─── Massimo CACCIARI 

Umro je filozof od internacionalne važnosti, jedan od rijetkih suvremenih Talijana koji je to bio, prijatelj i suradnik Deleuzea, Matherona, Guattarija, autor djela koja su obilježila političku diskusiju kao što je Empire, s Michaelom Hardtom, koje je objavio Cambridge University Press 2000. godine i koje je prevedeno na sve jezike (u Italiji pod naslovom Imperij: novi poredak globalizacije). Poželjno je da svi koji žele govoriti o smrti Tonija Negrija to znaju i toga se sjećaju, poželjno je da se osvrti na njegov kraj ne svode na mizernu mjeru lokalnih kronika.

Ako se mora, kao što se mora, govoriti o njegovoj političkoj povijesti, neka to bude na visini tragedije epohe kroz koju je on, a i mi, prošli između šezdesetih i osamdesetih godina, a ne uplitati se ponovo u pravno-historiografske mahnitosti onih koji su ga označavali kao inspiratora, ako ne i "velikog starca" terorizma Crvenih brigada. Mahnitosti koje su ga koštale godina zatvora i progonstva – a za druge još i gore.

Naravno, misao Tonija Negrija je praksa. Ali u dubokom smislu da što je misao radikalnija, to više zahtijeva da ide do dna stvari, to je obaveznija izraziti svoje vlastito gledište, svoju vlastitu parcijalnost. Nema apstraktne objektivnosti, možda čak ni u "čistim" znanostima – nemoguća je ondje gdje su vlastiti predmet oblici života, multiverzum ljudskog djelovanja, ljudskih namjera, ljudskih želja. Živeći u njima, da ih spoznaš, pozvan si odlučiti se – odlučiti na čijoj ćeš strani biti, koje od njih, uz podršku kojih subjekata, želiš braniti, promovirati, učiniti moćnim.

Bio je to Negrijev temeljni stav, koji za mene pripada autentičnoj filozofiji, sasma sličan stavu onih s kojima je između pedesetih i šezdesetih godina započeo svoje teorijsko i političko iskustvo, od Alberta Asora Rosa do Marija Trontija, koji mu je prethodio nekoliko mjeseci u tranzitu. Da, kažem tranzit, jer za spinozijanca poput Negrija sve se transformira, sve se regenerira i ništa ne umire.

Misao, ako to jest, kritička je u svojoj suštini. Odnosno, po prirodi je na strani "konstitutivne moći" (Konstitutivna moć, Carnago, 1992), moći koja premašuje svaki status quo, bilo kakvo državno-institucionalno određenje. Koncept demokracije živi samo ako je povezan s ovom dimenzijom moći, ako je održava na životu i otvara dijalektiku između "konstituiranog" sistema i kreativnog i nepredvidivog pokreta koji navaljuje iz mnoštva. Mnoštvo – to je naziv knjige, i ovaj put s Hardtom, koja slijedi nakon Empire 2004. godine.  Mnoštvom se ovdje naziva protejski subjekt, globalni demos koji Imperij izvlašćuje od svakog "općeg dobra", zatvara u "zakone" razmjene i tržišta, ali koji unatoč tome očituje, za Negrija, pravi revolucionarni potencijal, a ne samo sposobnost za mobilizaciju (za "ustanak" kako bi rekao Marx). 

Za operaizam šezdesetih godina, čije je remek djelo Radnici i kapital Maria Trontija,  subjekt "konstitutivne moći" bila je radnička klasa, koja se organizira "premašujući" svoje bivstvovanje radne snage. Sezona je zatvorena velikom organizacijskom, tehnološkom i političkom transformacijom globalnog kapitalizma, nakon završetka Hladnog rata. O dovršenju svjedoče neslavni krajevi europskih socijaldemokracija. Blijedi li tada revolucionarni subjekt zavazda ili se mijenja njegov lik?

Je li revolucionarna misao predodređena da postane čisto eshatološka ili je pak još uvijek u stanju oblikovati po sebi stvarnu konstitutivnu moć? Nemoguće je, odgovara Negri, da ona može završiti. I tu se očituje njegovo bivstvovanje filozofa – nemoguće je da ona završi jer je našoj naravi htijenje, neiscrpno htijenje da bismo zadovoljili conatus (napor/težnja) koji nas uvijek uznemiruje (unatoč svim pokušajima da ga ušutkamo): biti aktivan, djelovati neuvjetovano ili samo uvjetovano našom ljubavlju prema drugome, raditi u smislu stvaranja, smatrajući prirodu i proizvode svoga rada zajedničkim dobrom.

Filozof ove radikalne ideje demokracije je Spinoza – ali ne samo subverzivni Spinoza iz knjige iz 1981. (Divlja anomalija, Feltrinelli), nego također i onaj iz V. dijela Etike, intelektualne ljubavi prema Bogu, prema vječnosti, koju je Negri obradio u narednim esejima. Tako piše na jednoj od svojih najintenzivnijih stranica, iz 1993. godine: „Ideja demokracije i vječnosti dodiruju se, odmjeravaju jedna drugu“.

Da, siguran sam, to je točka u kojoj će se odlučiti (ili je sve već odlučeno?) može li globalizacija značiti samo religiju beskonačnog napredovanja od cilja do cilja, Imperij velikih ekonomsko-financijskih sila koji apsorbira bilo koji drugi suverenitet, ili mogu li kontradikcije nastati iz njega samog tako da proizvedu nove subjekte i nove revolucionarne prakse na visini "revolucije" koja je na djelu u društvenim i proizvodnim odnosima.

Ako se ti novi subjekti pojave, njihova misao će se moći kretati samo u tom smjeru: poimanje demokracije kao one vječne konstitutivne moći koja želi dati za pravo afirmaciji vječne vrijednosti našeg bivstvovanja-tu. Negri je 2000. godine posvetio esej lukrecijanskoj hraniteljici Veneri (alma Venus). Veliki znalac Descartesa i Spinoze, Hegela i Diltheya, svoje povjerenje crpi od Lukrecija, to jest od najrevolucionarnijeg klasika: Priroda, physis Grka, to je neprekinuto rađanje, ni u kojem se stanju ne može zaustaviti. Physis se izražava u beskonačnom mnoštvu živih bića, a mnoštvo je njegov politički izraz. Spinozijanski političar imao bi dužnost iskoristiti odgovarajući trenutak, kairòs, učini ga dobitničkim. Može se biti očajan zbog ove mogućnosti, pa ne vidjeti snagu svoje ideje, ne shvatiti njezinu nužnost, rekao bih, u odnosu na one koje trenutno kruže tržištima. Ona u sebi svakako ima sav naboj negativnog – ali čovjek se ne rađa slobodan i sloboda se potvrđuje samo u borbi protiv zahtjeva svake „konstituirane moći“ da se pojavi kao zakon prirode ili sudbine kojoj bi se dalo samo povinovati.

Preveo s talijanskog Mario Kopić
La Stampa, 17.12.2023.