FILOZOFSKI MAGAZIN

Massimo Recalcati: Antisemitska fantazma

Dramatični teroristički napad u Sydneyu, kao što nažalost znamo, nije izolirani čin nego vrh ledenog brijega. Antisemitizam nije toliko arhaični ostatak evropske povijesti, relikt dvadesetog stoljeća kojem je suđeno da nestane zajedno sa sjećanjem na holokaust, koliko, tome naprotiv, tendencija, uporna nagonska sklonost, sposobna ponovo se aktivirati svaki put kad socijalna veza dospije u krizu i neugodnosti „nelagode u kulturi“, kako bi Freud rekao, zahtijevaju identifikaciju apsolutnog krivca.

Nije slučajno da je antisemitizam povijesno prosperirao u trenucima najveće kolektivne simboličke dezorijentacije. Kada veliki narativi oslabe, kada budućnost izgleda mutna i sadašnjost prijeteća, a potreba za identifikacijom apsolutnog neprijatelja postane neodložna. Trenutni val antisemitizma koji prožima naše vrijeme stoga se ne može likvidirati kao jednostavna emocionalna reakcija na događaje na Bliskom istoku. Iako nema sumnje da su zločeste akcije Netanyahuove vlade, da je nasilje neselektivno usmjereno protiv civila, djece i obitelji, izazvalo ogorčenje, ljutnju i tugu, neizbježno šireći globalni antisemitski duh, podjednako nema sumnje da prelazak s političke kritike jedne vlade i žestoke vojne strategije na stigmatiziranje Židova kao apsolutnog neprijatelja označava ne samo semantičko nego i traumatično iskliznuće.

Suvremeni antisemitizam ne može se objasniti isključivo kao reakcija na politiku Države Izrael. Nije u prvom planu samo geopolitički sukob, nego nesvjesna fantazma ukorijenjena u srce Zapada.

Raspoređuje se ona oko dvojake prirode Židova: s jedne strane, parazit, podlo, korumpirano, maligno biće, asimilirano u bakteriju, virus koji inficira zdravo tijelo zajednice. S druge strane, svemoćno biće, tajni gospodar svijeta, nevidljivi režiser tržišta, ratova i ekonomskih kriza.

Ovo je antisemitska reprezentacija koja se pojavljuje ne samo u halucinantnom portretu Židova koji je predložio Hitlerov Mein Kampf, nego se silovito ponovo vraća čak i danas u zdravom razumu: Židov je istovremeno ništa i sve, otpadak i suveren, ljudski otpadak i izraz moći koja je koliko potajna toliko i svemoćna. Nije posrijedi samo logička pogreška, nego sama srž antisemitske fantazme.

U psihoanalitičkim terminima, kako su i Freud i Fromm učinkovito pokazali, antisemitizam funkcionira kao moćan projektivni stroj: sve ono što individualni ili kolektivni subjekt ne uspije od vlastite nelagode simbolizirati, to biva isključeno i pripisano malignoj drugosti koju je Židov predodređen utjeloviti. Upravo Židov sveden na patogenog agenta jest taj koji nam omogućuje da o društvu razmišljamo kao o bolesnom tijelu koje zahtijeva radikalnu terapiju. Židov kao potajni i zli gospodar svijeta omogućuje nam da osmislimo nepravdu identificirajući uzročni princip bolesti koja se mora iskorijeniti.

To se događa svaki put kada Židov biva umiješan u spor ne kao građanin ili određeni politički subjekt, nego kao metafizička figura Zla. Kada se, kao što se dogodilo 7. oktobra i kao što se ponovilo u Sydneyu, ruka ispunjena mržnjom naoruža i puca u gomilu, pogađajući mlade ljude, porodice i djecu na zabavi, to je znak da je antisemitska fantazma prevagnula nad svim ostalim razmišljanjima. Diskurs se više ne tiče izraelske politike, nego samog bivstvovanja Židova; ne teške odgovornosti jedne vlade koja je pravednu obranu pretvorila u čin osvete, nego ontološke krivnje koja se pripisuje cijelom narodu.

I upravo se u tom otpatku manifestira reaktivacija arhaične mržnje, koja, poput krške rijeke, koristi aktualne događaje kao izgovor za ponovno izbijanje. Ipak, danas se nahodimo pred antropološkom mutacijom antisemitizma koja ne može a da dodatno ne poveća našu zabrinutost. Nacistički antisemitizam predstavljao se kao misija naporne i delirične obrane Zapada ugroženog židovsko-boljševičkom zarazom i kvarenjem njegove krvi uzrokovanim malignim virusom koji se smatra odgovornim za njegovu moralnu, političku i biološku dekadenciju.

No dok je, prema filozofiji hitlerizma, Židov bio mišljen kao strano tijelo Zapada, kao unutarnja pokvarenost i izopačenost njegove veličine koju treba popraviti u ime rasnog zdravlja Volka (naroda) i same zapadne civilizacije, suvremeni antisemitizam sve se više isprepliće s dubokom i iracionalnom antizapadnom strašću. Židov se više ne doživljava kao neprijatelj koji nagriza Zapad iznutra, nego postaje sam simbol zapadnog zla i korupcije: globalnog kapitalizma, tehnološke dominacije, financijskog grabeža, neokolonijalizma, militarizma i identitarizma.

U tom smislu, džihadistički islamizam predstavlja jedan od najčišćih izraza suvremenog antisemitizma. On uznemirujuće spaja antizapadnjačku strast (paradoksalno prisutnu, kao što znamo, na samom Zapadu) s najklasičnijom antisemitskom fantazmom: Židovom identificiranim kao teološki, politički i ekonomski neprijatelj, odgovornim, u ovom slučaju, ne toliko za trovanje čistoće i veličine Zapada (nacistički antisemitizam) koliko za posvemašnju manifestaciju nepovratne pokvarenosti i izopačenosti Zapada kao takvog.

Massimo Recalcati, Il fantasma antisemita, La Repubblica, 19. 12. 2025.

Preveo s talijanskog Mario Kopić

Filozofski magazin φιλοσοφία

M. Recalcati PREVODI

Massimo Recalcati: Istina i demokracija

U javnoj raspravi često se protiv subjektivne pogrešnosti interpretacija poteže istina činjenica. A zapravo u našem vremenu, koje bi htjelo biti posve razmađijano, istina činjenica sve je više podređena istini ideologije. Posrijedi je perverzni porok u osnovi svakog ideološkog diskursa: istina činjenica je odista istina samo ako potvrđuje dogmatsku istinu ideologije. To je ono što dijalog, proturječje i pluralno razilaženje ideja čini nemogućim.

Potpuno posjedovanje prave istine omogućuje ne toliko suprotstavljanje mišljenju političkog protivnika, koliko osudu njegove nemoralnosti, nedostatka etičkog osjećaja i osnovne laži. Posrijedi je paradoksalna crta našeg vremena. S jedne strane, ono se, zapravo, odreklo velikih jedinstvenih naracija o svijetu, ali s druge strane, apsolutni karakter istine ima tendenciju da se konstantno nanovo pojavljuje u odori ideologije svedene na čvrstu obranu vlastitih vrijednosti i parcijalnih interesa.

Posrijedi je specifičan simptom demokratske nezrelosti nekog kolektiva: javna rasprava nije rasprava između različitih ideja jer je njezina premisa da treba nametnuti pravu istinu protiv protivnika optuženog za manipuliranje činjenicama u ime vlastite lažne istine. Suvremeni građanski leksikon, umjesto da se laicizira, teži tako uspostavljanju novih mitova za mase, manihejskih postrojavanja, fanatičnih (ideoloških i političkih) borbi i fideističkih suočavanja.

U ime prave istine, političari, novinari, influenceri i aktivisti najrazličitijih stvari optužuju svoje antagoniste za zlonamjerno manipuliranje istinom činjenica. Kao da je ta istina – istina činjenica – konačna istina, kada je, suprotno tome, svaka ideologija prepoznatljiva upravo po manipulaciji (svjesnoj ili nesvjesnoj) tom navodnom istinom. Ali ideologija nije jednostavno laž onih koji manipuliraju činjenicama za vlastitu korist, nego je prije oblik sekularne vjere koja tumači činjenice iskrivljujući ih upravo u ime istine. U igri nije, kao što bi laički trebalo biti, uvijek neizvjesno traganje za istinom, jer svaka ideologija podrazumijeva uvjerenje da ona ima isključivo vlasništvo nad njom. U tome je njezina fanatična dimenzija.

Umjesto traženja istine, ideološka misao uvijek teži prilagoditi činjenice vlastitoj istini. Stoga ona ne tolerira ono neočekivano, anomaliju, iznimku, divergenciju, složenu artikulaciju. Ondje gdje dodir s realnim može dovesti u pitanje, poremetiti ili narušiti njezine izvjesnosti, ona ga briše ili poriče. Kao i u svakom paranoičnom deliriju, prava istina ideologije uvijek je dogmatska jer ne može prihvatiti poricanja.

Stoga se trijumf ideologije podudara sa smrću demokracije: nije moguće nikakvo proturječje, nikakvo divergentno čitanje, nikakav disonantni glas. Pluralitet gledišta biva demontiran u ime istine koja pretendira da bude apsolutna. Posrijedi je netolerantni i nasilni karakter svake ideologije: od političkog protivnika se traži da šuti iz poštovanja prema istini koja se nameće izvan diskusije. Ali koja istina – ako ne religiozna i dogmatska istina – može zahtijevati šutnju od svog kritičkog sugovornika? Ideologija je trijumf predrasude: sud anticipira i uvjetuje slušanje. Nije slučajno da je u ideološkom polju važnije tko govori nego ono što se govori. Zato proučavanje i čitanje bivaju zamijenjeni uvredom i nasiljem po kratkom postupku.

U totalitarnim zemljama čuvanje prave istine zajamčeno je sistematskim provođenjem cenzure, koja odlučuje da se samo jedna određena istina može slobodno iznijeti bez, naravno, ikakvog suprotnog mišljenja. Zato je također izuzetno rijetko čuti nekog političara kako se upušta u samokritiku, modificira svoju viziju stvari, čini korak unatrag u odnosu na svoje uvjerenje, priznaje poraz ili pogrešku u prosudbi.

Suprotno tome, istina napisana malim slovom, od koje je sačinjena svaka demokracija, nametnula bi žalovanje za pravom istinom (Istinom napisanom velikim slovom) koju svaka ideologija pretendira da posjeduje. Freud je tvrdio da je svako tumačenje uvijek nepotpuno jer se „istina nikada ne podudara s cjelinom“. Čak ni u našem najintimnijem psihičkom životu: mi smo splet proturječja, jedan svadljivi parlament u kojem se sukobljavaju alternativne i disidentske instance. Istina činjenica, ako se ne čita kroz ideološki ekran, može biti samo parcijalna.

Ideologija, naprotiv, poteže tu istinu – istinu činjenica – kako bi potkrijepila svoje potpuno posjedovanje istine. To se u politici naziva i propagandom. U ime istine, laž se može sistematski proizvoditi.

Ovdje smo kod krajnjeg korijena svakog oblika fanatizma, koji ne samo da podređuje istinu činjenica ideologiji, nego je neprestano priziva kako bi bez ikakve sumnje potvrdio vlastitu apsolutnu istinu. Posrijedi je umirujući i zaštitnički karakter svake ideologije: svijet je već potpuno objašnjen; dobri s jedne strane, a loši s druge.

Demokracija, nasuprot tome, neprestano živi u konfliktu tumačenja, u priznavanju pluraliteta koji u načelu isključuje monopol istine. Dok loši učitelji pozivaju svoje protivnike na šutnju u ime Istine, provođenje demokracije zahtijeva dug i mukotrpan put traženja istine. Posrijedi je pluralna logika Duala (dvojine) koja se suprotstavlja monoteističkoj logici Singulara (jednine). To znači ponovno otkrivanje kontradiktorne dimenzije iskustva nasuprot apstrakciji dogme.

To znači prepoznati da istina nije nešto što posjedujemo, nego nešto što se zbiva – i što nas svaki put iznenađuje – premještajući naše izvjesnosti. To je jedan od najneodložnijih zadataka našeg vremena: razlikovati one koji govore u ime Istine i one koji je traže, one koji istinu pretvaraju u ideološko oružje i one koji je poštuju kao vazda otvoreno iskustvo.

Napad na torinsko uredništvo dnevnika La Stampa (od strane ljevičarskih pro-palestinskih aktivista, prim. prev.) izazvao je raspravu koju ne bi trebalo prebrzo prigušiti. Kontinuirane epizode političkog nasilja, koje u ime jedne jedine nepobitne Istine sprječavaju pluralitet glasova, pokazuju koliko je naše vrijeme, pogrešno smatrano post-ideološkim, zapravo prožeto sveobuhvatnim povratkom ekstremnog ideološkog fanatizma.

Minimiziranje ovih epizoda i ne prepoznavanje njihovih korijena u komunističko-boljševičkoj kulturi starog tipa bila bi pogreška. Etički i politički rez koji je Enrico Berlinguer promovirao sedamdesetih godina prošlog stoljeća protiv te kulture, čiji je početni poticaj, po njegovom lucidnom sudu, morao biti definitivno iscrpljen, nažalost nije doveo do toga da određena talijanska ljevica (u svom nesvjesnom, usuđujem se reći) u potpunosti prihvati demokraciju kao nepremostiv horizont kolektivnog života. Komunistička kultura, u svojim najortodoksnijim marksističkim korijenima, strukturalno je alergična na demokraciju, koju je povijesno smatrala sistemom u potpunosti homogenim s konzervativnom zaštitom klasnih privilegija i koju bi revolucija imala ukloniti.

Ova alergija nije površinska kožna reakcija, nego opisuje DNK komunističko-boljševičke kulture kao duboko antidemokratske. S filozofskog gledišta, to je ono što ortodoksni marksizam drži unutar područja filozofije apsoluta, poput Hegelove: Istina može biti samo jedna jedina, može biti samo Istina Istine. To je razlog da se neslaganje (disenzus) smatra jednostavno nelegitimnim i, kao takvo, biva progonjeno u svakom obliku.

Otuda proishodi pravo na uklanjanje, čak i fizičko, onih koji imaju drugačija mišljenja, onih koji se ne uklapaju u stranačku liniju ili liniju njenog vođe. Staljinizam je, iz ove perspektive, bio uzorna ideologija terora prakticirana u ime Istine. To je ono što se mora istaknuti: svaka ideologija uvijek provodi nasilje kao manifestaciju Istine. To je u oštroj suprotnosti s pluralnim i radikalno sekularnim duhom koji bi trebao karakterizirati demokraciju. U tom smislu Pasolini nezgodno podsjeća da fašizam antifašista ne treba smatrati sekundarnim simptomom, nego izrazom ideološke strasti za Istinom koja bi htjela izbrisati svaki oblik kritičkog neslaganja.

Danas se ovo strašno iskušenje vratilo u prvi plan. Ali ne toliko u nasilno ekstremističkim oblicima onih koji fizički napadaju novinske urede ili sprječavaju novinare i političare da javno govore jer su krivi što ne isporučuju ispravni prikaz jedine moguće Istine – Istine Istine –, koliko u glasovima njihovih učitelja, koji su intelektualno odgovorni za te manifestacije mržnje. U prepisci između dva velika Židova, Alberta Einsteina i Sigmunda Freuda, koju je Liga naroda promovirala početkom tridesetih godina prošlog stoljeća na temu ljudskog iskušenja u odnosu na rat, usuglašeno je da prava odgovornost za razobručenje mržnje prema neprijatelju ne leži toliko na „neobrazovanim masama“ koliko na „odgovornosti intelektualaca“ koji su vodili te mase.

Loši učitelji su ti koji naoružavaju ruke ekstremista, koji uče da oni koji misle drugačije, oni koji nisu usklađeni s jedinom mogućom Istinom – s Istinom Istine – jednostavno moraju šutjeti. A ako su arogantni i ne šute, nego uzimaju riječ, i stoga kazuju svoju istinu, s pravom ih se mora spriječiti, čak i silom. To je ono što se, među brojnim primjerima koje nudi naše vrijeme, nalazi u riječima (propalestinske talijanske aktivistkinje, prim. prev.) Francesce Albanese u vezi s agresijom počinjenom protiv dnevnog lista Stampa. Ukratko: prema Albanese, agresija se mora odlučno osuditi, ali novinari moraju naučiti dobro obavljati svoj posao! S tipično totalitarnom silogističkom posljedicom da ako novinar ne obavlja dobro svoj posao – to jest, ne usklađuje se s ideološkom verzijom Istine – onda zaslužuje da bude udaren?

Nahodimo se ovdje u srcu komunističko-boljševičke kulture i njezine radikalno antidemokratske ideologije. Nasilje se navodno opravdava kao čin preodgoja i pročišćenja od zla. To je isto opravdanje, da uzmemo uistinu ekstreman primjer, koje se pojavilo i u komunikeima Crvenih brigada, u njihovim političkim atentatima ili u takozvanim „ranjavanjima u noge“. Ako se, naime, nasilje provodi u ime Istine, tada ono što se provodi nije nasilje nego ekstremna obrana Istine.

U svom impresivnom predgovoru knjizi Andree Valcarenghija iz 1973. godine, Marco Pannella se, na pazolinijevski način, distancirao od fašizma antifašista riječima koje bi, sada više nego ikad, bilo prikladno ponovno pročitati u cijelosti i zapamtiti: tko se pokreće u ime čisto ideološke Istine neizbježno ima tendenciju „ponoviti protiv neprijatelja geste zbog kojih sam im ja neprijatelj, geste nasilja, mučenja, diskriminacije, prezira... puško-centrična ili puško-kratska revolucija, ili čak samo pesnično-centrična ili pesnično-kritična, nije ništa drugo nego sistem koji se reinkarnira i nastavlja.“

[Massimo Recalcati, Se l’ideologia trasforma la verità dei fatti; L’allergia alla democrazia, La Republicca, 24. 10. 2025; 2. 12. 2025]

Preveo s talijanskog Mario Kopić

Filozofski magazin φιλοσοφία

PREVODI

Susan Sontag: Simone Weil

Kulturni heroji naše liberalno-buržoaske civilizacije su anti-liberalni i anti-buržoaski; to su pisci koji se ponavljaju, opsesivni, nepristojni, koji na silu impresioniraju – ne prosto tonom njihova osobnog autoriteta i svojom intelektualnom gorljivošću, nego osjećajem akutne personalne i intelektualne ekstremnosti. Bigoti, histerici, autodestruktivci – to su pisci koji svjedoče o zastrašujuće pristojnom vremenu u kojem živimo. Uglavnom je to stvar tona: jedva da je moguće povjerovati idejama izraženim impersonalnim tonom zdravoga razuma. Postoje vremena koja su previše kompleksna, previše zaglušena kontradiktornim historijskim i intelektualnim iskustvima e da bi čula glas zdravog razuma. Pribranost postaje kompromis, izgovor, laž. Naše doba neprekidno trči za zdravljem, pa ipak jedino vjeruje u realnost bolesti. Poštujemo samo istine rođene iz boli. Istinu mjerimo cijenom patnje koju pisac plaća – prije nego standardom objektivne istine s kojom riječi autora korespondiraju. Svaka od naših istina mora biti mučenička.

Ono što je zrelog Goethea nerviralo kod mladog Kleista koji je „preklinjućim srcem” predao svoj rad ostarjelom državniku njemačkog pisma – morbidnost, histerija, nezdrav osjećaj, veliko ugađanje patnji iz koje je Kleist iznjedrio svoje drame i priče – upravo to mi danas cijenimo. Danas se u Kleistu uživa, a Goethe je nekima samo dužnost. Na isti način nama vladaju pisci kao Kierkegaard, Nietzsche, Dostojevski, Kafka, Baudelaire, Rimbaud, Genet - i Simone Weil –zbog nezdravosti koju zrače. Ta nezdravost predstavlja njihovo zdravlje, a to je ono što je uvjerljivo.

Možda ima epoha koje ne trebaju istinu koliko produbljivanje osjećaja za realnost, širenje imaginacije. Za razliku od nekih, je ne sumnjam da je zdrav pogled na svijet onaj pravi. No da li je istina to što se uvijek traži? Potreba za istinom nije konstantna: ne više no što je to potreba za smirajem. Kriva ideja može zadobiti daleko veće intelektualno povjerenje nego istina; ona može bolje poslužiti potrebama duha, a one variraju. Istina je ravnoteža, ali suprotnost istini, neravnoteža, ne mora biti laž.

Ovime ne mislim proglasiti modu, nego naglasiti motiv iza modernog ukusa za ekstremno u umjetnosti i mišljenju. Sve što je potrebno je ne biti licemjernim i prepoznati zašto ih čitamo i zašto se divimo spisateljici kao što je Simone Weil. Ne vjerujem da od desetina hiljada čitatelja koje je zadobila nakon što su posthumno objavljenje njene knjige i tekstovi, više od šačice doista misli kao iona. A to nije ni potrebno – nije potrebno dijeliti njenu mučnu i nekonzumiranu ljubav prema katoličkoj crkvi, ili prihvatiti njenu gnostičku teologiju božanske odsustnosti, ili slijediti njene ideale o nijekanju tijela, ili podleći njenoj snažnoj i nepravednoj mržnji prema rimskoj civilizaciji i Jevrejima. Slično kao s Kierkegaardom i Nietzscheom; većina njihovih suvremenih obožavatelja niti može niti prihvaća njihove ideje. Pisce takve originalnosti čitamo zbog njihova osobnog autoriteta, ozbiljnosti, manifestacije volje da se žrtvuju za svoju istinu i – samo djelimice– zbog njihovih „gledišta”. Kao što je korumpirani Alkibijad pratio Sokrata, nesposoban i ne želeći promijeniti vlastiti život, ali dirnut, obogaćen i pun ljubavi; tako i osjećajni moderni čitatelj ukazuje poštovanje razini duhovne stvarnosti koja nije, niti može biti, i njegova vlastita.

Neki su životi egzemplarni, ostali nisu; a od egzemplarnih života ima onih koji nas pozivaju da ih imitiramo, a i onih koje gledamo s distance, s pomiješanim osjećanjima odbojnosti, sažaljenja i naklonosti. Ugrubo, to je razlika između heroja i sveca (ako se ovaj posljednji pojam može uzeti u estetskom a nereligioznom smislu). Takav je život, apsurdan u svojim pretjerivanjima i stupnju auto-osakaćenja – kao Kleistov, kao Kierkegaardov – imala i Simone Weil. Razmišljam o fanatičnom asketizmu Simone Weil, njenom preziranju užitka i sreće, njenim otmjenim i smiješnim političkim gestama, njenim razrađenim samo-nijekanjima, njenom neumornom udvaranju nesreći; a ne isključujem i njenu neuglednost, njenu fizičku nespretnost, njene migrene, njenu tuberkulozu. Niko ko voli život ne bi želio imitirati njenu predanost mučeništvu niti bi to želio svojoj djeci ili bilo kome koga voli. Ipak volimo ozbiljnost, kao i život, dirnuti smo njome, hranimo se njome. U poštovanju koje ukazujemo takvim životima, mi priznajemo prisustvo misterije u svijetu – a upravo misteriju negira sigurnost posjedovane istine, objektivne istine. U tom smislu, svaka istina je površna; a neka (ali ne sva) iskrivljenja istine, neka (ali ne sva) ludila, neka (ali ne svaka) nezdravost, neko (ali ne svako) negiranje života jesu istinonosni, razumski, ozdravljujući i životni.

Ovaj novi tom prijevoda djela Simone Weil, Odabrani ogledi 1934-43., prikazuju je ponešto marginalno. Knjigu otvara jedan sjajan esej ovdje naslovljen Ljudska osobnost koji je napisan 1943., u istoj godini kad je umrla u dobi od 34 godine. Najprisutniji argument knjige, koji se provlači u nekoliko ogleda, povlači paralelu između Rima (i drevne hebrejske teokratije!) i nacističke Njemačke. Prema Simone Weil, koja neprijatno šuti o nacističkom pomoru Jevreja, Hitler nije gori od Napoleona, Richelieua, Cezara. Hitlerov rasizam, kaže ona, nije ništa drugo nego „romantičnije ime za nacionalizam”. Njena fascinacija psihološkim efektima vladajuće sile i podređivanja prinudi, u kombinaciji s njenim strogim nijekanjem bilo kakve ideje povijesnog napretka, odvela ju je ka izjednačavanju svih oblika državne vlasti kao manifestacije onoga što ona zove „velika zvijer”.

Ne mogu prihvatiti njeno gnostičko tumačenje kršćanstva kao historijski čvrsto (druga stvar je njegova religijska istina); niti mogu ne uvrijediti se zbog paralela koje povlači između nacizma, Rima i Izraela. Nepristranost, kao ni smisao za humor, nisu vrlina pisca kao što je Simone Weil. Kao i Gibbon (čijem stanovištu o Rimskom Carstvu ona potpuno proturječi), Simone Weil je kao historičarka tendenciozna, isključiva i razbješnjeno nedvojbena. Kao historičarka, ona se prosto ne predstavlja u najboljem svjetlu; niko ko tako fundamentalno ne vjeruje u fenomen povijesne mijene i inovacije ne može biti potpuno zadovoljan kao povjesničar. Ovim se ne niječe postojanje suptilnih povijesnih uvida u datim esejima: kao na primjer, kad ističe da se hitlerizam sastoji u njemačkoj primjeni kolonijalnih metoda porobljavanja i dominacije na evropskom kontinentu i na bijeloj rasi općenito. (Odmah potom, naravno, ona kaže kako – i Hitlerove i „normalne kolonijalne” – metode vuku korijen iz rimskog modela).

Glavna vrijednost ove zbirke u tome je što je sve što dolazi iz pera Simone Weil vrijedno čitanja. Možda to nije knjiga s kojom treba otpočeti poznanstvos ovom spisateljicom – Čekajući Boga, po meni je najbolja za to. Originalnost njenog psihološkog uvida, strast i suptilnost njene teološke imaginacije, plodnost njenih egzegetskih talenata ovdje su neujednačeno pokazani. Pa ipak je osoba Simone Weil prisutna ovdje kao i u bilo kojoj od njenih knjiga – osobe koja se bolno poistovjećuje sa svojim idejama, osobe koja se s pravom smatra jednom od najbeskompromisnijih i najneugodnijih svjedokinja mučnog rađanja modernog duha.

Iz časopisa The New York Review of Books koji je 2013. godine obilježio 50. obljetnicu postojanja. Tim povodom, časopis je tokom godine reprintom podsjetio na niz značajnih radova objavljivanih tokom proteklih desetljeća. Iz prošlogodišnjeg junskog broja prenosimo odlomak iz teksta Susan Sontag (1933-2004) o knjizi odabranih eseja (Selected Essays) Simone Weil, koji je originalno objavljen 1963. godine, u prvom broju The NY Review of Books.

Prijevod: Venita Popović

Izvor: Zeničke sveske

Filozofski magazin φιλοσοφία

Pretplati se na: Postovi ( Atom )

FILOZOFSKI MAGAZIN

Massimo Recalcati: Antisemitska fantazma

Massimo Recalcati: Istina i demokracija

Susan Sontag: Simone Weil

Prijevod: Venita Popović

Izvor: Zeničke sveske

Technology

Recent Posts

Facebook

Search This Blog

Blog Archive

Get in Touch

Pages

Text Widget

Main Tags

Categories

Categories

Main Tags

Filozofski magazin

Popular Posts

Pages

Popular Posts