PIŠE: Margaret ATWOOD

Od svih zavodljivih, zlokobnih žena koje prelaze sve granice i proganjaju zapadnjačku imaginaciju, Medeja u nama izaziva najjači šok. Judita, Saloma, Izebela, Dalila, Lady Macbeth – one su ubile ili izdale odrasle muškarce, ali Medejini zločini su strašniji: pripisuje joj se da je umorila svog mlađeg brata, a govori se i da je žrtvovala svoje dvoje djece, osvećujući se zbog odbačene ljubavi. 

Taj grčki mit – tako star da i Homer govori da je starodrevan – ima mnogo varijacija, ali otprilike je riječ o ovome: Ezonu, kralju Jolka u Tesaliji, oteo je prijestolje njegov brat Pelij. Ezonov sin Jazon je spašen i poslan na školovanje kod kentaura Hirona. Kad je odrastao, došao je na Pelijev dvor i pozvao se na svoje pravo po rođenju, ali Pelij je rekao da će predati prijestolje samo pod uvjetom da Jazon donese Zlatno runo iz Kolhide – zahtjev kojeg se smatralo jednakim smrtnoj osudi, jer se Kolhida, smještena na najdaljoj obali Crnoga mora, smatrala nedosežnom. 

Zlatno runo bilo je koža letećeg ovna koji je spasio Jazonove pretke Friksa i Helle, od ubilačkih namjera njihove maćehe. Kad je sretno doputovao na Kolhidu, Friks je iz zahvalnosti žrtvovao ovna i njegovo runo objesio u hramu boga rata Aresa. Jazon je morao ili odbiti zadatak i odustati od svake nade u prijestolje, ili ga prihvatiti i izložiti život opasnosti. Odlučio se za potonje i pozvao pedeset junaka iz cijele Grčke da mu pomognu. To su bili Argonauti – ime su dobili po svome brodu – i nakon mnogo tegoba i pustolovina napokon su stigli u Kolhidu, »barbarsko« kraljevstvo neobičnih običaja: tu se, na primjer, tijela ne pokapaju nego vješaju na drveće u vrećama. Tu je Jazon zahtijevao Zlatno runo kao svoje nasljeđe. 

Kralj Kolhide Ejet postavio je još nemogućih uvjeta: Jazon mora ukrotiti dva bika mjedenih kopita koji izdišu plamen, poraziti ratnike koji niču iz zemlje nakon što zasije polje zmijskim zubima i ubiti strašnoga zmaja koji čuva Runo. Jazon je već bio spreman priznati poraz kad ga je ugledala princeza Medeja, Ejetova kći, unuka boga Sunca Helija, svećenica Trostruke božice Podzemlja i moćna čarobnica, poznata i po iscjeljiteljskim i po uništavačkim sposobnostima. Svladana ljubavlju prema Jazonu, poslužila se okultnim znanjem kako bi mu pomogla da nadvlada razne prepreke i dočepa se Runa. Zauzvrat, Jazon se zakleo svim bogovima da će joj uvijek biti vjeran. Dvoje ljubavnika otplove u noć s Argonautima; no podignuta je uzbuna i kralj Ejet i Kolhiđani pošli su za njima. 

Tu se priče počinju razlikovati. Neke kažu da je Jazon kopljem ubio Medejina mlađeg brata Apsirta koji je stajao na brodu koji ih je progonio; drugi kažu da je sama Medeja umorila brata, raskomadala ga i bacila u more. Tugujući Etej morao je pokupiti njegovo tijelo i stoga su mu Argonauti pobjegli. U svakom slučaju, ljubavni par morao se pročistiti zbog Apsirtove smrti i otplovio je na otok čarobnice Kirke, Medejine tetke, Helijeve kćeri. Nakon još nekoliko eskapada – na primjer, Medeja se riješila kralja uzurpatora Pelija tako što je na prijevaru navela njegove kćeri da ga ubiju, te tako učinila Jazonovo kraljevstvo još opasnijim za njega – ljubavni par, sada i zakoniti bračni par, naišao je na dobrodošlicu u Korintu kod kralja Kreonta. 

Tada se priča pretvara od romantične pustolovine u tragediju. Jazon je zaboravio na svoj dug zahvalnosti i zakletve svim bogovima te odbacio vjernost Medeji. Neki kažu da je podlegao Kreontovim zlobnim primjedbama – »zašto živjeti s tako opasnom ženom, toliko mudrijom i moćnijom od tebe?«) – a drugi pripovijedaju da ga je svladala nova ljubav; treći pak vele da ga je poticalo častohleplje, ali u svakom slučaju, odlučio je odbaciti Medeju i oženiti se Kreontovom kćeri Glaukom te tako postati nasljednikom Korinta. Sama Medeja trebala je biti prognana iz grada. 

Medeja, razdirana sukobljenim emocijama – tugom zbog izgubljene ljubavi, povrijeđenim ponosom, gnjevom, ljubomorom, mržnjom – smislila je užasnu osvetu. Praveći se da prihvaća Jazonovu odluku i da želi mir među njima, poslala je Glauki vjenčani dar – prelijepu ali otrovanu haljinu koja je planula kad ju je obasjalo sunce, a Glauka se u agoniji bacila u bunar. Neki kažu da su Korinćani tada na smrt kamenovali Medejinu djecu; drugi pripovijedaju da ih je ubila sama, bilo da ih spasi od još gore sudbine ili da se osveti Jazonu. Potom je nestala iz Korinta – neki kažu u kočiji koju su vukli zmajevi. Sam Jazon, kojega su napustili bogovi u koje se zakleo, postao je lutalica i na kraju ga je skršio pramac vlastitog broda koji je trunuo. 

Ta priča pripovijeda se uvijek iznova već dva i pol tisućljeća. Ona je nadahnuće pjesama, drama, slika, proze i opera, kojih ima barem dvadeset i četiri. Svaki umjetnik odabire neku od mnogih tradicija, a neki unose vlastite promjene i dodatke. Na primjer, umorenu djecu – dvoje, ne četrnaestoro kao u ranijim verzijama – dugujemo neobično emocionalnoj drami grčkog tragičara Euripida, a mnoge opere u kojima Medeja spaljuje Herin hram i izgori u plamenu preuzimaju taj vatreni kraj od francuskog dramatičara Corneillea. Pjesnik Ovidije najviše se zanimao za dimenziju čarobnjaštva i mnogo pozornosti posvećuje čarolijama na mjesečini; rimski dramatičar Seneka prepušta se nesputanoj retorici i krvi. William Morris u svojoj narativnoj poemi Jazonov život i smrt nudi nam stidljivu, ustreptalu, prerafaelitsku djevu koja plače zbog Jazonove nevjere, a usto je još i plavuša; Charles Kingsley iskušao je muževno-kršćansku interpretaciju – »dečki, klonite se zlih žena, pogotovo tamnokosih vještica!«) Svaki autor preradio je Medeju u svjetlu svog doba i svojih tema; to čini i Christa Wolf. 

Njezin pristup izravan je i originalan. Drugi prije nje osuđivali su glavne Medejine zločine – bratoubojstvo, djecoubojstvo i ubojstvo nevjeste Glauke otrovanom odjećom – ili ih pak tumačili kao djelomično razumljive postupke s obzirom na okolnosti, ali Medeja Christe Wolf izravno poriče da je ona uopće počinila išta od toga. Oslanjajući se na spoznaje moderne antropologije, Wolf postavlja Medeju u doba u kojem se stare religije s božicama u središtu povlače pred novim religijama, s patrijarhalnim bogovima, u kojima kraljevi poriču pravo vladanja kraljicama, a stare se običaje – uključujući ljudsku žrtvu i godišnje raščetvorenje kralja u obredu plodnosti – napušta, premda i dalje imaju dovoljno starih vjernika da bi ih razni vladari uspijevali oživjeti u vlastite svrhe, najčešće da bi učvrstili vlast. U tom smislu, ubojstvo i komadanje Apsirta srodno je Orfejevoj smrti, kojega raskomadaju Bakhantice na proljetnim svečanostima, a Medejina izdaja oca Eteja, i pomoć koju pruža Jazonu, ne pripisuje se, kao obično, nesvladivoj strasti koju je prouzročila strijela iz zlatnoga luka zločestoga Kupida, nego njezinu tajnom znanju o ulozi njezina oca u ubojstvu vlastitoga sina, dinastičkoga suparnika. 

U verziji Christe Wolf Jazon jest voljen, ali tek poslije: njezina Medeja nije bespomoćna žrtva seksualne strasti. Jazon je na početku samo sredstvo za ostvarenje cilja – Medejin bijeg iz krvlju umrljane Kolhide u potrazi za višom i humanijom civilizacijom. Jazonova nevjera predstavlja izdaju njezine idealističke potrage u Korintu, a njen prezir prema njegovu ponašanju je prezir razočaranog stanovnika kolonije u devetnaestom stoljeću koji dolazi u Pariz ili London i shvaća da je imperijalno obećanje plemenitijeg života pusta tlapnja. No, Medeja nije ni antropološko prepričavanje mita u stilu Mary Renault ni pojednostavnjena priča o sukobu muškaraca i žena, o senzualnoj religiji Zemlje i Mjeseca nasuprot hladnoj i apstraktnoj teologiji neba. To je studija o moći i o djelovanju moći, i o tome što ljudska bića čine kad ih moć pritisne. 

Wolf počinje svoju pripovijest u Korintu, u trenutku kad je Jazon odbacio Medeju i sile usmjerene protiv nje su u punom zamahu. Medeja i skupina Kolhiđana koji su pobjegli s njom su imigranti i izbjeglice među Korinćanima. Kolhiđani imaju smeđu put i kuštravu kosu, suprotno blijedim Korinćanima. Drže se za sebe, u svojoj četvrti, poštuju svoje običaje i vode marginalan, često i bijedan život izbjeglica; smatraju ih strancima, te stoga i idealnim žrtvenim jarcima za sve što bi moglo poći krivo. Medeja, kao njihova princeza i bivši vođa, iscjeliteljica i mudra žena – što je tek korak od zle vještice – posebice je ugrožena. Jazonov položaj nije toliko jasan: on je vladar po nasljednom pravu, ali ne može stupiti na prijestolje i svu moć koju posjeduje duguje hiru kralja Kreonta, koji iskorištava Jazona u svrhu svog častohleplja. Medejina zvijezda blijedi, a Jazonova je u usponu, i dvorjani i ulizice na dvoru – čak i Medejini prijatelji i bivša učenica – započinju makijavelijevski ples približavanja i udaljavanja od nje. Bi li trebali pospješiti svoju karijeru tako da ubrzaju njen pad, bi li joj trebali potajno barem malo pomoći, ili pak samo stajati po strani i pasivno promatrati? Ima li Medeja i dalje moć da uzvrati udarac ili je već postala bezopasna? Strah, divljenje, zavist, požuda i mržnja plešu ruku pod ruku, jer što god Medeja bila, ona nije bilo tko: ona je prelijepa, visoka roda, nepredvidljiva, inteligentna i vješta, pa je se ne može tek tako otpisati.

Sama Medeja je mudro dijete koje previše zna i ne može cijelo vrijeme šutjeti o tome da je car gol. Između ostaloga, zna i kako je doista poginuo njen brat Apsirt, čiju smrt Kreont pokušava pripisati njoj i stoga pokreće zla ogovaranja. Nadalje, ona zna mračnu tajnu o samom Korintu. Bila je na tamnim mjestima, u podrumima, i otkrila je da Korint, unatoč bogatstvu, velebnosti i snobizmu, i tome što polaže pravo na viši oblik civiliziranosti, nije ništa bolji od Kolhide: koliko god on prikrivao tu činjenicu, i njegova moć se temelji na žrtvovanju djece. Poput mnogih civilizacija prije i poslije njega, Korint počiva na tlačenju slabih i smrti nevinih. Opasno je toliko znati, ali Kreont i njegovi laskavci ne mogu okriviti Medeju za ono što zna a da i sami ne priznaju da znaju to isto, a to se ne može izreći. Mačka vreba miša, ali tko je tu miš, a tko mačka? 

Nakanu Christe Wolf u toj fascinantnoj preradi odaje početni citat Elisabeth Lenk: »...zidovi oko razdoblja vrlo su blizu jedan drugome. Ljudi iz drugih stoljeća čuju odjek naših gramofona, a mi kroz zidove vremena vidimo kako posežu za slasnim obrokom«. To je priča o Medeji, doista; ali to je i priča o nama. Poput izvrsnog romana J. M. Koetzeea Čekajući barbare, čija se radnja odvija u nekomu izmišljenom carstvu, ali zapravo tematizira pad apartheida u Južnoafričkoj Republici, i poput remek-djela Car Ryszarda Kapuścińskog, koji obrađuje posljednje dane etiopskog cara Hailea Selasija, ali zapravo tematizira korumpirani komunistički režim u Poljskoj, Medeja Christe Wolf potiče neugodne asocijacije. U jednom trenutku poistovjećujemo tamnopute Kolhiđane s Turcima u Njemačkoj, ili s ljudima afričkog podrijetla u Europi i Sjevernoj Americi, ili pak sa Židovima; malo poslije obavijeni smo ozračjem nepovjerenja i izdaje koja je obilježila propast istočnonjemačke hegemonije, kada se činilo da je zabiti nož u leđa nekome jedina obrana od toga da ga on ne sjuri između vaših kralješaka. Nadalje, sada smo u eri krupnoga kapitala – u svom vlastitom dobu, ovdje i sada, kad nastaju i propadaju kapitalistička mini-kraljevstva, unutar zidova golemih korporacija, kad se bez krvi može zakotrljati glava šefa, koju mu je za poslovnim ručkom odrubila njegova dotadašnja desna ruka, kad postoji obilje preteksta, a istinski tekstovi se uništavaju, kada su špijuni posvuda, a čak i aparati za kavu imaju uši. 

Medeja nije nikakva dvodimenzionalna alegorija. Poput tunela sa zrcalima, ona je puna odraza i odjeka. Pitanje koje postavlja čitatelju, mnogim glasovima i na mnogo načina, glasi: u što biste bili spremni vjerovati, što prihvatiti, što skrivati i što učiniti kako biste spasili vlastitu kožu, ili samo ostali u okrilju moći? Koga biste bili spremni žrtvovati? To su teška pitanja, ali upravo njihovo postavljanje glavna je zadaća ove teške, domišljate, inteligentne i itekako potrebne knjige. 

S engleskoga preveo Goran Vujasinović
Izvor: Tvrđa, časopis za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti, br. 1-2/2009.