Friedrich Nietzsche: Filozofija treba snužditi
Na sveučilište sve više nadire duh žurnalista, a nerijetko i pod imenom filozofije. Glatko dotjerano predavanje, s Faustom i Nathanom Mudrim na usnama, jezik i nazori naših odurnih književnim novina, u novije vrijeme još i brbljanje o našoj svetoj njemačkoj glazbi, čak i zahtjevi za katedrama za izlaganje Schillera i Goethea, takvi znakovi govore u prilog tomu da se duh sveučilišta počinje brkati s duhom vremena. Tu mi se čini da je od najveće vrijednosti ako izvan sveučilišta nastane viši tribunal, koji bi i te ustanove nadzirao i usmjeravao s obzirom na obrazovanje koje pospješuju. I čim se filozofija odvoji od sveučilištâ te time očisti od svih nedostojnih obzira i zamračenja, neće ona moći biti baš ništa drugo do takav tribunal. Bez državne moći, bez plaće i počasti ona će znati obavljati svoju dužnost, slobodna od duha vremena kao i od straha od toga duha – kratko rečeno, onako kako je živio Schopenhauer, kao sudac takozvane kulture što ga je okruživala. Na taj način može biti filozof od koristi i sveučilištu, ako se s njim ne stopi, nego ga naprotiv nadzire sa stanovite tajanstvene daljine.
A ako je tako u našem vremenu, tad je dostojanstvo filozofije palo u prašinu. Čini se da je ona sama postala nečim smiješnim ili ravnodušnim, tako da su svi njezini istinski prijatelji obvezatni svjedočiti protiv tog brkanja i u najmanju ruku pokazati da su smiješni ili ravnodušni samo one lažne sluge i ono nositelji nedostojanstva filozofije. Još bolje, oni sami činom dokazuju da je ljubav spram istine nešto strahovito i silovito.
A naposljetku – što nas se tiče egzistencija neke države, unaprjeđivanje sveučilištâ, ako se prije svega radi o egzistenciji filozofije na zemlji! Ili – da ne bih ostavio nikakve dvojbe o tomu što mislim – ako je neizmjerno važnije da na zemlji nastane jedan filozof nego da dalje postoji neka država ili neko sveučilište. U onoj mjeri u kojoj raste ropstvo pod javnim mnijenjima i opasnost za slobodu može se uzdići dostojanstvo filozofije. Ono je bilo najveće pod potresima propadajuće rimske republike i u doba careva, kada su njezino ime i ime povijesti postali ingrata principibus nomina (imena omrznuta vladarima, prim. prev.). Njezino dostojanstvo više dokazuje Brut nego Platon; to su vremena u kojima se etika prestala sastojati od općih mjesta. Ako danas filozofija nije mnogo poštovana, treba se samo pitati zašto se sada nijedan veliki vojskovođa i državnik ne izjašnjuje za nju samo zato što mu je u vrijeme kada ju je tražio u susret izašao jedan slabašni fantom pod imenom filozofije, ona učena katedarska mudrost i katedarski oprez, ukratko jer mu je s vremenom filozofija postala smiješnom stvari. A trebala bi mu biti strašna stvar. I ljudi koji su pozvani na to da traže moć trebali bi znati koji izvor herojstva u njoj teče. Jedan im Amerikanac može reći što jedan veliki mislilac koji dođe na ovu zemlju ima značiti kao novo središte golemim snaga: „Budite na oprezu“, kaže Emerson, „kad veliki Bog dade da mislilac dođe na naš planet. Sve je tad u opasnosti. To je kao kad je u velikom gradu izbio požar, kad nitko ne zna što je zapravo još sigurno i gdje će se to okončati. Tad u znanosti nema ničega što ne bi moglo sutra doživjeti preokret, tad više ne vrijedi književni ugled, ni takozvane vječne znamenitosti. Sve stvari koje su za čovjeka u tom času skupocjene i vrijedne takve su samo na račun ideja koje su iskrsle na njihovu duhovnom obzoru i koje sadanji poredak stvari uzrokuju isto onako kao što drvo nosi svoje plodove. Novi stupanj kulture trenutačno bi podvrgnuo preokretu cijeli sustav ljudskih težnji.“ Dakle, ako su takvi mislioci opasni, tad je dakako jasno zašto su naši akademski mislioci bezopasni. Jer njihove misli rastu u onom naslijeđenom onako miroljubivo kao što je ikada jedno drvo nosilo svoje plodove. Oni ne užasavaju, oni ne pomiču s mjesta, i o cijelom bi njihovu larmanju trebalo reći ono što je Diogen sa svoje strane primijetio kad su hvalili nekog filozofa: „Što to on veliko ima pokazati, kad se toliko dugo bavio filozofijom, a još nikoga nije snuždio?“ Da, tako bi trebalo pisati na nadgrobnom natpisu sveučilišne filozofije: „Nikoga nije snuždila“. Ipak je to svakako više pohvala jednoj staroj ženi nego jednoj boginji istine, i nije čudno ako su oni koji tu boginju poznaju samo kao staru ženu i sami veoma malo muškarci, pa se stoga ljudi od moći, kako i dolikuje, na nju uopće više ne obaziru.
Preveo s njemačkog Mario Kopić
[Friedrich Nietzsche, Schopenhauer kao odgajatelj, preveo Mario Kopić, Zagreb: Matica hrvatska 2003, str. 91-93]
Friedrich Nietzsche: Filozofija treba snužditi
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
06:06
Rating: 5
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
06:06
Rating: 5
