedi je ideja čija je pretpostavka da se iskrivljenost vinove loze ne smatra incidentom koji treba ukloniti, nego najvlastitijim izražajem jedinstvenosti. Educirati, u ovoj perspektivi, ne znači oblikovati život prema unaprijed utvrđenom idealu, nego vrednovati nagnutu ravninu, posebne sklonosti, talente, pa čak i osobenjaštva ne kao nepravilne izbočine koje valja izblanjati, nego kao manifestacije vlastite najautentičnije želje.

Zbog toga bi edukacija kao svoju etičku pretpostavku trebala podrazumijevati ne mržnju, nego ljubav prema iskrivljenosti. To je velika lekcija koju Sartre povjerava na više od dvije tisuće stranica svog maestralnog djela Porodični idiot. U središtu njegove priče nije samo život Gustavea Flauberta, nego misterij sadržan u svakom procesu subjektivizacije. Mali se Gustave u očima svoje porodice pojavljuje kao neadekvatno, zakinuto, nesposobno dijete. Uopće ne odgovara idealima koje su njegovali otac i majka. On je sin bez budućnosti, osuđen propustiti sastanak sa životom, on je, upravo, porodični idiot. To je scena koju psihoanalitičari dobro poznaju: svaka porodica gradi fantazmatsku geografiju očekivanja raspodjeljujući uloge, zadatke i mandate kojima djeci dodjeljuje sudbine.

Sartreova se intuicija, međutim, sastoji u tome što pokazuje da Flaubert ne postaje genij usprkos sudbini idiota koju mu je dodijelio porodični plan. To bi bila prejednostavna priča. To bi bila poučna priča o emancipaciji, konačnoj pobjedi i iskupljenju velikog pisca od nesretnog djetinjstva. Naprotiv, dijete idiot ne nestaje u geniju, nego je dijete idiot ono što genija čini mogućim.

Nije, naime, genij taj koji briše idiota, kako bi se lako moglo pomisliti, nego upravo postojanje idiota omogućuje genija. Mladi Gustave otkriva da je u njegovu stalnom osjećaju stranosti u odnosu na svijet i zajednički jezik bila pohranjena mogućnost invencije novog jezika i novog svijeta.

Njegova nesposobnost da se spontano prikloni zajedničkom svijetu pretvara se u mogućnost da ga opiše onako kako to nitko prije nije učinio.

To je kreativna dimenzija iskrivljene vinove loze: postajemo ono što jesmo ne kada uklonimo našu iskrivljenost, nego kada je naučimo njegovati. Kada shvatimo da naša bizarnost nije samo zatvor, nego može postati izvanrednim resursom. Tome nasuprot, suvremeni edukativni diskurs čini se koloniziranim idealom postignuća. U njegovu središtu nije divergencija iskrivljene vinove loze, nego sterilnost ravne crte. Svaka se razlika, naime, klasificira, dijagnosticira, procjenjuje, mjeri i medikalizira kako bi se naposljetku ispravila.

Suvremena opsesija izvedbom proizvodi paradoks: dok na sav glas proglašavamo vrijednost jedinstvenosti, gradimo institucije koje su sve više usmjerene prema homologaciji. Nikada, s druge strane, ne bismo smjeli zaboraviti da najotpornija stabla nisu ona koja su izrasla bez vjetra, nego ona kojima je vjetar ojačao korijenje i poučio ih kreposti savijanja. Isto se događa i s ljudskim bićima: edukacija se ne podudara s regulacijom života, nego s mogućnošću pretvaranja vlastite iskrivljenosti u plodonosni poziv.

S talijanskog preveo Mario Kopić

[Massimo Recalcati, Dobbiamo educare i ragazzi valorizzando la loro unicità, La Repubblica, 2.8. 2026.]