Emmanuel Levinas: HEIDEGGER, GAGARIN I MI
U takvim je deklamacijama nešto istinito. Tehnika je opasna. Ne prijeti samo identitetu osoba. Postoji opasnost da naš planet dovede do eksplozije. No neprijatelji industrijskog društva uglavnom spadaju u reakcionarna vremena. Zaboravljaju ili mrze velike nade našega vremena. Vjera u oslobođenje čovjeka u dušama nikad nije bila snažnija. Ta vjera nije ovisna o ugodnostima što ih strojevi i novi izvori energije nude dječjem instinktu za brzinu; nije ovisna o lijepim mehaničkim igračkama koje iskušavaju vječnu djetinjastost odraslih. Tek je sastavni dio klimanja starosjedilačkih civilizacija, osipanja teških taloga prošlosti, blijeđenja lokalnih boja, rasprslina što se otvaraju na svim opterećujućim i tromim stvarima na kojima počiva ljudska posebnost. Na njih se nadalje, kao na razlog postojanja, oslanjaju jedino zaostali u razvoju i u njihovo ime nastoje izboriti svoje mjesto u modernom svijetu. Razviće tehnologije nije uzrok — ono je već posljedica rasterećenosti ljudske supstancije koja se ispraznila od svojih noćnih tereta.
U mislima imam zanosnu (prestigieux) struju suvremene misli koja proizlazi iz Njemačke i preplavljuje poganske zakutke naše zapadnjačke duše. Mislim na Heideggera i hajdegerovce. Želi se da čovjek ponovo pronađe svijet. Ljudi su navodno svijet izgubili. Ne poznaju ništa drugo do materiju koja je nekako postavljena pred nas, na neki način pred-stavljena (objectée) njihovoj slobodi: poznaju samo još predmete.
Ponovno pronaći svijet znači ponovno pronaći djetinjstvo tajanstveno uglavljeno u Mjestu(Lieu): otvoriti se svjetlosti velikih krajeva, očaranosti prirodom, veličanstvenim planinskim lancima; značilo bi to trčati puteljkom koji vijuga preko polja; osjećati jedinstvo koje uspostavlja most povezujući obale rijeke i arhitekturu zdanja, prisutnost stabla, igru svjetla i sjene (le clair-obscur) šuma, tajnu stvari, krčag, poderane seljankine cipele, sjaj vrča s vinom položen na bijelom stolnjaku. Samo bi se Bivstvovanje zbiljskog (L’Etre même du réel) trebalo manifestirati iza tih privilegiranih iskustava: davao bi se i povjeravao ljudskoj sigurnosti. A čovjek, čuvar Bivstvovanja, iz te bi milosti trebao crpiti svoju egzistenciju i istinu.
Nauk je suptilan i nov. Sve što nam se već stoljećima činilo kao nešto što je čovjek pridodao prirodi već blista u izvanrednosti svijeta. Umjetničko djelo — sjaj Bivstvovanja, a ne čovjekova invencija — obasjava taj pred-ljudski sjaj. Mit se rađa u samoj prirodi. Priroda je usađena u taj prvotni govor koji se u nama glasa i sâm je temelj ljudskog jezika. Čovjek treba moći slušati, čuti/razumjeti (entendre) i odgovarati. Ali da bi se čulo/razumjelo i odgovorilo na tom jeziku ne znači upustiti se u logičke izvode sistematizirane spoznaje, nego valja obitavati na mjestu, biti tu. Znači ukorijenjenost. Želio bih preuzeti taj pojam; no biljka nije dovoljno biljka da bi odredila našu intimnost sa svijetom. Malo bi nas ljudskosti udaljilo od prirode, mnogo bi nas ljudskosti privelo natrag prirodi. Čovjek navodno živi na zemlji radikalnije nego biljka koja iz nje crpi prehrambene sokove. Bajka što ju izriče prvotni jezik svijeta pretpostavlja suptilnije, brojnije i dublje veze.
U tome je dakle vječna zavodljivost poganstva, s onu stranu odavna prevladanog infantilizma idolatrije. Možda je judaizam tek nijekanje Svetoga koje se probija kroz svijet. Razoriti svete šumarke — sada razumijemo nevinost toga navodnog vandalizma. Tajanstvenost je stvari izvor svekolike okrutnosti prema ljudima.
Usađenost u kraj, privrženost Mjestu bez kojega bi univerzum postao beznačajan i jedva bi egzistirao, jest sama podjela ljudi na autohtone i na strance. I u toj je perspektivi tehnika manje opasna nego duhovi Mjesta.
Tehnika ukida privilegij te ukorijenjenosti i izgnanstva koji je s njom povezan. Tehnika oslobađa od te alternative. Nije riječ o povratku nomadizmu jednako nemoćnom kao što starosjedilačka egzistencija ne podnosi napuštanje određenog kraja ili klime. Tehnika nas odvaja od hajdegerijanskog svijeta i praznovjernosti Mjesta. Odsada nadalje vidljiva je prilika: promatrati ljude izvan situacije u kojoj su utaboreni, omogućiti sjaj ljudskog lica u njegovoj goloći. Sokrat je više volio grad gdje se susreću ljudi nego selo i drveća. Judaizam je brat sokratovske poruke.
Veličanstveno u Gagarinovu podvigu zacijelo nije veličanstveni broj Luna-Parkova, koji impresioniraju ljude; niti sportsko dostignuće; doći dalje nego drugi i potući pritom visinske i brzinske rekorde. Što je značajnije jest moguća otvorenost za nove spoznaje i nove tehničke mogućnosti: Gagarinova hrabrost i njegove osobne kreposti, znanost koja je omogućila podvig i sve što je s druge strane bilo ovisno o duhu samoodricanja i žrtvovanja. Ali ono što se možda računa više od svega jest napuštanje Mjesta. Jedan je čovjek neko vrijeme živio izvan svakog obzorja — sve je oko njega bilo nebo, ili, točnije, sve je bilo geometrijski prostor. Čovjek je egzistirao u apsolutu homogenog prostora.
Judaizam je uvijek bio slobodan s obzirom na mjesta. Tako je ostajao vjeran najvišoj vrednoti. Biblija poznaje samo svetu zemlju. Bajkovita zemlja što riga nepravdu, zemlja u kojoj se čovjek ne može ukorijeniti bez uvjeta. Kako je Knjiga knjigâ trijezna u opisima prirode! „Zemlja u kojoj teku med i mlijeko“. Kraj se iskazuje prehrambenim riječima. U umetnutoj rečenici: „Bila je sezona prvog grožđa“ za trenutak zasja grozd koji dozrijeva pod žarom izdašna sunca.
Oh, tamarind što ga je Abraham zasadio u Ber-Šebi! Jedno od rijetkih „individualnih“ stabala Biblije koje raste u svojoj svježini i u svojoj obojenosti kako bi očaralo imaginaciju posred brojnih hodočašća po tolikim pustinjama! No pažnja! Talmud se možda boji da se ne bismo prepustili pjesmi toga drveta u vjetru podneva i da ne bismo tu tražili smisao Bivstvovanja. Talmud nas otrže iz snova. Tamarind je sigla (sigle); tri slova koliko ih treba da se ispiše njegovo ime na hebrejskome (tav, mem, reš) inicijali su Hrane (Nourriture), Pića (Boisson) i Prenoćišta (Logis), tri stvari prijeko potrebne čovjeku i koje čovjek poklanja čovjeku. Zemlja tome služi. Čovjek je njezin gospodar kako bi služio ljudima. Ostanimo gospodari otajstva kojim on diše. Možda se na toj točki judaizam najviše udaljava od kršćanstva. Katoličkost kršćanstva integrira malene i dirljive domaće bogove, u kultu svetaca, u lokalnim kultovima. Kršćanstvo, sublimirajući, čuva ukorijenjenu pobožnost koja se hrani iz kraja i obiteljskih, plemenskih, narodnih sjećanja. Zato je osvojilo čovječanstvo. Judaizam nije sublimirao idole, nego je zahtijevao njihovo uništenje. Kao tehnika, demistificirao je univerzum (univers). Raščarao je Prirodu. Svojom apstraktnom univerzalnošću udara na fantazijske predstave i strasti. No otkrio je čovjeka u goloći njegova lica.
/1961/
Emmanuel Levinas, Difficile liberté. Essais sur le judaïsme, Paris, Albin Michel, 1976, str. 299–303
S francuskog preveo Mario Kopić
Emmanuel Levinas: HEIDEGGER, GAGARIN I MI
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
07:58
Rating: 5
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
07:58
Rating: 5
